Trodimenzionalno printanje (engleski: 3D printing) jeste način brze izrade prototipa kojim se uređajima zasnovanima na patentiranoj 3D tehnologiji Massachusetts Institute of Technology (MIT) „ispisuju”, tj. direktno iz 3D CAD programa izrađuju fizički predmeti u prostoru.
Trodimenzionalni ispis, a naročito ispis u boji daje inženjerima razvoja i dizajnerima mogućnost jasnog uvida u tok postupka dizajniranja, mogućnost isticanja raznih parametara, mogućnost lakog i ranog uočavanja mogućih grešaka i njihovog brzog i efikasnog ispravljanja.
Koristeći se ovim mogućnostima 3D-printera znatno se skraćuje vrijeme izrade i povećava razina kvaliteta modela i prototipa.
Područja primjene 3D-printera su: arhitektura, dizajn, informatika, edukacija, mašinogradnja, aeronautika, metalurgija, modelarstvo, medicina, bio-modeliranje, geo-info sistemi, molekularna hemija i dr.[1]
3D-pisači su mini sistemi s numeričkim upravljanjem (NC) u tri ose (x, y i z). Sistemski softver najprije konvertira 3D CAD nacrt u u poprečne presjeke, odnosno tanke slojeve debljine 0,089–0,203 mm, što se bira ovisno o tačnosti koja se želi postići.
Nakon toga se predmet (model) izrađuje na taj način da se u radnom prostoru u programiranim tankim slojevima nanosi specijalni prah i učvršćuje vezivnim sredstvom koje se nanosi na prah („ispisuje”) standardnim komponentama HP-ovog pisača počevši s najdonjim slojem. Takav „ispis” može biti monohromatski ili u boji. Odabirom vrste praha i punjenjem modela različitim komponentama (učvršćivačima) korisnici mogu kreirati predmete različitih svojstava ovisno o tehničkim zahtjevima koje model treba zadovoljiti (čvrstoća, elastičnost, temperaturna izdržljivost, i sl.)
Softver prihvaća 3D-datoteke kreirane u formatima .STL, .VRML, .PLY .
Tekstovi o 3d printanju, na engleskom jeziku