Acipenseridae

Acipenseridae (Porodica jesetre)
Raspon fosila: Gornja kreda, prije 70,6 miliona godina → Sadašnost
Atlantska jesetra (Acipenser oxyrinchus oxyrinchus)
Sistematika
Carstvo	Animalia
Razred	Pisces
Red	Acipenseriformes
Acipenserinae Scaphirhynchinae Za rodove i vrste, vidi tekst.

Acipenseridae je porodica riba iz reda Acipeneriformes (jesetre), sa 27 vrsta. Početak njihove evolucije datiran je u period trijas, prije oko 245 do 208 miliona godina.^[1]

Porodica obuhvata u četiri roda: Acipenser , Huso , Scaphirhynchus i Pseudoscaphirhynchus. Sada bi mogle izumrijeti četiri vrste.^[2] Dvije usko povezane vrste, Polyodon spathula i Psephurus gladius su istog reda, Acipenseriformes, ali su u porodici Polyodontidae i ne smatraju se "pravim" jesetrama. I jedne i druge označavaju se kao "primitivne ribe", jer su njihova morfološka obilježja relativno nepromijenjena od najranijih fosilnih zapisa.^[3][4] Porijeklom su iz suptropskih, umjerenih i subarktičkih rijeka, jezera i obalnih dijelova Evroazije i Sjeverne Amerike.^[5]

Jesetre su dugovječne, kasno sazrijevajuće ribe s karakterističnim obilježjima, poput heterocerknih repnin peraja sličnih onima kod ajkula, izduženog, vretenastog tijela glatke kože, bez krljušti i oklopljene s pet bočnih redova koštanih ploča zvanih skute. Nekoliko vrsta može narasti do prilične veličine, obično u rasponu od 7 – 12 m. Najveća jesetra koja je zabilježena bila je beluga, ženka ulovljena u estuariju Volge, 1827. godine, težine 1.571 kg i duga 7,2 m. Većina jesetri su anadromnne jer migriraju uzvodno na mrijest, ali većinu svog života provode hraneći se u deltama rijeke i estuarijima; hrane se na dnu. Neke vrste naseljavaju isključivo slatkovodne bazene, dok su druge pretežno u morskim okruženjima, u blizini obalnih područja, a poznato je da ulaze i u otvoreni okean.

Nekoliko vrsta jesetri se lovi zbog ikre koja se prerađuje u luksuznu hranu kavijar. To je dovelo do ozbiljne prekomjerne eksploatacije, koja je, u kombinaciji s drugim prijetnjama očuvanju, dovela većinu vrsta u kritično ugroženo stanje, na rubu izumiranja.

Opis

Lobanja jesetre:

a – rostrum
b – nosna kapsula
c – očna duplja
d – otvori (foramina)
za spinalne živce
e – notohord
g –kvadratna kost
h – podjezična kost
i –mandibula
j –bazibranhije
k – rebra
l – hioidne kosti
I, II, III, IV, V – škržni lukovi

Jestre su zadržale nekoliko primitivnih svojstava među košljoribama. Zajedno s ostalim članovima podrazreda Chondrostei, one su jedinstvene među košljoribama, jer su im skeleti gotovo u cijelosti hrskavičasti. Znakovito je, međutim, da taj skelet nije primitivnog karaktera, već je izveden; preci jesetra imali su koštane kosture.^[6][7] Također im nedostaje centar pršljenova, a djelomično su prekrivene sa pet bočnih redova skuta, a ne krljušti.^[8] Također imaju četiri brčića – čulne organe, ispred širokih, bezubih usta. U riječnim staništima, kreću se samo po dnu, a brkovi se vuku po šljunku ili mutnoj podlozi. Prepoznatljive su po izduženim tijelima, spljoštenim rostrumima, izrazitim skutama i brkovima, te izduženim gornjim režnjem repa. Skeletni oslonac za uparene peraje su sa zrakolikim strukturama koje se nalaze unutar tjelesnog zida, iako se mrežaste strukture slične zracima mogu vidjeti i izvana.

Jesetre i su među najvećim ribama: neke beluga jesetra ("Huso huso") u Kaspijskom moru navodno dostižu dužinu veću od 5,5 m i težinu od oko 2.000 kg^[9] (4.400 kg) dok su za kaluge (Huso dauricus) u rijeci Amur budu slične i veće od 1.000 kg.^[10] One su i među ribama koje najduže žive, od kojih neke i preko 100 godina, a spolnu zrelost postižu u dobi od 20 ili više godina.^[11]

Životni ciklus

Jesetre su kasnosazrijevajuće ribe. Njihov prosječni životni vijek je 50 do 60 godina, a prvi mrijest javlja se tek kad ne napune 15 do 20 godina. Ne mrijeste se svake godine, jer zahtijevaju posebne uvjete. Ti se zahtjevi mogu ili ne moraju ispuniti svake godine zbog različitih okolišnih uvjeta, poput odgovarajućeg fotoperioda u proljeće, bistre vode s plitkim stijenama ili šljunkom, gdje se jaja mogu prilijepiti, uz potrebnu temperaturu vode i protok za oksigenaciju jaja. Pojedina ženka može položiti 100.000 do 3 miliona jajašaca, ali neće se sva oploditi. Oplođena postaju ljepljiva i pri kontaktu se pridržavaju donje podloge. Da embrioni sazriju u larve ribe, potrebno je osam do 15 dana. Za to vrijeme ovisne su o žumanjčanim vrećicama.^[12]

Donja strana i usta jesetre

Filogenija i taksonomija

Unatoč postojanju fosilnih zapisa, teško je odrediti potpunu klasifikaciju i filogeniju vrsta jesetri, dijelom i zbog velike varijacije jedinki i ontogenije, uključujući geografske kline u određenim svojstvima, kao što su oblik rostruma, broj zraka i dužina tijela. Daljnji zbunjujući faktor je osebujna sposobnost jesetri da stvaraju reproduktivno održive hibride, čak i između vrsta iz različitih rodova. Dok Actinopterygii imaju dugu evolucijsku historiju koja kulminira sadašnjim najpoznatijim ribama, prošla adaptivna radijacija je ostavila samo nekoliko preživjelih, kao što su jesetore i iglice.^[13]

Širok raspon acipenserida i njihov ugroženi status otežali su prikupljanje sistemskih materijala. To je navelo istraživače u prošlosti da identificiraju preko 40 dodatnih vrsta koje su kasniji naučnici odbacili kao nevaljane.^[14] Još uvijek nije jasno da li su vrste u rodovima Acipenser i Huso su monofiletski (potomci jednog pretka) ili parafilski (potomci mnogih predaka), premda morfološki motivirana podjela između ova dva roda očito nije potkrijepljena genetičkim dokazima. U toku je napor da se riješi taksonomska konfuzija, koristeći kontinuiranu sintezu sistematskih podataka i molekulskih tehnika.^[15]

Filogenija porodice Acipenseridae, kao na priloženom kladogramu, pokazuje da su evoluirale među košljoribama.^[16][17][18] Approximate dates are from Near et al., 2012.^[16]

Osteichthyes	Sarcopterygii   Actinistia, Dipnoi     Tetrapoda     Actinopterygii Cladistia Polypteriformes   Actinopteri Chondrostei Acipenseriformes   Acipenseridae     Polyodontidae       Neopterygii Holostei   Lepisosteiformes     Amiiformes   275 mya   Teleostei prije 310 miliona godina 360 mya   prije 400 miliona godina

U prihvaćenoj taksonomiji, razred Actinopterygii i red Acipenseriformes su dva kladusa.

Porodica Acipenseridae podijeljena je u dvije potporodice, Acipenserinae, koja uključujući rodove Acipenser i Huso i Scaphirhynchinae, uključujući rodove Scaphirhynchus i Pseudoscaphirhynchus.

Porodica sadrži 8 izumrlih vrsta i 28 postojećih vrsta/podvrsta (uključuju jednu starletsku vrstu i dvije vrste živih fosila), u 4 roda:

Porodica Acipenseridae

• Potporodica Acipenserinae
  • Rod Acipenser Linnaeus, 1758
    • †Acipenser albertensis Lambe 1902
    • Acipenser baerii J. F. Brandt, 1869
    • Acipenser baerii baerii J. F. Brandt, 1869
      • Acipenser baerii baicalensis A. M. Nikolskii, 1896
      • Acipenser baerii stenorrhynchus A. M. Nikolskii, 1896
    • Acipenser brevirostrum Lesueur, 1818
    • Acipenser dabryanus A. H. A. Duméril, 1869
    • †Acipenser cruciferus (Cope 1876)
    • †Acipenser eruciferus Cope 1876
    • Acipenser fulvescens Rafinesque, 1817
    • †Acipenser gigantissimus Nessov 1997
    • Acipenser gueldenstaedtii J. F. Brandt & Ratzeburg, 1833
    • Acipenser medirostris Ayres, 1854
    • Acipenser mikadoi Hilgendorf, 1892
    • †Acipenser molassicus Probst 1882
    • Acipenser naccarii Bonaparte, 1836
    • Acipenser nudiventris Lovetsky, 1828
    • †Acipenser ornatus Leidy 1873
    • Acipenser oxyrinchus Mitchill, 1815
      • Acipenser oxyrinchus desotoi Vladykov, 1955
      • Acipenser oxyrinchus oxyrinchus Mitchill, 1815
    • Acipenser persicus Borodin, 1897
    • Acipenser ruthenus Linnaeus, 1758
    • Acipenser schrenckii J. F. Brandt, 1869
    • Acipenser sinensis J. E. Gray, 1835
    • Acipenser stellatus Pallas, 1771
    • Acipenser sturio Linnaeus, 1758
    • †Acipenser toliapicus Agassiz 1844 ex Woodward 1889
    • Acipenser transmontanus J. Richardson, 1836
    • †Acipenser tuberculosus Probst 1882
  • Rod Huso J. F. Brandt & Ratzeburg, 1833
    • Huso dauricus (Georgi, 1775)
    • Huso huso (Linnaeus, 1758)
• Potporodica Scaphirhynchinae
  • Rod Scaphirhynchus Heckel, 1835
    • Scaphirhynchus albus (Forbes & R. E. Richardson, 1905)
    • Scaphirhynchus platorynchus (Rafinesque, 1820)
    • Scaphirhynchus suttkusi J. D. Williams & Clemmer, 1991
  • Rod Pseudoscaphirhynchus Nikolskii, 1900
    • Pseudoscaphirhynchus fedtschenkoi (Kessler, 1872)
    • Pseudoscaphirhynchus hermanni (Kessler, 1877)
    • Pseudoscaphirhynchus kaufmanni (Kessler, 1877)

Također pogledajte

Reference

1. Birstein, V. J.; Hanner, R.; DeSalle, R. (1997). "Phylogeny of the Acipenseriformes: cytogenic and molecular approaches". u Birstein, V. J.; Waldman, J. R.; Bemis, W. E. (ured.). Sturgeon Biodiversity and Conservation. Developments in Environmental Biology of Fishes. 17. str. 127–155. doi:10.1007/0-306-46854-9_6. ISBN 978-0-306-46854-4.
2. Chadwick, Niki; Drzewinski, Pia; Hurt, Leigh Ann (18. 3. 2010). "Sturgeon More Critically Endangered Than Any Other Group of Species". International News Release. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 19. 9. 2015.
3. Chesapeake Bay Field Office. "Atlantic Sturgeon". U.S. Fish & Wildlife Service. Arhivirano s originala, 15. 6. 2019. Pristupljeno 10. 6. 2014.
4. "Lake sturgeon". Minnesota Dept. of Natural Resources. Pristupljeno 10. 6. 2014.
5. "Biology of Fishes (chapter: Biodiversity II: Primitive Bony Fishes and The Rise of Modern Teleosts)" (PDF). University of Washington. Arhivirano s originala (PDF), 1. 6. 2014. Pristupljeno 30. 5. 2014.
6. Caleb E. Finch (16. 5. 1994). Longevity, Senescence, and the Genome. University of Chicago Press. str. 134–. ISBN 978-0-226-24889-9.
7. J. D. McPhail (28. 9. 2007). Freshwater Fishes of British Columbia (The). University of Alberta. str. 23–. ISBN 978-0-88864-853-2.
8. "Atlantic Sturgeon". Virginia Institute of Marine Science. 2009. Arhivirano s originala, 9. 8. 2016. Pristupljeno 26. 8. 2016.
9. Frimodt, C., (1995). Multilingual illustrated guide to the world's commercial coldwater fish. Fishing News Books, Osney Mead, Oxford, England. 215 p.
10. Krykhtin, M.L. and V.G. Svirskii (1997). Endemic sturgeons of the Amur River: kaluga, Huso dauricus, and Amur sturgeon, Acipenser schrenckii. Environ. Biol. Fish. 48(1/4):231-239.
11. Berg, L.S. (1962). Freshwater fishes of the U.S.S.R. and adjacent countries. volume 1, 4th edition. Israel Program for Scientific Translations Ltd., Jerusalem. (Russian version published 1948).
12. "Fish & Habitats– White Sturgeon (Acipenser transmontanus) in British Columbia". British Columbia Ministry of Environment, Ecosystems Branch. Arhivirano s originala, 22. 5. 2018. Pristupljeno 28. 10. 2015.
13. "Craniata, (2) Subclass Actinopterygii-the ray-finned fishes". San Francisco State University. Arhivirano s originala, 23. 4. 2013. Pristupljeno 31. 5. 2014.
14. Bemis, W. E.; Findeis, E. K.; Grande, L. (1997). "An overview of Acipenseriformes". Environmental Biology of Fishes. 48: 25–71.
15. Fontana, F.; Tagliavini, J.; Congiu, L. (2001). "Sturgeon genetics and cytogenetics: recent advancements and perspectives". Genetica. 111: 359–373. doi:10.1023/a:1013711919443.
16. Thomas J. Near; et al. (2012). "Resolution of ray-finned fish phylogeny and timing of diversification". PNAS. 109 (34): 13698–13703. Bibcode:2012PNAS..10913698N. doi:10.1073/pnas.1206625109. PMC 3427055. PMID 22869754.
17. Betancur, Ricardo (2013). "The Tree of Life and a New Classification of Bony Fishes". PLOS Currents Tree of Life. 5 (1). doi:10.1371/currents.tol.53ba26640df0ccaee75bb165c8c26288. PMC 3644299. PMID 23653398. Arhivirano s originala, 13. 10. 2013.
18. Laurin, M.; Reisz, R.R. (1995). "A reevaluation of early amniote phylogeny". Zoological Journal of the Linnean Society. 113 (2): 165–223. doi:10.1111/j.1096-3642.1995.tb00932.x.

Vanjski linkovi

• FishBase info on Acipenser
• Official website of the World Sturgeon Conservation Society
• PBS special, video clips and public outreach videos about sturgeon Arhivirano 21. 2. 2020. na Wayback Machine