Adab[1] je moderna arapska riječ za književnost, ali prvobitno je značila pravilo ponašanja, duhovnu disciplinu, uljudno znanje, talent. Adab ili lijepa književnost proizvod je arapsko-perzijske sinteze a razvio se iz zbirki pouka i moralnih normi. U spise koji su služili kao sredstvo općeg obrazovanja sastavljači su unosili raznovrsne pripovjedne dodatke, perzijske i arapske legende, mitove i kazivanja, ponekad i biografije znamenitih ljudi. Klasični adab transformirao se u nauku, filozofiju i etiku sa jedne strane, dok se, sa druge strane, njegov zabavni element osamostalio i prerastao u zabavnu, beletrističku literaturu. Rezultat ovakvog razvoja bili su zbornici priča koje su oduvijek bile omiljene među Arapima. U takve zbornike ubrajamo priče o Lokmanu, folklornoj ličnosti koja se spominje u Kur’anu, te zbirku priča o Gohi, koji je postao personifikacija komičnog junaka, pa zbirka o ljubavi “Magnun-Layla” (Medžnun i Lejla).