Ammar ibn Jasir | |
---|---|
عمار ابن ياسر | |
Rođenje | 567-570 |
Smrt | 657 Siffin, Sirija |
Poznat(a) po | Muhammedov ashab |
Religija | Islam |
Roditelji | Jasir ibn Amir i Sumejja |
Ammar ibn Jasir (arapski: عمار ابن ياسر; umro u julu 657.) bio je Muhammedov ashab i komandant u ranim muslimanskim osvajanjima. Njegovi roditelji, Sumejja i Jasir ibn Amir, bili su prvi šehidi Ummeta. Ammar je prešao na islam na poziv Ebu-Bekra i bio je među muhadžirima. Nakon seobe u Medinu (hidžre), učestvovao je u izgradnji Poslanikove džamije i borio se u većini muslimanskih ekspedicija. Borio se pod halifom Ebu-Bekrom i u muslimanskom osvajanju Perzije pod Omerom. Ammar je služio kao guverner Kufe pod Omerom. Nakon Osmanovog ubistva, Ammar je postao vjerni pristalica halife Alije i poginuo je boreći se na Alijinoj strani u bici na Siffinu.
Ammar je pripadao plemenu iz Jemena. Rođen je u godini slona, koja je bila iste godine kada se rodio Muhammed, i bio je jedan od posrednika u Muhammedovom braku sa Hatidžom bint Huvejlid. Njegov otac, Jasir ibn Amir, bio je iz plemena Kahtan u Jemenu i migrirao je u Mekku i tamo se nastanio nakon što je oženio Sumejju, robinju; Ammar i njegovi roditelji, Jasir i Sumejja, bili su robovi Ebu-Huzejfe, ali nakon njegove smrti, Ebu Džehl - koji je kasnije postao jedan od najbrutalnijih neprijatelja islama i zloglasni mučitelj Ammara i njegovih roditelja - preuzeo ih je kao svoje robove. Ammarovo povjerenje u Muhammeda i njegovo znanje o njemu, čak i prije njegovog poslanstva, ohrabrilo ga je da slijedi Muhammedovu objavu, što ga je učinilo jednim od prvih muslimana.[1][2][3]
Ammar je rođen 567. godine kao sin Jasira ibn Amira i Sumejje, koji su bili brutalno mučeni i ubijeni. U ranoj mladosti, Ammar je prešao na islam na poziv Ebu-Bekra, postavši jedan od najranijih muslimana.[4][5] Postao je jedan od najistaknutijih Muhammedovih ashaba učestvujući u svim njegovim vojnim sukobima i bitkama.[6] Historijski gledano, Ammar ibn Jasir je bio prvi musliman koji je sagradio džamiju.[7]
Ammar je prešao na islam 614. ili 615. godine.[4] To se poklopilo sa periodom kada su Kurejšije progonili muslimane niže klase.[8] Ammarov otac, majka i brat također su postali muslimani, ali ne na pozivu Ebu-Bekra.[9]
Kada su Kurejšije saznali za prelazak Jasirove porodice na islam, oni su bili među "žrtvama koje su mučene u Mekki kako bi se odrekli islama".[9] Pripadnici Ammarovog plemena su po vrućinama izvodili Ammara sa njegovim ocem i majkom i izlagali ih na suncu u okolini Mekke i mučili ih u žaru otvorene vatre, a Muhammed je prolazio pored njih i govorio: "Strpljenje, o Jasirova porodice! Bit ćete stanovnici dženneta"[10] i "O vatro! Budi hladna i bezopasna za Ammara na isti način na koji si postala hladna i bezopasan za Ibrahima." shodno tome, Ammar je do kraja života imao ožiljke na tijelu od mučenja.[9][11]
Ammar je mučen "sve dok nije znao šta govori", kao i njegov prijatelj Suhejb; u tom stanju se na kraju odrekao Muhammeda i dobro govorio o paganskim bogovima. Nakon toga je otišao kod Muhammeda i priznao svoje odricanje. Muhammed je upitao: "Kakvo je tvoje srce?" Kada je Ammar odgovorio da je još uvijek musliman u svom srcu, Muhammed je rekao da je sve u redu. Ajet iz Kur'ana, "nekoga natjeranog da to učini, čije srce ostaje mirno u svojoj vjeri" 106. ajet sure En-Nahl, odnosi se na Ammara.[9][12] Ammarovu majku je ubio Ebu Džehl zbog njenog odbijanja da napusti islam: smatra se prvim šehidom u islamu.[13] Početni ajeti sure El-Ankebut otkriveni su kao odgovor na ovaj događaj.
Da bi izbjegao mučenje tadašnjih Mekanaca, Ibn Saad[9] i Ibn Ishak[14] izvještavaju da je Ammar otišao u Abesiniju 616. godine.
Ammar je bio jedan od rijetkih ratnika koji su učestvovali u prvoj velikoj bici u islamu, bici na Bedru, uprkos izuzetno teškim uvjetima u to vrijeme;[15] predano je nastavio da učestvuje u svim teškim borbama sa muslimanima čak i nakon smrti Muhammeda.[6]
Historijski najvažniji događaj vezan za Ammara, za muslimane jeste: dok je Ammar učestvovao u izgradnji Poslanikove džamije u Medini, "[Muhammed] je došao kada su ga (Ammara) preopteretili sa ciglama, pa je Ammar rekao: 'Ubijaju me teretom koji ne mogu sami nositi.' Muhammedova žena Ummu Seleme je rekla: Vidjela sam kako je Poslanik provukao svoju ruku kroz njegovu kosu – jer je Ammar bio čovjek s kovrdžavom kosom – i rekao: 'Naprotiv, sine Summejin! neće te ubiti oni, već banda opačenih ljudi .'...Sada je držao štap u ruci, a Poslanik je bio ljut i rekao: 'Koja je razlika između njih i Ammara? Ammar ih poziva u džennet dok oni njega pozivaju u džehennem'"[16][17][18] Ovi izvještaji, koje su i suniti i šiiti smatrali validnim, kasnije će biti važni tokom pitanja nasljedstva, a posebno u tumačenju Ammarove smrti u bici na Siffinu.[19][20][21][22]
Pod Omerom, postao je guverner Kufe, međutim kasnije je smijenjen sa vlasti.[23]
Tokom izbora Osmana ibn Affana od strane šure i prije njegovog konačnog svrgavanja, Ammar je upozoravanjem predvidio nadolazeći sukob ako bilo ko osim Alije bude izabran i rekao: "Ako ne želite da izazovete spor među muslimanima, morate dati zakletvu odanosti Aliji".[24] Ammarov odnos sa Osmanom se pogoršao; iako su detalji njihovog neprijateljstava diskutabilni.[25][26]
Prije događaja vezanih za bitku kod deve, postavljena je šura (vijeće koje bira halifu) u pokušaju da se odluči o nasljedniku nakon Osmanove smrti;[27] na ovom sastanku, prisutni se nisu složili oko toga da li je odmazda za Osmanovo ubistvo neophodna ili ne. Neki izvještaji navode da je Ammar rekao da ne bi trebali tražiti osvetu.[27] Također se navod da je Ammarovo ponašanje na ovom sastanku ukazivalo na njegovu želju da spriječi Talhu od osvajanja moći jer je Talha bio za traženje odmazde. Ammar to ne bi želio jer je "bio najaktivniji u podsticanju pobunjenika na akciju".[27]
Kako se bitka razvijala, Ammar je nastavio da pokazuje svoju podršku Aliji na više načina. Ali ga je prvo poslao zajedno sa Hasanom u Kufu kako bi pokušao okupiti Kufane da pomognu tokom predstojeće bitke.[27] Prema jednom izvještaju, Ammar je po dolasku ispitan zbog učešća u Osmanovom ubistvu; međutim, nastavio je da pokušava da uvjeri guvernera, Ebu Musu, da zauzme stav umjesto da ostane nepristrasan u sukobu.[28] Prema istom izvještaju, Musa je nagovarao Kufane da ostanu neutralni jer nije želio sudjelovati u međumuslimanskim borbama, a također je vjerovao da muslimanska zajednica još uvijek duguje svoju vjernost Osmanu jer nije imenovan novi nasljednik. Dodatni prijenos istog događaja ne spominje Ammarove akcije protiv Osmana i umjesto toga se fokusira na njegove namjere da potakne Ebu Musu na akciju.[28][29] Tokom bitke, Ammar se borio na Alijinoj strani. Prema ovom izvještaju kaže se da Zubejru saznanje da se Ammar bori zajedno sa Alijim, uzrokuje strah jer je podsjednut na događaj kada mu je Muhammad rekao, dok su bili u prisustvu Ammara, da će Ammara ubiti "zla grupa ljudi".[18] Na kraju bitke, gdje je Alijina strana odnijela pobjedu, Ali naređuje Ammaru i Muhammedu ibn Ebu-Bekru da uklone Aišu sa njene deve i odvedu je u u Basru;[28] gdje se izvještaji sukobljavaju po pitanju da li su Ammar i Aiša bili u lošim odnosima.
Ammar ibn Jasir je ubijen u bici na Siffinu kao dio Prve Fitne. Ammar zauzima najistaknutiju poziciju među muslimanima.[30][31][32] Nakon Muhammedove smrti, Ammar je ostao vjeran Aliji i šiitski muslimani ga nazivaju jednim od četiri ashaba.[33] Muslimani smatraju da je Ammarova konačna sudbina jedinstvena među sudbinama Muhammedovih ashaba, jer njegovu smrt u bici na Siffinu doživljavaju kao odlučujuću razliku između grupe pravednih i griješnih u Prvoj Fitni.
Kada je Ammar umro, Muavija ga je nazvao "jedan od Alijine dvije desne ruke", dok je druga bika Malik el-Aštar. Muavija je rekao svojim sljedbenicima nakon što je ubio drugog odanog pratioca Alije, Malika, : „Ali b. Ebu-Talib je imao dvije desne ruke. Jedna od njih je posječena na Siffinu, to jeste Ammar b. Jasir, 'i druga danas', što znači El-Aštar."[27] Uprkos Muavijinim provokacijama, Alija, tadašnji halifa, je ipak visoko cijenio podršku Ammara i Malika. Alija je duboko tugovao Ammarovu smrt.[34]
Ammarov hram je prije uništenja bio često posjećivali i muslimani su mu odavali mu počast.[35]
'Ammar took part in all of the battles that occurred during the Prophet's lifetime. And even after the Prophet's death, 'Ammar continued to fight in the way of Allah until the very end; after all, the Prophet foretold that he was to die during battle, at the hands of a transgressing faction. Al-Fia'atul-Baghiyyah, or "the transgressing faction", refers to a specific meaning; when two Muslim groups fight against each other, the group that is in the wrong is referred to as being "the transgressing faction". Whenever there was a call to fight the enemies of Islam, 'Ammar bin Yasir did not tarry, but instead hurried to join the ranks of the Muslim army - and so it was for him during the battles of the apostates, which occurred during the caliphate of abu bakr. 'Ammar left with the army of Khalid bin Al-Walid. They were to fight the army of Musailamah bin Habib, who was known by the title, "the Liar". Musailamah apostatized by claiming to be a prophet, and his people followed him, not so much because they believed him, but more from a sense of tribal pride. During the early stages of the battle, the Muslims were losing, and when the situation looked grim, 'Ammar bin Yasir stood on top of a stone and called out as loudly as he could: "O Muslims, is it from Paradise that you are fleeing? I am 'Ammar bin Yasir ... gather around me". He then rushed with his horse into the heart of the enemy's army, advancing with no intention of retreating. 'Abdullah bin 'Umar later said, "I saw 'Ammar bin Yasir on the Day of Al-Yamamah (the said battle) fighting intrepidly and skillfully. And I saw his ear; it had been cut off and was making a sound (perhaps as it was dangling)". After the Muslims were victorious in the battles of the apostates, 'Ammar did not return home to safety, but instead marched to the front lines of Ash-Sham, remaining a dependable and brave fighter.