Eritrocitni ANK1 | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Identifikatori | |||||||
Simbol | ANK1 | ||||||
Alt. simboli | AnkyrinR, Band2.1 | ||||||
NCBI gen | 286 | ||||||
HGNC | 492 | ||||||
OMIM | 182900 | ||||||
PDB | 1N11 | ||||||
RefSeq | NM_000037 | ||||||
UniProt | P16157 | ||||||
Ostali podaci | |||||||
Lokus | Hrom. 8 p21.1-11.2 | ||||||
|
Ankirinsko ponavljanje | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Identifikatori | |||||||||
Simbol | Ank | ||||||||
Pfam | PF00023 | ||||||||
InterPro | IPR002110 | ||||||||
SMART | SM00248 | ||||||||
PROSITE | PDOC50088 | ||||||||
SCOP2 | 1awc / SCOPe / SUPFAM | ||||||||
|
Neuronski ANK2 | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Identifikatori | |||||||
Simbol | ANK2 | ||||||
Alt. simboli | AnkyrinB | ||||||
NCBI gen | 287 | ||||||
HGNC | 493 | ||||||
OMIM | 106410 | ||||||
RefSeq | NM_001148 | ||||||
UniProt | Q01484 | ||||||
Ostali podaci | |||||||
Lokus | Hrom. 4 q25-q27 | ||||||
|
ANK3, Ranvijerovi čvorovi | |||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|
Identifikatori | |||||||
Simbol | ANK3 | ||||||
Alt. simboli | AnkyrinG | ||||||
NCBI gen | 288 | ||||||
HGNC | 494 | ||||||
OMIM | 600465 | ||||||
RefSeq | NM_020987 | ||||||
UniProt | Q12955 | ||||||
Ostali podaci | |||||||
Lokus | Hrom. 10 q21 | ||||||
|
Ankirini (grč. ἄγκυρα, ἄγκυρα – ankyra = sidro) su porodica proteina koji posreduju u vezivanju integralnog membranskog proteina na spektrin-aktin segmentu, baziranom na membranskom citoskeletu.[2] Ankirini imaju mjesta vezanja za beta podjedinicu spektrina i najmanje 12 porodica integralnih membranskih proteina. Ova veza je potrebna za održavanje integriteta plazmamembrana i za učvršćivanje specifičnih ionskih kanala, ionskih izmjenjivača i ionskih transportera u plazmamembrani.
Ankirini sadrže četiri funkcionalna domene: N-terminalna domena koja sadrži 24 tandemska ankirinska ponavljanja , centralni domeni koji se veže za spektar, domen smrti koji se veže na uključene proteine u apoptozi i regulatorni domen C-terminala koji je vrlo varijabilan među različitim ankirinskim proteinima.[2]
Za prepoznavanje širokog spektra membranskih proteina odgovorna su 24 tandemska ankirinska ponavljanja. Ova ponavljanja sadrže tri strukturno različita mjesta vezanja, u rasponu od ponavljanja 1-14. Ova mjesta vezivanja su međusobno gotovo neovisna i mogu se koristiti u kombinaciji. Interakcije koje mjesta koriste da se vežu za membranske proteine su nespecifične i sastoje se od: vodikove veze, hidrofobnih i elektrostatičkih interakcija. Ove nespecifične interakcije daju ankirinu svojstvo da prepozna veliki raspon proteina, jer sekvenca ne mora biti konzervirana, već samo sa svojstvima aminokiselina. Kvazi-nezavisnost znači da ako se mjesto vezivanja ne koristi, to neće imati veliki uticaj na cjelokupno vezivanje. Ova dva svojstva u kombinaciji daju veliki repertoar ankirinskih proteina koje mogu prepoznati.
Ankirini su kod sisara kodirani sa tri gena (ANK1, ANK2 i ANK3). Svaki gen zauzvrat proizvodi više proteina putem alternativne prerade.
Gen ANK1 kodira protein ankirin R, koji je prvi put okarakteriziran u ljudskim eritrocitima, gdje je nazvan eritrocitni ankirin ili pruga 2.1.[3] Ankirin R omogućava eritrocitima da se odupru silama smicanja koje se javljaju u cirkulaciji. Osobe sa smanjenim ili defektnim ankirinom R imaju oblik hemolitske anemije koji se naziva nasljedna sferocitoza.[4] U eritrocitima, ankirin R veže membranski citoskelet za prugu 3Cl−/HCO3− anionskog izmjenjivača.[5]
Ankirin 1 povezuje membranski receptor CD44 sa receptorom inozitol-trifosfata i citoskeletom.[6]
Sugerirano je da ankirin 1 stupa u interakciju s KAHRP (prikazano putem selektivnih padajućih oblika, SPR i ELISA).[7]
Nakon toga, proteini ankirin B (proizvodi gena ANK2) [8]) identificirani su u mozgu i mišićima. Proteini ankirin B i ankirin G potrebni su za polariziranu distribuciju mnogih membranskih proteina, uključujući Na+/ K+ ATPazu, naponski Na+ kanal i Na+/Ca2+ izmjenjivač.
Ankirin G proteini (proizvodi gena ANK3 [9]) identificirani su u epitelnim ćelijama i neuronima. Genetička analiza velikih razmjera, sprovedena 2008., pokazuje mogućnost da je ANK3 uključen u bipolarni poremećaj.[10][11]
Proteopedia 1n11 Ankyrin-R