Antun Mihanović

Antun Mihanović
Rođenje (1796-06-10) 10. juni 1796.
Zagreb,  Austro-Ugarska
Smrt14. novembar 1861(1861-11-14) (65 godina)
Novi Dvori Klanječki,  Austro-Ugarska
Zanimanjepjesnik, pravnik i diplomata
Poznat(a) po"Lijepa naša domovino"
Značajna djela
"Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku"

Antun Mihanović[a], u literaturi često kao Antun Mihanović pl. Petropoljski[2] (Zagreb, 10. juni 1796. — Novi Dvori Klanječki kod Klanjca,[3] 14. novembar 1861.) bio je hrvatski pjesnik, pravnik i austrijski diplomata. Poznat je kao autor tekstopisac hrvatske himne "Lijepa naša domovino".

Biografija

[uredi | uredi izvor]
Bista Antuna Mihanovića u Tuheljskim Toplicama, podno Dvorca Mihanović

Antun Mihanović je rođen u Zagrebu, na Harmici[4], današnjem glavnom zagrebačkom trgu, Trgu bana Jelačića, u maloj jednospratnoj kući na severnoj strani trga, uz današnju Splavnicu, u porodici zagrebačkoga posjednika Matije Mihanovića i Justine rođ. Kušević.[5] Rodna kuća više ne postoji, srušena je u zemljotresu 1880. godine.[6] U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju i studij prava od 1811. na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu i filozofije (1809-11.)[7] U Beču je 1817. godine na Univerzitetu u Beču[b] apsolvirao pravo[2] u vrijeme kad se tamo razvijala filologija te se i sam počeo zanimati za nju.[3] Poslije završetka studija vratio se u Zagreb, gdje je započeo vojničku službu, ali je brzo morao da je napusti zbog zdravlja.[9] Poslije toga se više nije vraćao u Zagreb. Radio je kao pravnik 1813. godine pri Banskome stolu u Zagrebu. Tokom nekoliko narednih godina obavljao je vojnu službu, kao vojni sudija u Veneciji i Padovi, Budimu i na Rijeci. Nakon toga se posvetio politici.

Političko djelovanje

[uredi | uredi izvor]

Od 1825-27. godine bio je, zajedno s Andrijom Ljudevitom Adamićem, zastupnik Rijeke na Požunskom saboru (danas Bratislava)[10], a za vrijeme boravca u Rijeci od 1823-36. je napisao stihove pjesme Horvatska domovina ("Lijepa naša domovino")[11], koju je poslao u štampanom obliku Ljudevitu Gaju da je prvi put objavi u desetom broju časopisa Danica, 14. marta 1835. godine. Poslije toga prešao je u austrijsku diplomaciju i službovao od 1836-58. godine. Bio je prvi austrijski konzul u Beogradu, zatim je bio konzul u Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Umirovljen je 1858. godine kao ministarski savjetnik i od tada je do smrti živio u Novim Dvorima gdje je umro 1861. godine.

Književni rad

[uredi | uredi izvor]

Autor je brošure na kajkavskom govoru: "Reč domovine o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku", objavljenoj u Beču 1815. godine, gde je iznijeo svoje prosvetiteljske i romantične ideje o upotrebi narodnog jezika i traži da se upotreba latinskog jezika ukine iz javnog života kao službeni jezik. Iz ovih ideja kasnije se razvio program Hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja i drugih pripadnika Ilirskog pokreta.

Istraživao je i otkrivao te prikupljao stare listine i rukopise na staroslovenskom jeziku, rijetke knjige i drugu spomeničku građu, a poglavito građu o hrvatskoj prošlosti.[12] Pronašao je rukopis Gundulićeva Osmana u Veneciji 1818. godine i potaknuo njegovo objavljivanje,[13] koje se nije odmah ostvarilo, već je bilo objavljeno kao prva knjiga kojom je Matica ilirska 1844. godine otpočela svoju izdavačku djelatnost.[12] Na Svetoj gori 1843. godine u manastiru Zograf, godine pronašao je Zografsko evanđelje staroslovenski glagoljski kodeks sa ćiriličnim dodatkom iz 10—11. vijeka, napisan u Bugarskoj[14] i tzv. Mihanovićev odlomak.[12]

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ U austrijskoj enciklopediji "Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich. 18. Theil" iz 1868. godine izdate u Beču, od autora Constantina von Wurzbach, Mihanovićevo ime je zabiježeno kao Anton, ali i u mađarskoj varijanti Antal.[1]
  2. ^ Po nekim izvorima Mihanović je završio pravo u Zagrebu 1813.[8], dok postoje izvori koji tvrde da je pravo apsolvirao 1817. u Beču.[2]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ "Constantin von Wurzbach: Mihanović, Anton. In: Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich. 18. Theil. Kaiserlich-königliche Hof- und Staatsdruckerei, Wien 1868, str. 259–229". Arhivirano s originala, 8. 6. 2021. Pristupljeno 18. 8. 2019.
  2. ^ a b c "S. Batušić: Mihanović Petropoljski Antun" (PDF). Österreichisches Biographisches Lexikon 1815–1950 (ÖBL). Band 6, Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, Wien 1975, ISBN 3-7001-0128-7, str. 278. Pristupljeno 18. 8. 2019.
  3. ^ a b "U sjećanje na Antuna Mihanovića". Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu nsk.hr. Arhivirano s originala, 17. 8. 2019. Pristupljeno 17. 8. 2019.
  4. ^ "Znameniti Klanjčani". Grad Klanjec, službene stranice. Pristupljeno 17. 8. 2019.
  5. ^ Obljetnice hrvatskih velikana, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 3. izd., Zagreb, 1971., str. 7.
  6. ^ "Giv me Art: „Antun Mihanović"". give-me-art.com. Arhivirano s originala, 11. 2. 2013. Pristupljeno 13. 3. 2013.
  7. ^ "Mihanović, Antun". Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 18. 8. 2019.
  8. ^ Jelena Očak, Antun Mihanović, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998., ISBN 953-167-119-2, str. 66, 72 i 73.
  9. ^ Sušačka revija br. 74/75: Da je srca bilo bi i Kroacije, Saša Dmitrović, Pristupljeno 17. 8. 2019.
  10. ^ Vedrana Spadoni, Antun Mihanović objavio LIJEPU NAŠU u Daniczi 14. szusheza 1835., primorskihrvat.hr, 14. marta 2019., pristupljeno 18. augusta 2019.
  11. ^ Goran Moravček, Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, fluminensia.org, 14. marta 2013.
  12. ^ a b c Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 154.
  13. ^ Proleksis enciklopedija: Mihanović, Antun Arhivirano 1. 2. 2014. na Wayback Machine, preuzeto 2. novembra 2012.
  14. ^ Leksikografski zavod Miroslav Krleža: "Hrvatski obiteljski rečnik - Zografsko jevanđelje" Arhivirano 26. 10. 2021. na Wayback Machine, (2008), Pristupljeno 21. 8. 2019.