Bakira Hasečić | |
|---|---|
| Rođenje | |
| Zanimanje | Aktivistkinja |
Bakira Hasečić je bosanskohercegovačka aktivistica za ljudska prava koja se zalaže za prava žena koje su silovane tokom rata u BiH.
Rođena u bošnjačkoj porodici u Višegradu, blizu granice sa Srbijom. Nakon početka rata u Bosni, artiljerijsko bombardovanje grada dovelo je do njegovog pada pod kontrolu Jugoslovenske narodne armije; nakon što su se zvanično povukli u maju 1992, lokalni srpski lideri su uspostavili srpsku opštinu Višegrad i započeli program etničkog čišćenja koji su pored Belih orlova, paravojne grupe koju je vodio Milan Lukić, provodili i vojnici bosanskih Srba iz Vojske Republike Srpske. Osnovan je logor u Vilinoj Vlasi, za koji je u izvještaju Istražne komisije Ujedinjenih nacija iz 1994. utvrđeno da je mjesto masovnog silovanja.[1] U tom periodu Hasečić je više puta silovana. Sestra joj je umrla u Vilinoj Vlasi; od otprilike 200 žena koje su tamo zatvorene, navodno je manje od 10 preživjelo.[2] Ukupno je ubijeno 17 članova njene porodice.[3]
Predsjednica je Udruženja žena žrtava rata, sa sjedištem u Sarajevu. Organizacija vodi kampanju za prava žena žrtava zločina tokom rata u BiH, uključujući obezbjeđivanje finansijske i psihološke pomoći, te prikupljanje dokaza i informacija o ratnim zločincima koji su se skrivali u Republici Srpskoj u cilju obezbjeđenja njihovog krivičnog gonjenja.[2][4][5][6] Njen rad je doveo do konkretnih uspjeha; tokom suđenja Željku Leleku za zločine protiv čovječnosti počinjene u Višegradu, Lelek je za pritvor okrivio Hasečić, a sudija Paul Melchior Brilman ju je prepoznao kao "veoma važnu osobu" u procesu. Lelek je naknadno proglašen krivim za silovanje i druge zločine.[7] Udruženje žena žrtava rata imalo je ulogu u podizanju optužnice protiv 29 ratnih zločinaca pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i preko 70 pred bosanskim sudovima.[3]
Na međunarodnom planu, radila je s međunarodnim organizacijama, uključujući Amnesty International i Human Rights Watch, kako bi tražili pravdu za žene žrtve rata u BiH, a također je svjedočila u više navrata pred MKSJ.[4] Njena najistaknutija kampanja uključivala je pozivanje da se optužnici protiv Milana i Sredoja Lukića u MKSJ-u dodaju optužbe za silovanje; u to vrijeme, glavna tužiteljica Carla del Ponte tvrdila je da im nedostaju dokazi za te optužbe jer se prije podizanja optužnice nisu javili svjedoci, što je Hasečić negirala.[1] Strategija UN-a za završetak Tribunala isključila je mogućnost tužiocima da podignu dodatne optužbe ili izmijene postojeće osim ako se slučaj ne prebaci na drugi sud. Del Ponte je predložila da se predmet ustupi Odjelu za ratne zločine u Sarajevu i da Hasečić i žene žrtve rata rade sa tamošnjim državnim tužiocima na izmjeni optužnica protiv dvojice Lukića. U konačnici, predmet Lukić je saslušan u MKSJ-u 2008; zakašnjeli prijedlog tužilaštva da se optužnici doda silovanje i seksualno ropstvo u Višegradu je odbijen jer se smatralo da se njime prejudicira pravo optuženog da ima dovoljno vremena za razumnu odbranu.[8] Obojica su na kraju proglašena krivima za ratne zločine.[9]
Hasečić se ranije zalagala za povratak bošnjaka u Višegrad, ali je 2005. izjavila da se pomirila s činjenicom da "povratak nije uspio, jer ratni zločinci tamo i dalje slobodno žive. Gotovo nijedan [bošnjak] se nije vratio u grad".[10]
Hasečić i njen rad su predstavljeni u dokumentarnim programima BBC-ja i Al Jazeere.[2][11]
Godine 2018. primila je počasnu diplomu Univerziteta Glasgow Caledonian kao priznanje za njen rad kao zagovornice ljudskih prava za žrtve seksualnog nasilja.[3][12]