Beta-ćelija | |
---|---|
![]() Gornja fotografija prikazuje mišji pankreasni otočič kako se vidi pomoću svietlosne mikroskopije. Beta-ćelije se mogu prepoznati po zelenom insulinskom bojenju. Glukagon je označen crvenom bojom, a ćelijska jedra plavom. | |
![]() Ljudski Langerhansovi otočići | |
Detalji | |
Sistem | Endokrini sistem |
Lokacija | Gušterača |
Funkcija | Lučenje insulina |
Identifikatori | |
Latinski | 'Endocrinocytus B; insulinocytus' |
TH | TH {{{2}}}.html HH3.04.02.0.00026 .{{{2}}}.{{{3}}} |
FMA | 85704 |
Anatomska terminologija |
Beta-ćelije (β-ćelije) su tip ćelija u gušteračinim otočićima koje sintetiziraju i luče insulin i amilin. Beta-ćelije čine 50 – 70% ćelija u ljudskim otočićima.[1] Kod pacijenata sa dijabetesom tipa 1, masa i funkcija beta-ćelija su smanjene, što dovodi do nedovoljnog lučenja insulina i hiperglikemije.[2]
Primarna funkcija beta-ćelija je da proizvode i oslobađaju insulin i amilin. Oba su hormoni koji snižavaju glukozu u krvi različitim mehanizmima. Beta-ćelije mogu brzo reagirati na skokove koncentracije glukoze u krvi, tako što luče dio svog uskladištenog insulina i amilina, a istovremeno proizvode više.[3]
Beta ćelije su jedino mesto sinteze insulina kod sisara.[4] Kako glukoza stimulira lučenje insulina, ona istovremeno povećava biosintezu proinsulina, uglavnom kroz translacijsku kontrolu.[3]
Insulinski gen se prvo transkribuje u iRNK i prevodi u preproinzulin.[3] Nakon genetika)|translacije, prekursor preproinsulina sadrži signalni peptid N-terminala koji omogućava translokaciju u grubom endoplazmatskom retikulumu (RER).[5] Inside the RER, thesignal peptide is cleaved to form proinsulin.[5] Zatim dolazi do savijanja proinsulina formiranjem tri disulfidne veze.[5] Nakon savijanja proteina, proinsulin se transportuje do Golgijevog aparata i ulazi u nezrele insulinske granule gdje se cijepa da formira insulin i C-peptid.[5] Nakon sazrijevanja, ove sekretorne vezikule zadržavaju insulin, C-peptid iamilin sve dok kalcij ne pokrene egzocitozu sadržaja granula.[3]
Putem translacijske obradu, insulin je kodiran kao prekursor od 110 aminokiselina, ali se izlučuje kao protein od 51 aminokiseline.[5]
U beta-ćelijama oslobađanje insulina stimulira prvenstveno glukoza prisutna u krvi.[3] Kako se razina glukoze u cirkulaciji povećava, naprimjer nakon uzimanja obroka, insulin se luči na način koji ovisi o dozi.[3] Ovaj sistem oslobađanja se obično naziva glukozom stimulisano lučenje insulina (GSIS).[6] Postoje četiri ključna dijela za "Model konsenzusa" GSIS-a: GLUT2 ovisno o preuzimanju glukoze, metabolizam glukoze, zatvaranje KATP kanala i otvaranje naponskih kalcijskih kanala koji uzrokuju fuziju granula insulina i egzocitozu.[7]
U plazmamembranu beta-ćelija ugrađeni su naponski ovisni ionski kanali i ATP-senzitivni kalijevi ionski kanali.[7][8] Ovi ATP-osjetljivi kalijevi ionski kanali su normalno otvoreni, a kalcijevi ionski kanali su normalno zatvoreni.[3] Ioni kalija difundiraju iz ćelije, niz njihov koncentracijski gradijent, čineći unutrašnjost ćelije negativnijom u odnosu na vanjštinu (pošto ioni kalija nose pozitivan naboj).[3] U mirovanju, ovo stvara razliku potencijala preko površinske ćelijske membrane od –70 mV.[9]
Kada je koncentracija glukoze izvan ćelije visoka, njene molekule kreću se u ćeliju olakšanom difuzijom, niz njen gradijent koncentracije kroz GLUT2 transporter.[10] Budući da beta-ćelije koriste glukokinazu da kataliziraju prvi korak glikolize, metabolizam se odvija samo oko fizioloških nivoa glukoze u krvi i više.[3] Metabolizam glukoze proizvodi ATP, što povećava odnos ATP prema ADP.[11]
Kada ovaj omjer poraste zatvaraju se kanali kalijevih iona koji su osjetljivi na ATP.[8] To znači da kalijevi joni više ne mogu difundirati iz ćelije.[12] Kao rezultat toga, razlika potencijala preko membrane postaje pozitivnija (kako se ioni kalija akumuliraju unutar ćelije).[9] Ova promjena razlike potencijala otvara naponski regulirane kalcijske kanale, koji omogućavaju ionima kalcija izvan ćelije da difundiraju niz njihov koncentracijski gradijent.[9] Kada ioni kalcija uđu u ćeliju, uzrokuju pomicanje vezikula koje sadrže insulin na površinu ćelijske membrane i spajaju se s njom, oslobađajući insulin egzocitozom u jetrenu portnu venu.[13][14]