Bogumili
Bogumilstvo je gnostički religijskopolitički pokret osnovan za vrijeme prvog bugarskog carstva od strane sveštenika Bogumila za vrijeme vladavine cara Petra I u 10. vijeku.[1][2][3] Najvjerovatnije nastaje na današnjem području Makedonije kao odgovor na socijalno raslojavanje koje se dogodilo kao posljedica uvođenja feudalizma i kao oblik političkog pokreta i protivljenja bugarskoj državi i crkvi.[4][5]
Bogumili su pozivali na povratak ranom hrišćanstvu, odbacivanju crkvene hijerarhije, a njihovi glavni politički ciljevi su otpor državnim i crkvenim vlastima. To je pomoglo ovom pokretu da se brzo proširi na Balkanu, polahko se šireći cijelom Vizantijom pa sve do kijevske Rusije, Bosne, Dalmacije, Raške, Italije i Francuske.
Bogumili su bili dualisti i vjerovali su da je svijet stvoren ne od tzv. abrahamskog Boga, nego od zlog đavola. Oni nisu koristili krst niti su pravili crkve i uglavnom su obavljali obrede na otvorenom.[6]
Historija i karakteristike bogumilstva
[uredi | uredi izvor]Korijeni
[uredi | uredi izvor]
Korijeni katarsko-patarenskog pokreta sežu daleko u prošlost. U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja. Ona su utemeljena na duhovnim spoznajama koja s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih mitologija, a s druge strane nalaze izvor u riječima Isusa, Evanđeljima i Pavlovim poslanicama. Ta različita učenja su u početku pojedinačno bila vrlo jaka, a s vremenom su se, kako im je prvobitni impuls slabio, međusobno približila i ujedinila u jedan ezoterijski pokret svoje epohe na području Mediterana, kasnije nazvan gnosticizam.
Zbog primjesa starih učenja gnostici su bili bliži obrazovanim ljudima tog vremena te su kao takvi bili veliki suparnici hrišćanstvu. U 3. vijeku nove ere, Perzijanac Mani (216.-277. godine) na dualističku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i hrišćanstva. Osnova njegove religije je dualizam: vjerovanje u vječitu borbu Svjetla i Tame, dobroga i zlog boga.
Gnostičko i manihejsko učenje je cvjetalo sve dok hrišćani nisu došli na vlast. Poslije toga su bili primorani skrivati se, ali su neprestano vršili podzemni uticaj.
Iako su se različite gnostičke škole vremenom razvodnile, njihova učenja su i dalje živjela, podržavana od grupa koje su isto tako bile pod utjecajem manihejstva. Jedna takva jaka struja pojavila se u 7. vijeku u Armeniji pod imenom pauliciani, odnosno pavlićani. Pod njihovim uticajem nastaje u 10. vijeku negdje u Makedoniji i Bugarskoj bogumilstvo, nazvano po popu Bogumilu. Pod različitim imenima pavlićanski impuls iz bugarske i Dugmathije širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Argena i Toulouse, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu.
Te grupe su ubrzo stvorile jake struje mišljenja jer su počele razvijati jednu intenzivnu aktivnost širenja svojih učenja na cijelom hrišćanskom Zapadu, pa i na Istoku. Tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, ali počevši od 12. vijeka dale su otvoreno na znanje svoja učenja, čime su izazvale brojne sukobe, kako religiozne tako i socijalne. Javni poredak i hrišćanska Crkva našli su se tako ugroženi pred tim duhovnim pokretima.[7]
Učenje i razvoj bogumilstva kroz historiju
[uredi | uredi izvor]Bogumili su propovijedali hrišćanstvo pojedinca bez nadgledanja organizovane crkve i moćnih sveštenika. To je bila poruka koja je imala odraz u siromašnim predgrađima pa čak i Konstantinopolju.
Da je bizantskoj crkvi prijetila opasnost od bogumila vidi se iz više sinoda u Bugarskoj i Srbiji, za vrijeme 11. i 12. vijeka, što je dovelo do progonjenja "heretika", njihovim zatvaranjem ili spaljivanjem na lomači. Unatoč tome bogumili su mjestimično preživjeli sve do turskog osvajanja Balkana. Za vijeme svog uspona bogumilski misionari su širili svoja vjerovanja i na prosotru Bosne i Hercegovine, odakle su se ona dalje širila do sjeverne Italije i južne Francuske, gdje su nadahnuli valdeneze i katare da se izdvoje iz katoličke crkve.
Protiv njih biskup Fournier je pokrenuo inkviziciju u selu Montaillou, u periodu izmedju 1319. do 1324. godine. Moguće je da je uspjeh zavisio od divljih krajeva koji nisu bili ničiji, između u to vrijeme zaraćenog pravoslavlja i katoličke crkve, granice izmedju dva carstva, Rima i Konstantinopolja.
Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni pokret nastao negdje u južnoj Bugarskoj i Makedoniji tokom ranog srednjeg vijeka (9.-10. vijek). Nije posve sigurno je li navodni osnivač pokreta, sveštenik po imenu Bogumil, uopšte postojao ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo zametke uobičajenog vjerovanja i postupaka dualističkog gnosticizma koji je postao masovnim pokretom u razvijenom srednjem vijeku na zapadu. Maniheizam, kao i pavlićanstvo (još jedna dualistička mješavina, ovaj put iz 6. vijeka) su svojim učenjima, od kojih je glavna o suprotnosti Dobra i Zla te poistvjećivanje materijalnog svijeta sa Zlim - presudno su oblikovali bogumilski i kasnije katarski svjetonazor. Teološki i organizaciono, katari (od grčkoga katharos - čist), "heretički" pokret nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13. vijeku, dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor, koji se može sažeti u nekoliko tačaka:
- postoje dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen: katkad je nezavisni princip Zla koji istovremeno postoji s dobrim bogom - što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma. U drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojeg je stvorio dobri bog - dakle, prepričani biblijski mit iz knjige proroka Izaije. Ova verzija je pojednostavljeno tumačenje najvećeg hrišćanskog teologa, Sv. Augustina, koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei" (O državi Božijoj), razradio metafiziku i "psihologiju" hrišćanskog Sotone. Dok je hrišćanski doktor Crkve poistovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom, dodijelivši mu ulogu Hristovog zlog "brata" čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame, a Sotona je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu - katari su ispovijedali jednostavnije učenje: za Augustina i hrišćansku ortodoksiju Sotona je svugdje i nigdje, i nadilazi (iako obuhvata) sam materijalni univerzum, dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji.
- dobri bog je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog svijeta.
- budući da je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje besmrtne duše iz tamnice tijela.
- duše se reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dostignu savršenstvo.
- glavne doktrine katoličke crkve su pogrešne: Hrist nije Logos koji je reinkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje krštenja, pričesti, znaka krsta, konfirmacije, pomasti), sama institucija organizovane hrišćanske crkve je zlo, Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni sud se neće dogoditi jer materijalni svijet ne može biti obogotvoren (kao u katoličkom hrišćanskom učenju Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo zle materije.
- praktični savjeti za svakodnevni život su naglašavali seksualnu apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske "crkve" značilo radikalni prekid s organizovanim katolicizmom: katarsko "sveštenstvo" se sastojalo od muških i ženskih "savršenih" (ili bolje, usavršenih) ljudi/"perfectes" koji se nisu ženili, dok je katarskim laicima/"credentes" ("vjerujući") bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost asketizma koji se iskazivao u čestim postovima i trpljenjima.
Praktički sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili, hrišćanski gnostici) ostavile su za sobom gomilu spisa u kojima je ocrtana doktrina dualističko-gnostičkog učenja. U tekstovima bosanskih krstjana ("Hvalov zbornik", "Testament gosta Radina", "Mletačka apokalipsa", "Radoslavljevo evanđelje", "Kopitarovo bosansko evanđelje") ne nalazimo ni spomena o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanin pad, reinkarnacija.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Heresy and authority in medieval Europe: documents in translation, Middle Ages, University of Pennsylvania Press Middle ages series, Edward Peters, University of Pennsylvania Press, 1980, ISBN 0-8122-1103-0, p. 108.
- ^ The early medieval Balkans: a critical survey from the sixth to the late twelfth century, John Van Antwerp Fine, University of Michigan Press, 1991, ISBN 0-472-08149-7, p. 171.
- ^ A concise history of Bulgaria, Cambridge concise histories, R. J. Crampton, Cambridge University Press, 2005, ISBN 0-521-61637-9, pp. 18-19.
- ^ Byzantium and the Slavs, Dimitri Obolensky, St Vladimir's Seminary Press, 1994, p. 272.
- ^ Bosnia and Herzegovina, Michael Schuman, Infobase Publishing, 2004, p. 7.
- ^ Obolensky, Dimitry (1948). The Bogomils: A study in Balkan Neo-Manicheism. Cambridge University Press. ISBN 0-521-58262-8.
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 2. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
