Bojan Aleksov, Univerzitet u Munchenu, decembar 2024.
Bojan Aleksov je antiratni aktivista i aktivista za ljudska prava, historičar. Rođen je u Beogradu, SFRJ.[1] Najviše je poznat po tome što se glasno protivio jugoslovenskim ratovima kroz rad i sudjelovanje u aktivnostima Centra za antiratnu akciju, Žena u crnom i Prigovaračima savjesti.[2][3]
Bojan Aleksov je rođen u Beogradu, Srbiji. Na početku rata 1991. godine služio je vojni rok u Jugoslovenskoj narodnoj armiji. U augustu te godine nakon pokušaja bijega, uhvaćen je i poslat u vojnu bolnicu u Sarajevu. Poslije je oslobođen nakon što je dobio potvrdu da je 'mentalno nesposoban' za dalje služenje vojnog roka.[4] Aleksov je pokušaj bijega opisao ovako:[5]
Bio sam u vojsci i služio vojni rok šokiran i razočaran svime što se dešava i osjećao sam odvratnost prema ratu koji se odvija pred mojim očima i u kojem sam ja morao izabrati stranu. Moj prigovor je bio lične prirode i baziran na iskustvu. U jednoj prilici smo bili napadnuti i trebali smo uzvratiti napadom. Sjećam se tog događaja kao najglupljeg mogućeg - svi smo bili smrtno preplašeni i niko nije znao gdje treba pucati. Ja čak nisam znao ni kako formulisati i iskazati svoja osjećanja i jedino što sam htio jeste izaći iz toga. Nakon što je moj pokušaj bijega bio neuspješan poslije čega sam poslat u vojnu bolnicu, na kraju sam oslobođen jer sam bio 'mentalno nesposoban' da dalje služim vojsku.
1991. Bojan Aleksov se pridružio antirantim protestima organizovanim od strane Centra za antiratnu akciju[6] i antimilitarističke mirovne organizacije Žene u crnom.[7] Aleksov je bio jedan od glasnogovornika prigovarača savjesti gdje je od 1992. godine predstavljao najvažniji izvor informacija glede prislinih mobilizacija i prigovarača savjesti u Federativnoj Republici Jugoslaviji.[8] Sudjelovao je u svakodnevnim protestima u Pionirskom parku u Beogradu, savjetujući i dijeleći informacije i prikupljajući hiljade potpisa potrebnih za referendum u kojem su građani i građanke Srbije trebali/e glasat da li žele da srpski vojnici vrši napade van svojih teritorijalnih granica. U proljeće 1992. Centar za antiratnu akciju je bio jedan od organizatora najvećih antiratnih protesta ikada u Jugoslaviji. Bojan Aleksov je prisustvovao godišnjim Međunarodnom skupovim prigovarača savjesti u južnoj Francuskoj 1992., Turskoj 1993., Kolumbiji 1994. kao i skupu prigovarača savjesti u Evropi u Grčkoj 1995. godine. Bojan je bio govornik na Međunarodnom seminaru Suprotstavljeni ratu pod nazivom "The Changing Face of the Military" održanom u Njemačkoj u augustu 1999.[9]
U radu sa Ženama u crnom Bojan Aleksov je prikupljao informacije, pisao izvještaje o mobilizacijima, suđenjima prigovarača i dezertera i o otporu ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Kosovu. Također je pomagao odvjetnicima u pružanju usluga i skbi za prigovarače savjesti, pronalazio skloništa i obezbjeđivao savjetovanja za dezertere koji su dolazili iz Bosne, a nekima je pomagao i da bezbjedno prelaze u sigurnije zemlje.[10]
Bojan Aleksov je uhapšen u julu 2000. od strane Državne sigurnosne službe i zadržan u glavnoj policijskoj stanici u Beogradu 23 sata. Ispitivan je o radu u Sigurnoj kući za prigovarače savjesti u Budimpešti kao aktivnostima u Ženama u crnom u Beogradu. Tokom pritvora mu je konstantno priječeno smrću, dobivao je batine i bio podvrgnut verbalnom nasilju uključujući i homofobno zlostavljanje i druge ponižavajuće tretmane. Bio je prisiljen napisati izjavu od 12 stranica izjave koju mu je diktirao policiski službenik opisujući detalje o njegovim aktivnostima o prigovaračima savjesti i Ženama u crnom. Nadalje, morao je potpisati ugovor o saradnji sa Državnom sigurnosnom službom.[11] Amnesty International i War Resisters International[12] su izdali javna saopštenja i zabrinutosti i pisma podrške. Bojan Aleksov je poslije aplicirao za politički azil u Njemačkoj. Kada je krajem 2000. Slobodan Milošević svrgnut s vlasti, Aleksov je povukao zatjev za azil i podnio tužbu protiv Republike Srbije.[13] Nakon 12 godina trajanja pravnog procesa, apelacioni sud u Srbiji donosi odluku u korist Aleksova i nalaže da mu Republika Srbija isplati novac za povredu časti i ugleda od strane Državne sigurnosne službe.[14] Nakon par godina Bojan Aleksov je odluku da napusti vojsku objasnio ovako:[15]
Ostala su neodgovorena pitanja. Da li je dezerterstvo bilo dovoljno? Vjerovao sam da ne postoji razlog zbog kojeg bih umro ili ubio. Moji prijatelji i porodica su mi pružili podršku u toj odluci, iako je meni bilo potrebno vrijeme da shvatim koje je političke implikacije nosila ta odluka. Opća situacija u Beogradu je bila potpuno drugačija. Većina ljudi nije bila svjesna šta se događa nekih 150 kilometara dalje. Mnogi su podržali rat i nisu znali šta se događa zapravo. Kada su pristizale vijesti o smrti nekih mojih kolega iz vojske, shvatio sam da je bilo čudo da sam uspio otići odatle. Odlučio sam ne šutjeti o njihovoj smrti i pričati o svojim iskustvima ljudima u što većem broju. Ne samo da sam odlučio nikada više ne uzeti oružje u ruke nego sam i osjećao potrebu učiniti nešto protiv rata. Dakle, moj prezir prema ratu, vojsci i nasilju koji je proizašao iz ličnog iskustva i postao izvor mog političkog aktivizma u kome sam pokušavao pomoći onima, koji kako i ja nisu željeli ići u rat.
Bojan Aleksov je doktorirao Komparativnu historiju centralne, južne i istočne Evrope na Centralnom Evropskom Univerzitetu u Budimpešti 2005. godine na temu "Vjerska razlikovanja u doba modernizacije i nacionalizma: Nazareni u Mađarskoj i Srbiji 1850 - 1914".[16] Aleksov je magistrirao na Centralnom Evropskom Univerzitetu u Budimpešti 1999. godine na temu "Dinamike istrebljenja: Relgijska zajednica Nazarena u Jugoslaviji poslije 1945."[17] Diplomirao je na odsjeku za Historiju na Univerzitetu u Beogradu u Srbiji 1998. godine.
Bojan Aleksov je bio jedan od učesnika prve debate održane u Sarajevskom ratnom teatru u Bosni i Hercegovini i emitirane na BBC World 22. juna 2014. Tema debate je bio Prvi svjetski rat i njegov utjecaj na nacionalizam.[18] Debatu je vodio Alan Little.[19] Bojan Aleksov je 26. novembra 2013. godine bio domaćin okruglog stola na Univerzitetu u Londonu u kojem su učestvovali Slavoj Žižek i Srećko Horvat.[20] Predavanje Bojana Aleksova na Univerzitetu u Londonu 2010. godine je bilo na temu Ko ili što je ubio/lo Franza Ferdinanda?[21]
^Bilic, Bojan; Jankovic, Vesna, ured. (2012). "Resisting the wars in former Yugoslavia: An autoethnography". Resisting the Evil: (post-)Yugoslav Anti-war Contention (jezik: engleski). Volume 7 of Southeast European integration perspectives. Baden, Germany: Nomos. str. 105–126. ISBN9783832972080. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)CS1 održavanje: datum i godina (link)
^ abChristoyannopoulos, Alexandre J. M. E. (1. 9. 2011). "Religious Dissenters and Anarchists in Turn of the Century Hungary". Religious Anarchism: New Perspectives (jezik: engleski). Cambridge Scholars Publisher. str. 47–68. ISBN9781443831895.
^Schubert, Gabriella (2008). "A Historical Perspective on Serbian Occidentalism". Südosteuropa-Jahrbuch (jezik: njemački). Munchen: Sagner. str. 31–46. ISBN9783866880221.CS1 održavanje: datum i godina (link)
^Kolstø, Pål (2005). "Adamant and Treacherous: Serbian Historians on Religious Conversions". Myths and boundaries in south-eastern Europe (jezik: engleski). London: Hurst & Co. str. 158–190.CS1 održavanje: datum i godina (link)
^Kamberović, Husnija; Sarajevo, Institut za istoriju (2003). "Poturica gori od Turčina: Srpski istoričari o verskim preobraćanjima". Historijski mitovi na Balkanu: zbornik radova (jezik: hrvatski). Sarajevo: Institut za istoriju. str. 225–258.CS1 održavanje: datum i godina (link)
^Aleksov, Bojan; Ivanović, Nadežda; Jovanović, Dragoljub (2003). Oltar i kruna (jezik: srpski). Serbia: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. ISBN9788672080711.CS1 održavanje: datum i godina (link)