Celulozni acetobutirat
Celulozni aceto-butirat (CAB) je složeni butiratni spoj koji nastaje u reakciji između buternekiseline i celuloze, u prisustvu acetatne kiseline. Tako se nastaje materijal koji je rastvorljiv u vodi i pogodan za primjenu u različite svrhe.[1]
(CAB) je biopolimer, na osnovu celuloze.[2] To je celulozni acetat i celulozni propionat, karboksilni ester celuloze s alifatskim kiselinama. Dok se stvaranje celuloznog acetata, u esterifikaciji odvija samo prema kiselinama, ovdje je udio acetatne kiseline jedna trećina, dvije trećine je vezano za buternu kiselinu. Industrijska proizvodnja plastičnih celuloze, u trgovini, potiče od 1929. godine.
Proizvodnja
[uredi | uredi izvor]Ovaj kompleksni spoj se proizvodi esterifikacijom celuloze s mješavinom anhidrida acetatne i maslačne kiseline.[2]
Svojstva
[uredi | uredi izvor]Butirat je, u odnosu na celulozni acetat i celuloze propionat, relativno niske gustoće i visoke čvrstoće, tvrdoće i žilavosti. Stabilnih je dimenzija u rasponu temperatura od –45 °C do 115 °C i ima visoku temperaturnu i UV stabilnost. U odnosu na pomenute smole, apsorpcija vode je također niska.
Plastična celuloza se koristi za proizvodnju uglavnom u vidu granulirane prašine i istiskivanjem koje je pogodno kao i za injektiranje. Za ubrizgavanje, materijal može biti poboljšana vlaknima. Plastika može biti pokrivena u svim bojama kao i transparentna ili prozirna. Drugi oblici isporuke su nanošenje praha i polu-gotovih materijala, u obliku cijevi, ploča, folija i profila.[3]
Primjena
[uredi | uredi izvor]Industrija
[uredi | uredi izvor]Opseg primjene celuloznog acetobutirata je vrlo velika i pokriva gotovo sva područja u kojima se koriste plastike. Kreće se od premaza preko jasnih kupola, igračkaka, kablovskih kanala, zaštite stakla od eksplozija, automobilske rasvjete, auto opreme, do kontaktnih leća, naočala i kancelarijskih mašina za filmove i ambalažnih materijala. Poznati trgovački nazivi su Cellidor, Tenex i Tenite.[4]
Medicina
[uredi | uredi izvor]U mikrokapsule celuloznog acetat-butirata (CAB) mogu se pakovati supstance, kao što su lijekovi. Tako su mikrokuglice sulfopropiliranog dekstrana (80 mikrometara) napune u vodi topivim lijekovima (npr. tetraciklin HCl). Sferne mikrtokapsule dobiju se emulgiranjem ulja u vodi, metodom isparavanja u prisustvu inertnog otapala kao što je cikloheksan (cyh) ili n-heksan (N-Hex) i različitih pomoćnih tvari (fosfolipon, Tween, Span, Eudragit RS 100).
Utvrđeno je da se hloroform ponaša kao najbolje otapalo za pripremu mikrokapsula. Također, sferičnost kao i poroznost mikrokapsula je pod kontrolom prisustva inertnog otapala. Konačna koncentracija lijeka u CAB mikročestica je do 25% (w/w). Ključni faktori za uspješnu pripremu je viskoznost polimera, a vlažnost rezultira rastvaranjem mikrokapsula, temperatura je priprema, a poroznost modulira oslobađanje lijeka. Što je veća količina oklopa mikrosfere tanja, stvara se CAB zid između odjeljaka za stvaranje njihove ugradnje. Kada ove mikrosfere dođu u kontakt sa oslobađenim intermedijarom, pritisak stvara svoje otokom razbija film polimera i lijek počinje da se ispušta. Što je više lijeka pušteno u fosfatni pufer, veći je stepen bubrenja oklopa i razmjene iona smole, a snagu stvaraju njihovo dopunsko bubrenje koje razbija i otpornije zidove. Na taj način se postiže samohodno oslobađanje lijeka, dok se gotovo sav lijek ne oslobodi.[5]
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ http://www.diss.fu-berlin.de/diss/servlets/MCRFileNodeServlet/FUDISS_derivate_000000016800/Dissertation_Ali_Rebaz.pdf.
- ^ a b Karlheinz Biederbick: Kunststoffe, Vogel-Verlag, 4. Auflage, 1977, S. 170, ISBN 3-8023-0010-6.
- ^ Eyerer P., Elsner P., Hirth T. (Hrsg.) (2005): Die Kunststoffe und ihre Eigenschaften.' 6. Auflage, Springer, Heidelberg, 1474–1477, ISBN 3-540-21410-0.
- ^ Tenite™, Herstellerinfo Eastman (engl. eingesehen 10. Mai 2012).
- ^ Fundueanu G., Constantin M., Esposito E., Cortesi R., Nastruzzi C., Menegatti E. (2005): Cellulose acetate butyrate microcapsules containing dextran ion-exchange resins as self-propelled drug release system. Biomaterials, 26 (20):4337-4347.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]