Crkva bosanska

Stećci - nadgrobni kameni spomenici u kojima su ukopavani pripadnici Crkve bosanske

Crkva bosanska je bila autohtona crkva u Bosni koja je postojala tokom srednjeg vijeka. Bosna je od samog početka srednjeg vijeka bila posebna etnička, kulturna i politička cjelina. Ona je imala vlastiti kulturno-politički razvoj koji je doveo do stvaranja niza posebnosti, kako u sferi duhovnosti (domaća vjera), tako i u kulturi (stećci, pismo bosančica), politici (domaća vladarska dinastija banova i kraljeva, razvijena i jaka država).

Katolička crkva naziva pripadnike Crkve bosanske hereticima sa aspekta svojih dogmi, kao što je i njeno učenje heretičko za učenje Crkve bosanske. Uvidom u izvore različitog porijekla može se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici, babuni, bogumili, patareni.

Historija

[uredi | uredi izvor]

Prvi podaci o Crkvi bosanskoj potječu iz 1199. godine za vrijeme Kulina bana (1180—1204). U tom periodu bosanska crkva je dospijela u središte međunarodne pažnje jer je pružala utočište prognanim patarenima iz Dalmacije i babunima iz Raške. Ban Kulin je bio oženjen sestrom Stefana Nemanje, za koju se tvrdi da je imala heretička uvjerenja.[1] Kulin je prognanima pružio utočište i primio ih i tako ostao u narodu upamćen kao „dobri ban Kulin“.

Uslijed progona bogumila u Raškoj, započetih Saborom protiv bogumila Stefana Nemanje 1186. godine, veliki broj preživjelih je prebjegao u Bosnu, gdje je pronašao utočište u hižama (kućama) Crkve bosanske. Približno u isto vrijeme, katolička crkva, na čelu sa splitskim nadbiskupom, protjerala je iz Splita i Trogira veći broj patarena, koji su našli spas kod Kulina bana.[2] Među prebjeglim patarenima je bio i Aristodije, „vješt latinskoj i slavenskoj knjizi“, za koga se smatra da je kasnije postao djed Rastudije, poglavar Crkve bosanske. I pored toga što će bosanskog bana Kulina zbog toga proganjati i papa i Ugarska, Bosna je ipak još dugo ostala slobodna oaza „gdje su se spašavali heretici zapadnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja“.

Godine 1199. kralj Dalmacije i Duklje, Vukan Nemanjić, najstariji sin raškog vladara Stefana Nemanje, obavjestio je papu Inoćentija III, osnivača Inkvizicije, da se „nemalo krivovjerje u zemlji Ugarskog Kraljevstva, naime u Bosni, očito širi u toj mjeri da, zaveden zavodljivom zabludom, i sam je ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja bijaše žena preminulog Miroslava Humskog, i s mnogim rođacima, uveo u isto krivovjerje više od deset hiljada kršćana (...) Stoga molimo, preporučite ugarskom kralju neka ih kao kukolj iz pšenice izbaci iz svog kraljevstva.“ U pismu se još obrazlaže opasnost od njihovog učenja koje se toliko raširilo u Bosni, da predstavlja ozbiljnu opasnost po interese rimske crkve.[3]

Dana 11. oktobra 1200. papa Inoćentije III je pisao svom vazalu, ugarskom kralju Emeriku: "Čuli smo, naime, kad je nedavno naš časni brat (Bernard), splitski nadbiskup protjerao nemali broj patarena iz gradova Splita i Trogira, plemeniti muž Kulin, bosanski ban, njihovoj je bezočnosti ne samo osigurao skrovište nego i pružio očitu pomoć, te izlažući njihovu zavođenju svoju zemlji i sebe samoga, častio ih kao katolike, pa i više od toga jer ime je riječ kršćani dao kao vlastito ime. (...) A ako spomenuti ban ne protjera sve krivovjerce iz zemlje pod svojom vlašću, oduzevši im sva dobra, protjeruj ti njega i te krivovjerce, ne samo iz njegove zemlje nego iz cijelog Ugarskog Kraljevstva (...)."[4]

Papa je ugarskom kralju Emeriku naredio da se obrati Kulinu i da izdejstvuje da Kulin iz Bosne protjera heretike, a ako Kulin ne posluša, da pokrene vojsku na Bosnu. Kulin je pokušao da izbjegne opasnost od krstaškog rata pismom papi u kom je pravdao svoje postupke time što navodno heretike nije smatrao krivovercima nego dobrim kršćanima, te je zamolio papu da pošalje izaslanika da ispita stvari. Na Saboru na Bilinom polju 8. aprila 1203. godine ban Kulin se javno odrekao hereze i prihvatio katoličanstvo. Naredne godine je umro.

Papa Honorije III je 15. maja 1225. godine podstakao Ugare da krenu u križarski pohod na Bosnu. Taj pohod, kao i prethodni, pretvorio se u poraz, a Ugari su morali da se povuku kada su Mongoli upali na njihove teritorije. Godine 1234. papa Grgur IX smijenio je katoličkog biskupa u Bosni jer je dozvolio navodno heretičke postupke.[5] Osim toga, Grgur je pozvao ugarskog kralja na križarski rat protiv heretika u Bosni.[6] Međutim, Bošnjani su uspjeli još jednom protjerati Mađare.[7]

Godine 1252. papa Inoćentije IV odlučio je da bosanskog biskupa stavi pod jurisdikciju Kaločko-bačke nadbiskupije. Ova odluka je izazvala raskol bosanskih krstjana, koji su odbili da se pokore Ugare i prekinuli odnose s Rimom.[8] Na taj način je nastala autonomna bosanska crkva u kojoj su mnogi naučnici kasnije vidjeli bogomilsku ili katarsku crkvu, dok noviji učenjaci kao što su Noel Malcolm i John Fine i dr. smatraju da se ne može naći ni traga bogumilstva, katarizma ili drugog dualizma. u originalnim dokumentima pripadnika Crkve bosanske.[9]

Tek je bulom pape Nikole 1291. franjevačka inkvizicija nametnuta Bosni.[10] Bogomilstvo je iskorijenjeno u Bugarskoj i Bizantijskom carstvu u 13. stoljeću, ali je opstalo u Bosni i Hercegovini sve pada pod Osmansko carstvo 1463. godine.

Crkva bosanska je koegzistirala sa Katoličkom crkvom (i sa nekoliko bogumilskih grupa) veći dio kasnog srednjeg vijeka, ali ne postoje tačni podaci o broju pristalica te dvije crkve. Nekoliko bosanskih vladara bili su krstjani, dok su se drugi držali katolicizma. Stjepan I Kotromanić je kratko pomirio Bosnu s Rimom, a istovremeno je osigurao opstanak Crkve bosanske. Bez obzira na dolazak franjevačkih misionara, Crkva bosanska je opstala, iako sve slabija, sve dok nije nestala nakon osmanskog osvajanja.[11]

Kroz čitav srednji vijek Rimska Kurija i Ugarski dvor su optuživali bosansku crkvu za veze s bogumilima, izrazito dualističkom sektom gnostičkih kršćana pod velikim utjecajem manihejskog pavlikijanskog pokreta. Bogomilski heretici su u jednom trenutku bili uglavnom koncentrisani u Bugarskoj. Inkvizicija je izvijestila o postojanju dualističke sekte u Bosni krajem 15. stoljeća i nazvala ih "bosanskim hereticima", ali ta sekta prema nekim historičarima najvjerovatnije nije bila ista kao Crkva bosanska. O tome je 1869. pisao historičar Franjo Rački na osnovu latinskih izvora, ali je hrvatski znanstvenik Dragutin Kniewald 1949. utvrdio vjerodostojnost latinskih dokumenata u kojima se Crkva bosanska opisuje kao heretička.[12] Danas se smatra da su sljedbenici Crkve bosanske, koji su bili proganjani i od strane Katoličke i od pravoslavne crkve, po dolasku Osmanlija pretežno prešli na islam.[11]

Crkva bosanska je imala značajan uticaj na društveno-politički život Bosne i sve do pred sami pad pod Osmanskije 1463. godine imala dominantan položaj kako među običnim narodom, tako i kod visokog plemstva i kod bosanskih vladara.

Vjerski centar Crkve bosanske nalazio se u Moštru, kod Visokog, gdje je i osnovana hiža krstjana.[13] Neki historičari tvrde da je Crkva bosanska u velikoj mjeri nestala prije osmanskog osvajanja 1463. Drugi historičari osporavaju diskretnu krajnju tačku.

Vjersko učenje

[uredi | uredi izvor]
Hvalov zbornik – napisan 1404. godine bosančicom

Postoje različita tumačenja u učenju Crkve bosanske.[14] Prvu studiju o Crkvi bosanskoj napisao je 1849. francuski historičar Charles G. A. Schmidt, u kojoj navodi da je bila dualistička, umjerene orijentacije i vrlo srodna katarskoj sekti koja se iz Carigrada proširila do Dalmacije, a odatle u Bosnu, sjevernu Italiju i južnu Francusku (albižani). Božidar Petranović je bio prvi južnoslavenski autor koji se bavio fenomenom Crkve bosanske. On je u svojim djelima objavljenim 1867. godine tvrdio da je u Crkva bosanska bila pravoslavna s malim modifikacijama. S druge strane, hrvatski historičar Franjo Rački 1869. i 1870. smatra da je Crkva bosanska bila izdanak bogumilstva, odnosno da je pripadala neomanihejskoj dualističkoj herezi, a 1924. Vaso Glušac preuzima Petranovićeve tvrdnje da je Crkva bosanska bila pravoslavna.[15] Račkove interpretacije su dugo vremena bile prihvatljive u južnoslavenskoj historiografiji. Međutim, neki historičari (Leo Petrović, Jaroslav Šidak, Dragoljub Dragojlović, Dubravko Lovrenović, Noel Malcolm i John V.A. Fine Jr.) negiraju dualizam Crkve bosanske i naglašavaju katolički karakter, naročito njihovih vjerskih rukopisa.

Crkva bosanska je poštovala iz Novog zavjeta Djela Apostolska i Apokalipsu, a iz Starog zavjeta Psalme. U svim kodeksima iz vremena Crkve bosanske pronađeni su ovi spisi.[16]

Kada je riječ o povezivanju katara i bogumila s bosanskim krstjanima, Noel Malcolm ističe: "Katari i bogumili grozili su se simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolicine dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih rukopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtijeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim osmanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca (...)".[17]

Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sljedbe bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan I Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prisne odnose; neke moćne plemićke obitelji pripadale toj crkvi. Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, ("plašt ukrašen krznom i zlatom") i ("crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš"). To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi siromašci."[17]

Hijerarhija

[uredi | uredi izvor]

Detaljniji članak o ovoj temi: Spisak djedova Crkve bosanske; Hijerarhija Crkve bosanske

Batalovo evanđelje iz 14. vijeka. Na ovoj stranici Batalovog evanđelja nalazi se Spisak djedova crkve bosanske.

Vjernici Crkve bosanske svoju vjeru nazivaju svoju "Crkvu bosansku", a sebe "dobrim krstjanima"[18] ili "dobrim Bošnjanima".[19] U svoj sastav Crkva bosanska uključivala je "prave krstjane i krstjanice" i "mrsne ljude". Pravi krstjani i krstjanice bili su redovnici, oni koji su primili krštenje i držali se strogih odredbi sljedbe. Mrsni ljudi su bili obični vjernici, oni koji su prihvaćali njihova učenja kao istinita, ali nisu živjeli po strogim odredbama krstjana, već bi tek pred smrt primili duhovno krštenje.

Krstjani su živjeli u samostanima koji su bili zajednički za redovnike i redovnice. Nisu zavisili od milostinje pobožnih duša, niti su ubirali namete, već su bili okruženi posjedima i imali zajednički imetak. Oblačili su kratki haljetak s dugim rukavima, visokog ovratnika na koji se spuštala pomno uređena duga kosa, a nogavice su im tijesno prilijegale uz noge do gležnja. Crkva bosanska nije priznavala ni papski primat niti jurisdikciju carigradskog patrijarha, pa je stoga potpuno samostalna.[20]

Na čelu crkve bio je djed - biskup i duhovni predvodnik bosanskih krstjana; najviši starješina Crkve bosanske. Najvjerojatnije da nije imao stalno prebivalište s obzirom na to da je crkva nerijetko morala da prikriva svoje djelovanje. Spominje da je djed okružen uglednim starješinama crkve, zajedno s banom i njegovom vlastelom nalazio se u Moštrama pokraj Visokog. Djedu su pomagali gosti, starci i strojnici koji su hijerarhijski bili svaki za stepenicu niže od njega. Zajednički su ih nazivali "poglaviti krstjani" ili "dobri mužje". Dužnost strojnika Crkve bosanske tj. staraca i gosta je prije svega da budu učitelji i širitelji vjere, da aktivno propovijedaju evanđelje i daju kompetentno tumačenje u skladu s dualističkom doktrinom.

Kako nisu gradili crkve, članovi Crkve bosanske vršili su svoje obrede u privatnim kućama članova zajednice. Lokalnu zajednicu nazivaju "hiža" (kuća), a na njenom čelu nalazi se starac. U bogosluženju su koristili bosanski jezik, a u vjerskim knjigama bosančicu. Djedovi Crkve bosanske imali su narodna, slavenska imena umjesto tada uobičajenih kršćanskih imena grčkog, latinskog i židovskog porijekla, a za sva svećenička zvanja su koristili slavenske nazive.

Stećci, razasuti po cijeloj Bosni i Hercegovini bili su historijski povezani sa bosanskom crkvom

Učešće u društvenopolitičkom životu srednjovjekovne Bosne

[uredi | uredi izvor]

Crkva bosanska je sa svojom hijerarhijom zapaženo učestvovala u javnom i političkom životu srednjovjekovne bosanske države i društva, posebno u 14. i 15. vijeku. Pretpostavlja se da je poglavar Crkve bosanske od 1377. godine okrunjivao bosanske kraljeve. Poglavar, je vjerovatno davao krunu u crkvi sv. Nikole u Milima kod Visokog i nastupao je u javnom i političkom životu zemlje. Budući da je papa 1252. godine premjestio katoličku bosansku biskupiju u ugarsko Đakovo, Crkva bosanska je neprestano jačala jer je katolički biskup stolujući u Đakovu izgubio stvarne veze s Bosnom.[21]

To je bila jedina "heretička" crkva koja je uspjela da postane zemaljska (državna) crkva. Oko 1200. godine "Crkva bosanska" je već jaka i uticajna organizacija u Bosni, prihvaćena od naroda i velikaša. Za to postoje dva važnija razloga. Prvi je što je naučavala na narodnom jeziku (za razliku od katolika koji su se koristili latinskim), te su na taj način čuvali samostalnost Bosne od tuđinaca, naročito od Mađara koji su se željeli preko crkve miješati u bosanske prilike.

Drugi je razlog što je učenje imalo određenih sličnosti i dodirnih tačaka sa starom slavenskom vjerom, te je samim tim bilo radije prihvaćeno od hrišćanstva.

Kulin ban, koji je ostavio dobru uspomenu svojom brigom za red, mir i pravdu, te se za njega još i danas čuje riječ:

Za Kulina bana i dobrijeh dana!

On i svi njegovi velikaši "dobri Bošnjani" pristaju uz krstjane, te "Crkva bosanska" postaje jedina priznata vjerska organizacija u Bosni.

Tu titulu krstjani zadržavaju sve do pada posljednjeg dijela Bosansko-humske zemlje 1486. godine. Kroz to vrijeme Crkva bosanska sudjeluje u vodstvu države, radu sabora, posreduje u pregovorima sa susjedima i izmiruje unutrašnje razmirice. Vremenom, na svakom plemićkom posjedu služili su krstjani kao diplomati i savjetnici, a velikim dijelom su i poticali iz plemićkih porodica.[22] Kulin ban nije bio jedini bosanski vladar koji je bio pripadnik bosanske crkve. Neki bosanski vladari i članovi plemstva su bili njeni sljedbenici. Ban Matej Ninoslav u pismu papi Grguru IX 1233. godine izvještva ga da je njegov rođak i budući bosanski ban Prijezda “nedavno vratio iz prljavštine heretičke stranputice na čistoću katoličke vjere”.[23] Ban Matej Ninoslav je sam bio član heretičke vjere od rođenja ali je pod pritiskom rimske pape prihvatio katoličanstvo. Zbog ovog događaja narod se pobunio i usprotivio svome banu. Nakon toga, bosanski ban se vratio svojoj ranijoj vjeri što je započeo novi niz križarskih pohoda na Bosnu. Poznato je da su brojne velikaške bosanske porodice bili pripadnici bosanske crkve kao što su: Hranići, Pavlovići, Klešići, Kosače, Hrvatinići, Sankovići. Jedan od poznatijih, herceg Stjepan Vukčić Kosača je bio njihov velik pristalica i nakon progona bosanskih krstjana primio brojne odbjegle krstjane u svoju zemlju, Hum. U izvorima se u njihovoj službi pojavljuju krstjani koji su za njih obavljali razne diplomatske i političke poslove.[24] Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je također bio pripadnik Crkve bosanske i nakon prelaska na katolicizam održavao dobre odnose sa njenim pripadnicima. Pod pritiskom Rimske kurije kralj Tomaš počinje proganjane bosanskih krstjana. Oni pripadnici Crkve bosanske koji nisu prešli na katolicizam su pobjegli pod zaštitu Osmanlijama ili u Hercegovinu gdje ih je primio herceg Stjepan Vukčić Kosača.[25][26]

Utočište za "heretike"

[uredi | uredi izvor]
Historijska karta rasprostranjenosti crkava u srednjovijekovnoj Bosni.

Dolazi do stvaranja tzv. pluralističke vjerske oaze u bosanskoj srednjovjekovnoj državi i utočištu za "heretike" s Balkana i Evrope koje su proganjale Katolička i Pravoslavna crkva, premda je i Crkva bosanska bila žrtva krstaških ratova koje su s vremena na vrijeme poduzimale pape. Svoje su mjesto tako u viševjerskoj Bosni našli bogumili iz Raške, patareni iz Dalmacije i katari iz zapadne Evrope. U Bosni se nije mogla primijeniti maksima "Zapad gleda prema Rimu, Istok gleda prema Konstantinopolju" niti je vrijedilo pravilo "čiji teritorij, njegova i vjera" jer su bosanski vladari i vlastela vrludali između triju konfesija. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i ban Stjepan II Kotromanić lavirali su između katoličanstva i Crkve bosanske, baš kao i prvi bosanski kralj Tvrtko I, zatim Tvrtko II i kralj Stjepan Tomaš. Bosansku je vjeru do svoje smrti prakticirao vojvoda Sandalj Hranić kao i njegov nasljednik herceg Stjepan Vukčić Kosača. Kosaču bosanska vjera nije smetala da se približi pravoslavlju, ali i katoličanstvu. Međutim, najodaniji Crkvi bosanskoj su bili Radinovići-Pavlovići.

Dostojanstvenici Crkve bosanske često su sudjelovali u diplomatskim misijama i pomagali u rješavanju sporova između vlastele i vladara, a nastupali su i kao njihovi politički savjetnici. Tako je Crkva bosanska bila ključan decentralizacijski faktor u Bosni koji je uravnotežio političku moć između vladara i vlastele, a to je držalo na udaljenosti druge dvije crkve koje su težile centralizaciji države. Krstjanske su hiže osnažile svoj politički i društveni položaj i davanjem azila prognanicima iz zapadnog i istočnog hrišćanstva.

Dubrovačka Republika Crkvu bosansku nije smatrala kao sektu već kao Crkvu koja obavlja iste pravne, političke i diplomatske poslove kao i druge Crkve na zapadu i istoku Evrope. Dubrovčani spominju i da su hiže bosanskih krstjana bila svratišta dubrovačkih trgovaca i diplomata poput svratišta u pravoslavnim manastirima i katoličkim samostanima. Jedinstvenost srednjovjekovne bosanske države i ono što ju je razlikovalo od ostatka Evrope leži i u ponašanju bosanskih vladara i vlastele. Oni su u svoje poslove, uz Crkvu bosansku, uključivali sve više i Katoličku crkvu, a u istočnom Humu i Pravoslavnu crkvu. Postoje zapisi prema kojima su predstavnici triju Crkava sarađivali i zajednički nastupali.[21]

Uticaj djeda bosanskog bio je velik i izvan granica Bosne, te ga na osnovu nekih rukopisa smatraju katarskim papom. Da li je uopšte postojao vrhovni poglavar katara i patarena, sa sigurnošću nije dokazano. Činjenica je da su katari i patareni iz ostalih zemalja dolazili u Bosnu da tamo uče katarski nauk jer je on, iako su uz njega pristajale visoke ličnosti iz ostalih evropskih zemalja, jedino u Bosni bio na određeni način legalan. Poznato je i da su neki katarski biskupi primali zaređenje u Bosni.

Premda bosanski vladari u međunarodnim pregovorima nikad nisu priznali postojanje "krivovjerja" na bosanskom tlu, Bosna je za čitavog svog postojanja bila napadana zbog "hereze". Ni inkvizicija, ni krstaški pohodi koji su na nju poduzimani, nisu uspjeli ništa promijeniti. Naprotiv, bosanska država je neprestano jačala.

Tako je bilo sve do Stjepana Tvrtka Kotromanića, za vrijeme njegove vladavine Bosna je bila največa i najjača. Do tog vremena krstjani su primjerom svog života uživali neprikosnoveni autoritet među narodom. Narod prihvaća i uvažava njihove moralne stavove. Tako su, na primjer, brakovi u Bosni sklapani iz ljubavi, a ne iz koristoljublja, jer mladenka u brak nije nosila nikakav miraz, kao što je tada bilo uobičajeno u Evropi. Jedino je morala obećati "da će biti vjerna". Smrću kralja Tvrtka I prilike u "Crkvi bosanskoj" su se izmijenile. "Dobri krstjani" su se osilili, postali bogati i moćni i pomalo ublažili sprovođenje teških odredbi svoje vjere. Imanja poklanjaju rođacima i za rod se više brinu nego za ostali narod, a postaju popustljiviji prema hrišćanskom nauku.

Njegovi nasljednici nisu imali ni snage, ni odlučnosti da bosansku državu održe jakom. Istovremeno na scenu stupaju i franjevci.

"Mala braća" uspjela su u onome u čemu nisu uspjeli krstaši. Privoljevši neke plemiće na svoju stranu, razbili su jedinstvo Bosne koje je bilo utemeljeno na zajedništvu vladara i velikaša "Crkve bosanske".[22]

Crkva bosanska je snažno uporište imala u dolini Bosne između Visokog i Zenice, gdje se nalazila krstjanska hiža u Janjićima, u kojoj je na početku 15. vijeka stolovao djed Radomir.[27][28] Na širem tom području zasvjedočena je dvadesetih godina 14.vijeka hiža gosta Radoslava u Moištri (današnje Moštre). Jako uporište pripadnici Crkve bosanske imali su u širem području Konjica, gdje se također nalazio franjevački samostan i nekoliko crkava.[29][30]

Slom i nestanak Crkve bosanske

[uredi | uredi izvor]

Kako se u 15. vijeku rasplamsala borba za bosansku biskupiju između Rima i Ugarske tako se Crkva bosanska učvrstila kao nezavisna hrišćanska crkva. Međutim, kako su bosanski krstjani jačali na evropskoj pozornicu neobičnim spletom okolnosti istim takvim spletom su i nestali. Posljednji vladari Bosne su bili saveznici Katoličke crkve i progonitelji bosanskih krstjana, u nadi dobijanja pomoći zapadnih država za obranu od nadirućeg Osmanskog carstva. Dodatni udarac protiv Crkve bosanske desio se u proljeće 1453. godine kada je did bosanske crkve usljed progona pobjegao sa teritorija Bosne i potražio utočište u Hum kod hercega Stjepana Vukčića. Did je nešto kasnije prešao na pravoslavlje što se može vidjeti u pismu carigradskog patrijarha Gennadiosa II. Na ovaj način je Crkve bosanska ostala bez svoga duhovnog predvodnika što će dovesti do potpunog nestanka hereza sa ovih prostora.[31] Pretposljednji je bosanski kralj Stjepan Tomaš, koji je na Zapadu optužen da je prepustio Turcima srpsku prijestolnicu Smederevo, u pokušaju spašavanja obraza i podilaženju katoličkim državama, naredio bosanskim krstjanima da pređu na katoličanstvo ili odu u progon. Stjepan Tomaš zarobljava i tri poglavara bosanskih krstjana: Đuru Kućinića, Stojšana Tvrtkovića i Radmila Voćinića i šalje ih u Rim papi Piju II na "preodgoj". Tek kad je uništena Crkva bosanska došla je u Bosnu papinska kruna kojom je 1461. okrunjen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević u Jajcu. [21]

Zbog vladarske nesposobnosti i nesnalažljivosti posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Neodlučan je oklijevao između Rima, krstjana, franjevaca, mađarskog kralja Matijaša Korvina i osmanlijskog sultana Mehmeda II, priklanjajući se sad jednima, sad drugima. Njegovu nesposobnost je iskoristio Mehmed II.

Uzdajući se u tvrde gradove i pomoć Matijaša Korvina, mladi kralj je uskratio sultanu traženi danak. Na to je Mehmed II skupio vojsku i 1463. godine krenuo na Bosnu.

Prije smrti Stjepan Tomašević izdaje na sultanov nalog naređenje vojvodama i komandantima gradova da predaju tvrđave Osmanlijama u ruke. Tako je za osam dana više od 70 gradova i gradića potpalo pod sultanovu vlast. Jedini koji nije klonuo bio je herceg Stjepan Vukčić Kosača, gospodar Humske zemlje. 1486. godine pada i njegovo posljednje uporište Novi na moru.

Poslije toga, krstjane bilježe samo osmanske katastarske knjige za Bosnu kao vjeroispovijest. Usporedno s pravoslavcima i katolicima navodi se i naziv kristian. Tako se u katastarskoj knjizi iz 1469. godine spominje 10 kristijanskih sela, 113 kristijanskih kućanstava i petorica kristijana-neoženjenih. Posljednji kristijani tj. krstjani u osmanskim spisima zabilježeni su 1604. godine.[21]

  • Galerija
  • Tekst Bilinopoljske izjave na latinskom jeziku potpisane 8. aprila 1203. godine.
    Tekst Bilinopoljske izjave na latinskom jeziku potpisane 8. aprila 1203. godine.
  • Ploča Kulina bana pronađena u ostacima srednjovjekovne bosanske crkve blizu Visokog.
    Ploča Kulina bana pronađena u ostacima srednjovjekovne bosanske crkve blizu Visokog.

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ The Bogomils of Bulgaria and Bosnia: The Early Protestants of the East. 1879 L. P. BROCKETT, M. D.
  2. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 92, Sarajevo: Buybook
  3. ^ Šanjek, Franjo, (2003), Bosanski-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 71, Zagreb
  4. ^ Šanjek, Franjo, (2003), Bosanski-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 73, Zagreb
  5. ^ Malcolm Lambert, Medieval Heresy: Popular Movements from Bogomil to Hus, (Edward Arnold Ltd, 1977), str. 143.
  6. ^ Christian Dualist Heresies in the Byzantine World, C. 650-c. 1450, ed. Janet Hamilton, Bernard Hamilton, Yuri Stoyanov, (Manchester University Press, 1998), 48-49.
  7. ^ Malcolm Lambert, Medieval Heresy:Popular Movements from Bogomil to Hus, 143.
  8. ^ Mudry 1999; Hupchick and Cox 2008
  9. ^ O problemu bogumilske hipoteze bavili su se Noel Malcolm (Bosnia. A Short History) kao i John V.A. Fine (u: Mark Pinson, The Bosnian Muslims)
  10. ^ Mitja Velikonja, Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, transl. Rang'ichi Ng'inga, (Texas A&M University Press, 2003), 35.
  11. ^ a b Davide Denti, L’EVOLUZIONE DELL’ISLAM BOSNIACO NEGLI ANNI ‘90, tesi di laurea in Scienze Internazionali, Università degli Studi di Milano, 2006
  12. ^ Denis Bašić. The roots of the religious, ethnic, and national identity of the Bosnian-Herzegovinan [sic] Muslims. University of Washington, 2009, 369 pages (p. 194).
  13. ^ [https://web.archive.org/web/20070220011943/http://www.aneks8komisija.com.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2409 "Komisija za o�uvanje nacionalnih spomenika"]. web.archive.org. 20. 2. 2007. Arhivirano s originala 20. 2. 2007. Pristupljeno 30. 12. 2022. replacement character u |title= na mjestu 14 (pomoć)CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  14. ^ O mišljenju historičara o vjerskom učenju Crkve bosanske vidi: Dautović, Dženan, Crkva bosanska: moderni historiografski tokovi, rasprave i kontroverze (2005–2015), Historijska traganja, 15, 2015. [ str.127-160 ]
  15. ^ Jozo Tomasevich, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945.", poglavlje XI "NDH: Bosanskohercegovački muslimani"
  16. ^ Anica Nazor, (2005), “Rukopisi Crkve bosanske”, U: Šanjek, Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, Sarajevo-Zagreb, str. 539-545
  17. ^ a b Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 101-102, Sarajevo: Buybook
  18. ^ Imamović, prof. dr. Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 72
  19. ^ Mustafa Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo, 2003, str. 320
  20. ^ Vaska Sotirov-Djukic (16. 12. 2014). "Tragom pisane baštine BiH - Rukopisi Crkve bosanske". journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  21. ^ a b c d "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 5. 4. 2014. Pristupljeno 24. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  22. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 23. 9. 2015. Pristupljeno 18. 12. 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  23. ^ Župarić, Nakaš, Kurtović, Lalić, Dautović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae, str. 46, Mladinska knjiga Sarajevo
  24. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijeni i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 76-77
  25. ^ Imamović, prof. dr. Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka, str. 76 i 79
  26. ^ Kniewald, Dragutin, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, str. 155, JAZU
  27. ^ Mandić, Bogumilska crkva, 303-304; Hadžijahić, Zemljišni posjedi, 469-470; Anđelić, Visoko, 125; Fine, Bosnian Church, 256
  28. ^ Pejo Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću
  29. ^ Usp. Anđelić, Historijski spomenici, 128.
  30. ^ Pejo Ćošković Crkva bosanska u XV. stoljeću
  31. ^ Malcolm, Noel, (2011), Bosna kratka povijest, str. 106

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Crkva bosanska