Demon

Demon (grčki: δαίμων, daimon – duh, više biće) bestjelesno je mitološko biće za koje se u staroj Grčkoj vjerovalo da donosi inspiraciju i znanje kao posrednik između bogova i čovjeka. Kasnije se, dolaskom kršćanstva, demon počeo smatrati zlim bićem koje želi odvesti čovjeka na stranputicu, dalje od Boga. Demone su također zvali đavolima, ili palim anđelima. Demonski zavodnici žena su se zvali incubi, a muškaraca succubi. Potomke takvih incubi demona i žena se smatralo vješticama.

Etimologija

U drevnoj Grčkoj riječ daimon (δαίμων) označavala je duha uopšteno, da bi se vremenom počela koristiti u trenutnom smislu u značenju "zlog duha".

Tradicija

U Knjizi postanka čita se o anđelima koji opće s "ljudskim kćerima". Mitovi drevne Grčke i Rima izvještavaju o bogovima koji se prikazuju ženama kao bikovi, ili labudovi ili zlatna kiša i u tom obliku ih oplođuju. U jednoj ranoj kršćanskoj tradiciji, filozofija ne proizilazi iz ljudskog genija nego od demonskih spletki, od palih anđela koji odaju nebeske tajne svojim ljudskim bračnim drugovima. Izvještaji sa sličnim elementima pojavljuju se u svim svjetskim kulturama. Usporedno s incubima pojavljuju se arapski džinni, grčki satiri, hinduistički buti, samoanski hotua poroi, keltski dusii i mnogi drugi. U jednoj epohi opsjednutoj demonima, bilo je lako demonizirati one kojih se bojalo ili ih se mrzilo. Tako se govorilo da je Merlinov otac incubus. Isto se govorilo za Platona, Aleksandra Velikog, Augusta i Martina Luthera. Povremeno cijele narode – na primjer Hune ili stanovnike Kipra – njihovi neprijatelji optuže da njima gospodare demoni.

U talmudskoj tradiciji arhetipni succubus je Lilith, koju je Bog stvorio iz prašine, zajedno s Adamom. Ona je istjerana iz Raja zbog neposlušnosti – i to ne Bogu, nego Adamu. Sve od tada, ona provodi svoje noći zavodeći Adamove potomke. U drevnoj iranskoj i mnogim drugim kulturama, vjerovalo se da noćne izljeve sjemena uzrokuju succubi.

Historija

Antička Grčka

Vjera u demone je bila proširena u starom svijetu. O njima se mislilo više kao o prirodnim nego natprirodnim bićima. Hesiod ih često spominje. Sokrat je opisivao svoju filozofsku inspiraciju kao djelo ličnog, dobroćudnog demona. Njegova učiteljica, Diotima iz Mantineje, govori mu (u Platonovoj Gozbi) da je "Sve demonsko posrednik između Boga i smrtnika. Bog nema izravni kontakt s čovjekom.". I nastavlja: "samo kroz demonsko postoji doticaj i razgovor između čovjeka i bogova, ili u budnom stanju ili u snu."

Platon, najčuveniji Sokratov učenik, pripisivao je veliku ulogu demonima: "Niti jedna ljudska priroda ojačana velikim moćima nije u stanju srediti ljudske poslove", rekao je, "a da ne bude preplavljena drskošću i krivnjom...".

Ne daje se govedu da bude gospodar goveda, ili kozi da gospodari kozama, nego su ljudi nadmoćna rasa koja njima vlada. Na sličan način Bog, u svojoj ljubavi naspram čovječanstva, nad ljude postavlja demone, koji su nadmoćna rasa, i oni se s velikom lakoćom i užitkom za sebe, a ništa manje za ljude, brinu o ljudima i daju im mir, poštovanje, red i pravdu, te nikad ne zakažu i čine ljudska plemena sretnima i ujedinjenima.

On je čvrsto poricao da su demoni izvor zla, i prikazao je Erosa, čuvara seksualnih strasti kao demona, a ne boga, "koji nije ni smrtan ni besmrtan, ni dobar niti zao". Ali svi kasniji platonisti, uključujući neoplatoniste koji su snažno utjecali na kršćansku filozofiju, smatrali su da su neki demoni dobri a neki zli. Aristotel, čuveni Platonov učenik, ozbiljno je razmatrao ideju da su snovi djelo demona. Plutarh i Porfirije smatrali su da demoni, koji nastanjuju gornji zrak, dolaze s Mjeseca.

Kršćanstvo

Rani crkveni oci, uprkos tome što su upijali neoplatonizam iz kulture koja ih je okruživala, čeznuli su za time da se odvoje od "paganskih" sistema vjerovanja. Naučavali su da sve paganske religije štuju demone i ljude, i oboje pogrešno shvaćaju kao bogove. Kada se Sv. Pavao žalio (u Efežanima VI, 12) o zloći na visokim mjestima, on nije mislio na korumpiranost vlasti, nego na demone koji žive na visokim mjestima: "Jer mi se ne borimo protiv krvi i mesa, nego protiv kneževina, protiv sila, protiv vladara svjetske tame, protiv duhovne zloće na visokim mjestima."

Od početka, puno se više mislilo pod pojmom demona, negoli što podrazumijeva poetska metafora o zlu u ljudskim srcima.

Sv. Augustin je bio jako uznemiren demonima. On navodi pagansko mišljenje koje je prevladavalo u njegovo doba: "Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima." U Knjizi VIII Božije države (otpočete 413), Augustin upija ovu drevnu tradiciju, zamjenjuje bogove Bogom, demonizira demone, tvrdeći da su svi, bez izuzetka, zli. Oni nemaju nikakvih vrlina. Oni su izvor svog duhovnog i materijalnog zla. On ih zove "zračnim životinjama... koje žude nanositi zlo, kojima je potpuno tuđa pravednost, koji su natečeni od ponosa, blijedi zbog zavisti, vješti u zavođenju".

Oni mogu tvrditi da nose poruke između Boga i čovjeka, prerušavajući se u božije anđele, ali ovo shvatanje je zamka kojom pokušavaju namamiti u vlastitu propast. Oni mogu poprimiti svaki oblik, I znaju mnogo stvari; "demon" znači "znanje" na grčkom, posebice o materijalnom svijetu. Ma koliko bili inteligentni, nemaju milosti. Oni vrebaju "uhvaćene i prevarene duhove ljudi", pisao je Tertulijan, "prebivaju u zraku, zvijezde su im susjedi, saobraćaju sa oblacima".

Srednji vijek

U 11. vijeku, utjecajni bizantski teolog, filozof i sumnjivi političar, Mihael Psellus, opisao je demone ovim riječima:

"Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, jer oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, a takav im je i položaj i stepen. Iz tog razloga i oni su podložni strastima i čvrsto su uz njih vezani."

Neki Richalmus, opat Schoenthala, oko 1270. godine napisao je cijelu raspravu o demonima, bogatu iskustvom iz prve ruke: on vidi (ali samo kada su mu oči čvrsto zatvorene) bezbrojne zlobne demone koji zuje oko njegove glave poput zrnaca prašine – a i svih drugih ljudskih glava.

Uprkos učestalim valovima racionalističkih perzijskih, židovskih, kršćanskih i muslimanskih nazora na svijet, uprkos revolucionarnom socijalnom, političkom i filozofskom vrenju, postojanje, velik dio karaktera, pa čak i ime demona nije se izmijenilo od Hesioda do krstaških ratova.

Kuliminacija straha od demona

Opsjednutost demonima počela je dosezati vrhunac kada je, u svojoj čuvenoj Buli iz 1484, papa Inocent VIII objavio:

"Došlo je do naših ušiju da pripadnici oba spola ne izbjegavaju odnose sa zlim anđelima, incubima i succubima, i da uz pomoć njihovih vradžbina, i čarolija, bajanja, čini i zazivanja, guše, istrebljuju i uništavaju ženski porod."

Isto tako, oni stvaraju brojne druge nevolje. Ovom Bulom Inocentije je otpočeo sa sistematskim optuživanjem, mučenjem i smaknućima bezbrojnim "vještica" po cijeloj Evropi. One su bile krive zbog, kako je to Augustin opisao, "zločinačkog miješanja s nevidljivim svijetom".

Uprkos tome što je Bula spominjala "pripadnike oba spola", nije iznenađujuće što su smaknute bile većinom djevojke i žene.

Mnogi vodeći protestanti narednih vijekova, uprkos svojim razlikama spram Katoličke crkve, prihvatili su gotovo identične poglede. Čak i humanisti poput Desideriusa Erasmusa i Thomasa Moorea vjerovali su u vještice. "Napuštanje čarolija", rekao je Johne Wesley, utemeljitelj metodizma, "jeste u biti napuštanje Biblije". William Blackstone, čuveni pravnik, tvrdio je u svojim Komentarima engleskih zakona (1765):

"Nijekati mogućnost, a kamoli postojanje čarobnjaštva i vještica je direktno kontradiktorno Božijoj riječi u raznim paragrafima i Starog i Novog Zavjeta."

Prepoznavanje demona u čovjeku

Papa je zadužio Kramera i Sprengera da napišu preglednu analizu, koristeći sve akademsko oružje kasnog 15. vijeka. Uz pomoć iscrpnih citata iz Biblije, iz djela starih i novih učenjaka, oni su stvorili Malleus Maleficarum (Malj za vještice), nerijetko opisan kao jedan od najužasnijih dokumenata ljudske historije. Thomas Ady, u Svijeći u mraku, osudio ga je kao "skup zlobnih doktrina i izuma", "stravičnih laži i nemogućih stvari", koji služi da bi se prikrila "njihova besprimjerna okrutnost od ušiju svijeta". Ono na što se Malleus zapravo svodi je da ako je neko optužen za čarolije, onda je vještica. Mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju ispravnosti optužbe. Optuženi nema nikakvih prava. Ne postoji mogućnost suočavanja s tužiocima. Malo je pažnje poklonjeno mogućnosti da je optužba podignuta iz nečasnih motiva – recimo, zbog osvete ili ljubomore, ili pohlepe inkvizitora koji su u vlastitu korist rutinski konfiskovali imovinu optuženih. Ovaj tehnički priručnik za mučitelje također sadrži i metode kažnjavanja sračunate da oslobode demone iz tijela žrtve prije nego što je proces "ispitivanja" ubije. S Malleusom u ruci, i zagarantovanim papinim hrabrenjem, inkvizitori su se počeli pojavljivati po cijeloj Evropi.

Inkvizitori su zapošljavali tragače za vješticama, takozvane "ubadače", koji su primali zgodnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakvog razloga da budu oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za "vražijim znakovima" – ogrebotinama ili madežima – koji, nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vješticino tijelo. Kada nije bilo "vidljivih znakova" bili su dostatni i "nevidljivi". Pod vješalima, jedan je "ubadač" priznao da je doveo do smrti 220 žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od 20 šilinga po komadu.

Demoni danas

U recentnije vrijeme, vještice i zlodusi se nalaze kao normalna pojava u dječjim pričama; istjerivanje demona se još uvijek sprovodi u Rimokatoličkoj i drugim crkvama, a zastupnici nekog kulta još uvijek optužuju za čarobnjaštvo ritualne običaje drugih kultova. Još uvijek se koristi riječ "pandemonij" (doslovice, 'svi demoni'). Više od pola Amerikanaca izjavljuje u anketama da "vjeruje" u postojanje Đavola, a 10% kaže da je komuniciralo s njim, kao što je to redovno govorio i Martin Luther. U "priručniku za duhovno ratovanje" iz 1992. godine Rebecca Brown obavještava da pobačaj i vanbračni seks "gotovo uvijek završe u demonskoj zarazi"; da su meditacija, joga i ratne vještine smišljene zato da bi nedužni kršćani bili zavedeni da služe demonima; i da rock muzika nije "nastala samo tako" nego da je to bio pažljivo zamišljen plan samog Satane. Ponekad su "vaši voljeni demonski vezani i zaslijepljeni". Demonologija je još i danas dio i prateći element mnogih iskrenih religija.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Demon

Demoni na ezoterica.net