Dezinflacija je opadanje stope po kojoj raste opći nivo cijena u jednoj ekonomiji, odnosno to je usporavanje same inflacije.
Na primjer ako je stopa inflacije u aprilu iznosila 3,4%, a u maju 2,9%, tada možemo govoriti o dezinflaciji u maju u odnosu na prethodni mjesec. Dakle inflacija i dalje raste po određenoj stopi ali ta je stopa manja nego što je bila u prethodnom vremenskom periodu (u ovom slučaju manja je za 0,5% što nam predstavlja stopu dezinflacije). Mora se obratiti pažnja na to da dezinflaciju kao pojam ne pomiješamo sa deflacijom, koja predstavlja pad općeg nivoa cijena u određenom vremenskom periodu.
Dezinflacija se smatra pozitivnom pojavom u ekonomiji. Kada imamo pojavu stalne dezinflacije u periodu od nekoliko godina dolazi do jačanja same ekonomije. Međutim nije dobro da stalna dezinflacija pređe u deflaciju, s obzirom da navedena predstavlja negativnu pojavu i usporava ekonomski rast i povećava stopu nezaposlenosti. Također, ako stopa inflacije nije visoka, dezinflacija može dovesti do deflacije.
Među ekonomistima postoji široko rasprostranjen konsenzus da je inflacija uzrokovana povećanjem ponude novca dostupnog za upotrebu u ekonomiji jedne zemlje. Inflacija se također može javiti kada se privreda 'pregrije' zbog viška agregatne tražnje (ovo se naziva inflacija potražnje). Uzroci dezinflacije su suprotni, ili smanjenje stope rasta novčane mase, ili kontrakcija poslovnog ciklusa (recesija). Ako centralna banka neke zemlje vodi strožu monetarnu politiku, odnosno vlada počne da prodaje svoje vrijednosne papire, smanjuje se ponuda novca u privredi. Ovo smanjenje ponude novca poznato je kao kvantitativno stezanje. Tokom recesije, konkurencija među preduzećima za kupce postaje sve intenzivnija, pa trgovci na malo više nisu u mogućnosti prenijeti više cijene na svoje kupce. Glavni razlog je taj što kada centralna banka usvoji strogu monetarnu politiku, pristup novcu postaje skup, što smanjuje potražnju za robom i uslugama u privredi. Iako potražnja za robom opada, ponuda roba ostaje nepromijenjena. Posljedica toga je da cijene vremenom padaju, što dovodi do dezinflacije. Nasuprot tome, deflacija se javlja kada cijene padaju u toj mjeri da su agregatne cijene u nekom periodu (npr. 2009.) manje od cijena u prethodnom periodu (npr. 2008.) [1].
Stopa rasta nezaposlenosti ispod prirodne stope rasta dovodi do povećanja stope inflacije. Ali stopa rasta nezaposlenosti iznad prirodne stope rasta dovodi do smanjenja stope inflacije, poznatog i kao dezinflacija. To se dešava zato što kada su ljudi bez posla imaju manje novca za trošenje, što indirektno implicira smanjenje ponude novca u ekonomiji. Pošto je manje raspoloživog novca, manja je i potražnja, što obara nivo cijena.
Lucasova kritika navodi da je malo vjerovatno pretpostaviti da oni koji određuju plate ne bi uzeli u obzir promjene u politici prilikom formiranja svojih očekivanja. Ako oni vjeruju da su kreatori politike posvećeni smanjenju stope inflacije, oni smanjuju svoja očekivanja od inflacije, a to dovodi do pada stope stvarne inflacije bez potrebe za produženom recesijom. Ovo se može objasniti pomoću jednačine, u kojoj je očekivana inflacija uzeta desno: Өt=Өte-ἀ(ut-un). Ako kreatori plata posmatraju prošlogodišnju stopu inflacije i u skladu sa tim formiraju svoja očekivanja, onda se stopa inflacije može smanjiti samo prihvatanjem veće stope nezaposlenosti u nekom periodu. Ako je Өte=Өt-1,, od Өt-Өt-1=-ἀ(ut-un.; dakle, da bi se postiglo: Өt < Өt-1, mora biti da ut > un) Ako, međutim, oni koji određuju plate očekuju da stopa inflacije padne sa 9% na 5% – to jest, zaista će biti niža nego u prošlosti – tada bi inflacija pala na 5% čak i ako nezaposlenost ostane na prirodnoj stopi nezaposlenosti.
Jedan od najvažnijih konstituenata uspješne dezinflacije je kredibilitet monetarne politike prema Thomasu J. Sargentu. U njemu se navodi da su uvjerenja određivača plata pogođena ako smatraju da je centralna banka vjerno posvećena smanjenju stope inflacije. Način na koji su kreatori plata formirali svoja očekivanja može se promijeniti samo uz pomoć kredibiliteta. Stav kredibiliteta je da će brza dezinflacija vjerovatno biti vjerodostojnija od spore dezinflacije. Kredibilitet smanjuje troškove nezaposlenosti zbog dezinflacije. Stoga bi centralna banka trebalo da ide na brzu dezinflaciju.