Divlja horda

Divlja horda
Poster filma
RežiserSam Peckinpah
ProducentPhil Feldman
Scenarist(i)
Uloge
MuzikaJerry Fielding
KinematografijaLucien Ballard
MontažaLouis Lombardo
ProdukcijaWarner Bros.-Seven Arts
DistributerWarner Bros.-Seven Arts
Premijera
  • 18. juni 1969. (1969-06-18)
Trajanje145 minuta
ZemljaSAD
Jezikengleski
Budžet$6miliona
Zarada$11 miliona[1]

Divlja horda američki je epski antivestern snimljen 1969. u režiji Sama Peckinpaha. Glavne uloge tumače William Holden, Ernest Borgnine, Robert Ryan, Edmond O'Brien, Ben Johnson i Warren Oates. Radnja prati ostarjelu odmetničku bandu na granici između Meksika i Sjedinjenih Država koja se pokušava prilagoditi promjenjivom modernom svijetu tokom 1913. Film je bio kontroverzan zbog svog prikaza nasilja i grubih ljudi koji pokušavaju preživjeti ne birajući sredstva.[2] Scenarij su napisali Peckinpah, Walon Green i Roy N. Sickner. Divlja horda snimana je u Technicoloru i Panavisionu, u Meksiku, posebno u Haciendi Ciénaga del Carmen, duboko u pustinji između Torreóna i Saltilla u Coahuili te na rijeci Nazas.

Film je poznat po zamršenoj, brzoj montaži iz više uglova, koristeći normalne i usporene snimke, revolucionarnu snimateljsku tehniku za 1969. Scenarij Greena, Peckinpaha i Sicknera bio je nominiran za Oscar u kategorijama za najbolji scenarij, a muzika Jerryja Fieldinga nominirana je za najbolju originalnu muziku. Osim toga, Peckinpah je nominiran za nagradu za izvanrednu režiju od Društva američkih režisera, a snimatelj Lucien Ballard dobio je nagradu od Nacionalnog društva filmskih kritičara za najbolju kameru. Godine 1999. Kongresna biblioteka Sjedinjenih Država odabrala je ovaj film za čuvanje u Nacionalnom filmskom registru kao "kulturološki, historijski i estetski važan".[3] Film je rangiran na 80. mjesto na listi AFI-jevih 100 godina... 100 filmova i 69. na listi AFI-jevih 100 godina... 100 uzbuđenja.[4] Godine 2008. Američki filmski institut uvrstio je Divlju hordu i na listu deset najboljih filmova u žanru vesterna i rangirao je na šesto mjesto.[5][6]

Radnja

[uredi | uredi izvor]

Godine 1913. u Teksasu, Pike Bishop, vođa bande ostarjelih odmetnika, želi da se povuče nakon posljednje pljačke srebra iz računovodstvenog centra željezničke stanice. Korumpirani željeznički agent Pat Harrigan unajmio je grupu lovaca na ucjene na čelu s Pikeovim bivšim partnerom Dekeom Thorntonom, koji su ih dočekali u zasjedi u krvavoj pucnjavi ubili više od polovine Bishopove bande, koja također ubija mnoge nevine prolaznike dok Pike koristi slučajnu gradsku paradu da zaštiti njihov bijeg.

Pike odjaše sa ostalim preživjelima: svojim bliskim prijateljem Dutchom Engstromom, braćom Lyleom i Tectorom Gorchom, neiskusnim Angelom i petim čovjekom oslijepljenim i smrtno ranjenim sačmom, kojeg Pike ubija da mu prekrati muke. Ispostavilo se da su plijen pljačke bezvrijedne čelične podloške koje je podmetnuo Harrigan. U potrazi za novcem, kreću u Meksiko u pratnji razularenog Freddieja Sykesa i prelaze Rio Grande do ruralnog naselja u kojem je Angel rođen. Seoski starješina ih upozorava na generala Mapachea, opakog oficira Huertista u Meksičkoj federalnoj armiji, koji krade hranu i stoku iz lokalnih sela kako bi podržao svoju kampanju protiv snaga Pancha Ville.

Pikeova banda traži od generala posao u njegovom štabu u gradu Agua Verde. Angel uočava svoju bivšu ljubavnicu Teresu u Mapacheinim rukama i ubija je, razbjesnivši generala i zamalo ga ubija, ali Pike smiriva situaciju. Mapache nudi zlato bandi da opljačka voz američke armije kako bi Mapache mogao dopuniti sve manje zalihe municije svoje vojske i predati uzorke američkog oružja svom njemačkom vojnom savjetniku, komandantu Mohru.

Angel daje svoj dio zlata Pikeu u zamjenu za slanje jednog sanduka pušaka i municije grupi seljaka pobunjenika koji se suprotstavljaju Mapacheu. Pljačka ide uglavnom prema planu sve dok se Thorntonova grupa ne pojavi u vozu koji je banda opljačkala i počinje potjera sve do meksičke granice. Pljačkaši dižu u vazduh drveni most koji se proteže preko rijeke Rio Grande dok grupa pokušava da pređe, bacajući cijelu Thorntonovu grupu u rijeku, ali iscrpljena grupa nastavlja svoju potjeru.

Režiser priprema vrhunske sekvence oružanog obračuna u "Agua Verde-u" (Hacienda Ciénaga del Carmen).

Pike, predosjećajući da bi ga Mapache mogao prevariti, skriva robu i daje svojim ljudima da je prodaju Mapacheu u odvojenim količinama. Međutim, Mapache doznaje od Teresine majke da je Angel ukrao nešto oružja i otkriva to dok Angel i Dutch dostavljaju posljednje sanduke oružja. Angel očajnički pokušava pobjeći, ali biva uhvaćen i pretučen. Mapache pušta Dutcha nakon što je rekao da je Angel lopov koji zaslužuje kaznu, a Dutch tada govori Pikeu i ostalima šta se dogodilo. Sykes je ranjen od strane Thorntonove grupe dok je osiguravao konje u rezervi. Dutch kritizira Thorntona zbog saradnje sa željeznicom, ali Pike kaže da je Thornton "dao riječ" željeznici i da to mora ispuniti. Dutch ljutito izjavljuje: "Na to se ne računa, važno je kome ćete to dati." Pike i banda zakopavaju većinu zlata i vraćaju se u Agua Verde, gdje građani i vojnici pijani slave prodaju oružja, a Mapache vuče Angela kroz grad na konopcu vezanom za stražnji dio njegovog automobila. Mapache odbija da proda Angela nazad bandi, a nakon perioda razmišljanja tokom posjete bordelu, Pike i ostali se naoružavaju kako bi silom spasili svog prijatelja.

Mapache u početku pristaje da pusti Angela, da bi mu u posljednjoj sekundi prerezao za vrat. Banda odmah otvara vatru i puca na generala. Dok su obližnji vojnici ukočeni od šoka, Pike mirno nacilja i ubija Mohra. Tad započinje krvava pucnjava u kojoj stradavaju Pike, Dutch i preostali članovi bande, Mohrovog pomoćnik, svi članovi Mapacheovog užeg tima i većinu okupljenih trupa. Thornton dolazi i nalazi Pikea već mrtvog. Thornton pronalazi napunjen revolver na Pikeovom pojasu i uzima to kao znak da su dani ljudi poput njega prošli. Osjećajući se zastarjelim i umornim, Thornton dozvoljava preostalim članovima grupe da pohlepno oduzmu imovinu Pikea i njegovih ljudi prije nego što ih odvede u Teksas po nagradu, dok on sve posmatra sa strane. Nakon nekog vremena, Sykes dolazi sa starješinom iz Angelovog sela i grupom pobunjenika, ukazujući da su sustigli lovce na ucjene, osvetili smrt bande i da su ih propisno sahranili. Sykes poziva Thorntona da se pridruži nadolazećoj revoluciji protiv meksičke vlade. Thornton se nasmiješi i odjaše s njima.

Uloge

[uredi | uredi izvor]

Produkcija

[uredi | uredi izvor]

U aprilu 1965. producent Reno Carrell odabrao je originalnu priču i scenarij Walona Greena i Roya Sicknera, pod nazivom "Divlja horda".[7] Godine 1967. producenti Warner Bros.-Seven Arts Kenneth Hyman i Phil Feldman bili su zainteresirani da Sam Peckinpah prepravi i režira avanturistički film pod nazivom The Diamond Story. Profesionalni izopćenik zbog poteškoća u produkciji svog prethodnog filma, Major Dundee (1965), i otpuštanja sa snimanja filma The Cincinnati Kid (1965), Peckinpahova reputacija se poboljšala nakon njegovog hvaljenog rada na televizijskom filmu Noon Wine (1966). U to vrijeme, scenarij Williama Goldmana za film Butch Cassidy i Sundance Kid je nedavno kupio 20th Century Fox. Alternativni scenarij dostupan u studiju bio je Divlja horda. Ubrzo je odlučeno da se Divlja horda, koji je imao nekoliko sličnosti s Goldmanovim radom, producira kako bi nadmašio Butcha Cassidyja u kinima.[8][9][10][11]

Scenarij

[uredi | uredi izvor]

Do jeseni 1967. Peckinpah je ponovo pisao scenarij i pripremao se za produkciju. Glavno snimanje je u potpunosti obavljeno na lokaciji u Meksiku, posebno u mjestu Hacienda Ciénaga del Carmen (duboko u pustinji između gradova Torreóna i Saltilloa, Coahuila) i na rijeci Rio Nazas.[12] Peckinpahov epski rad inspiriran je njegovom željom da se vrati filmovima, nasilju koje se vidi u filmu Bonnie i Clyde (1967.), rastućom frustracijom SAD-a sa Vijetnamskim ratom, i onim što je on smatrao potpunim nedostatkom stvarnosti viđenim u vesternima do tada.[13][14] Bacio je se na posao da snimi film koji prikazuje ne samo opako nasilje tog perioda, već i grubijane koji pokušavaju da prežive to doba. Postojje sličnosti s više scena iz drugih filmova kao što su Major Dundee, uključujući usporene akcione sekvence (inspirirane radom Akire Kurosawe u filmu Sedam samuraja (1954), likovi koji napuštaju selo kao da su pogrebna povorka, te korištenje neiskusnih mještana kao statista.[13][14]

Dodjela uloga

[uredi | uredi izvor]
Na Peckinpahovu koncepciju lika Pikea Bishopa snažno je utjecao glumac William Holden

Peckinpah je razmatrao mnoge glumce za ulogu Pikea Bishopa prije odabira Williama Holdena. U listu su uključeni: Richard Boone, Sterling Hayden, Charlton Heston, Burt Lancaster, Lee Marvin, Robert Mitchum, Gregory Peck i James Stewart. Marvin je zapravo prihvatio ulogu, ali se povukao nakon što mu je ponuđeno više novca da glumi u filmu Oboji svoja kola (1969).[15] Peckinpahova prva dva izbora za ulogu Dekea Thorntona bili su Richard Harris (koji je glumio u filmu Major Dundee) i Brian Keith (koji je radio s Peckinpahom na TV seriji Zapadnjak (1960.) i Smrtonosni drugovi (1961)). Harrisu se nikada nije službeno obratilo; Keitha su pitali, ali je on to odbio. Robert Ryan je konačno dobio ulogu nakon što ga je Peckinpah vidio u akcijskom filmu s tematikom iz Drugog svjetskog rata Dvanaestorica žigosanih (1967). Ostali glumci koji su razmatrani za ulogu bili su: Henry Fonda, Glenn Ford, Van Heflin, Ben Johnson (kasnije glumio Tectora Gorcha) i Arthur Kennedy.[16]

Uloga Mapachea pripala je Emiliju Fernándezu, meksičkom filmskom redatelju, piscu, glumcu i prijatelju Peckinpaha. Među onima za koje se smatralo da će igrati Dutcha Engstroma bili su Charles Bronson, Jim Brown, Alex Cord, Robert Culp, Sammy Davis Jr., Richard Jaeckel, Steve McQueen i George Peppard. Ernest Borgnine izabran je na osnovu njegove glume u filmu Dvanaestorica žigosanih (1967).[17] Robert Blake bio je prvi izbor da glumi Angela, ali je tražio previše novca. Peckinpah je bio impresioniran Jaimeom Sánchezom u filmskoj adaptaciji Zalagaoničar Sidney Lumeta i zahtijevao je da on bude izabran za ulogu Angela.[18] Glumac Albert Dekker dobio je ulogu Harrigana, detektiva za željeznie. Divlja horda bio je njegov posljednji film, budući da je umro samo nekoliko mjeseci nakon što su njegove posljednje scene dovršene.[19] Bo Hopkins imao je samo nekoliko televizijskih uloga u svom biografiji kada je glumio Clarencea "Crazy" Leeja. Warren Oates glumio je Lylea Gorcha, i prethodno je radio s Peckinpahom na TV seriji The Rifleman i njegovim prethodnim filmovima Jaši po visokoj zemlji (1962.) i ' 'Major Dundee (1965.).

Snimanje

[uredi | uredi izvor]
Peckinpah (krajnje desno) režira početnu scenu dok se ujaše u grad.

Film je snimljen anamorfnom formatu. Peckinpah i njegov snimatelj, Lucien Ballard, također su koristili telefoto sočiva, koja su omogućavala da se objekti i ljudi zajedno u pozadini i u prvom planu komprimiraju u perspektivi. Efekat se najbolje vidi na snimcima u kojima banda ide u šetnju do Mapacheovog štaba da oslobodi Angela. Dok hodaju naprijed, konstantan protok ljudi prolazi između njih i kamere; većina ljudi u prvom planu je oštro fokusirana kao banda.

Do završetka snimanja, Peckinpah je snimio 101 km trake filma sa 1288 kamera. Lombardo i Peckinpah ostali su u Meksiku šest mjeseci da bi uradili montažu. Nakon početnih rezova, početna sekvenca pucnjave trajala je 21 minutu. Izrezivanjem kadrova iz određenih scena i isjecanjem drugih, uspjeli su fino smanjiti početnu pljačku na pet minuta. Kreativna montaža postala je model za ostatak filma i "zauvijek će promijeniti način na koji će se filmovi snimati".[20]

Peckinpah je izjavio da je jedan od njegovih ciljeva za film bio da publici da "neku predstavu o tome šta znači biti upucan". U tom cilju dogodio se nezaboravan incident, dok je Peckinpahova ekipa konsultovala njega o efektima "pucnjave" koji će se koristiti u filmu. Nezadovoljan rezultatima lažnih tragova krvi na odjeći koje je njegova ekipa donijela na snimanje, Peckinpah je ogorčeno uzviknuo: "To nije ono što želim! To nije ono što želim!" zatim zgrabio pravi revolver i ispalio ga u obližnji zid. S ispražnjenim pištoljem, Peckinpah je zavikao na svoju zapanjenu posadu: "To je efekat koji želim!" Također je promijenio zvučne efekte pucnjave na filmu. Prije su svi pucnji u filmovima Warner Brosa, zvučali identično, bez obzira na vrstu oružja iz kojeg se ispaljuje. Peckinpah je insistirao da svaka različita vrsta vatrenog oružja ima svoj specifični zvučni efekat kada se ispali.

Montaža

[uredi | uredi izvor]

Montaža filma je značajna po tome što su kadrovi iz više uglova spojeni u brzom nizu, često različitim brzinama, stavljajući veći naglasak na haotičnu prirodu akcije i pucnjave.[21] Lou Lombardo, koji je prethodno radio s Peckinpahom na filmu "Noon Wine", lično je bio angažiran od strane režisera Peckinpaha da montira Divlju hordu. Peckinpah je želio montažera koji bi mu bio odan. Lombardova mladost je također bila plus, jer nije bio vezan tradicionalnim konvencijama.

Jedan od prvih Lombardovih doprinosa bio je da Peckinpahu prikaže epizodu TV serije Felony Squad koju je montirao 1967. Epizoda pod nazivom Moja mama se izgubila uključivala je usporenu sekvencu u kojoj je Joe Don Baker ubijen od strane policije. Scena je imala usporenu snimku pomiješanu s normalnom brzinom, i snimana je sa 24 kadra u sekundi, ali je optički štampana trostruko sa 72 kadra u sekundi.[22] Peckinpah je navodno bio oduševljen i rekao je Lombardu: "Hajde da probamo nešto od toga kada stignemo u Meksiko!" Režiser bi snimao glavne pucnjave sa šest kamera, koje su radile pri različitim brzinama filma, uključujući 24 kadra u sekundi, 30 kadrova u sekundi, 60 kadrova u sekundi, 90 kadrova u sekundi i 120 kadrova u sekundi. Kada se scene na kraju spoje, radnja bi se pomjerala sa spore na brzu i dalje na sporiju, dajući vremenu elastičan kvalitet koji do tada nije bio viđen u filmovima.[23]

Dalja montaža je urađena kako bi se osigurala povoljna ocjena od strane MPAA, koji je bio u procesu uspostavljanja sistema ocjenjivanja. Peckinpah i njegovi montažeri skratili su film kako bi zadovoljili nove, ekspanzivne parametre R-rejtinga koji su, po prvi put, označili film kao neprikladan za djecu. Bez ovog novog sistema rangiranja, film ne bi mogao biti prikazan sa svojim eksplicitnim scenama krvoprolića.[24]

Teme

[uredi | uredi izvor]

Kritičari filma ističu temu kraja ere odmetničkih revolveraša. Na primjer, lik Pikea Bishopa savjetuje: "Moramo početi razmišljati o svijetu bez našeg oružja. Ti dani se brzo bliže." Banda živi po anahronom kodeksu časti za kojeg nema mjesta u društvu 20. vijeka. Također, kada banda pregleda Mapacheov novi automobil, oni vide da to označava kraj putovanja konjem, što je simbol i u Peckinpahovim filmovima Jaši visokom zemljom (1962) i Balada o Cable Hogueu (1970).[25]

Nasilje koje je bilo mnogo kritizirano 1969. i dalje je kontroverzno. Peckinpah je primijetio da je to alegorija američkog rata u Vijetnamu, čije se nasilje svake noći prenosilo u američkim domovima u vrijeme večere. Pokušao je da prikaže nasilje oružjem uobičajeno za historijski period vesterna, pobunivši se protiv dezinficiranih, beskrvnih televizijskih vesterna i filmova koji glamuriziraju pucnjave i ubistva: "Smisao filma je da uzmemo ovu fasadu filmskog nasilja i otvorimo je, uključimo ljude u nju tako da oni upadnu u sindrom predvidljive reakcije holivudske televizije, a onda to izvrnuti da ne bude više zabavno, nego nešto ružno, brutalno i prokleto grozno; nije zabava i igra, kauboji i Indijanci. To je užasna, ružna stvar, a ipak postoji određeni odgovor koji dobiješ od toga, uzbuđenje, jer smo svi mi nasilni ljudi." Peckinpah je koristio nasilje kao katarzu, vjerujući da će njegova publika biti očišćena od nasilja ako mu bude eksplicitno svjedočila na ekranu. Kasnije je priznao da je pogriješio, primijetivši da je publika radije uživala nego da se zgrozila nasiljem u njegovim filmovima, što ga je dosta mučilo.[26]

Izdaja je sekundarna tema Divlje horde. Likovi pate od saznanja da su izdali prijatelja i prepustili ga njegovoj sudbini, kršeći tako sopstveni kodeks časti kada im to odgovara ("10,000 dolara prekida užasno mnogo porodičnih veza"). Međutim, Bishop kaže: "Kada staneš na stranu čovjeka, ostaješ uz njega, a ako to ne možeš, onda si kao neka životinja."[27] Takve oprečne ideje dovode do nasilnog završetka filma, jer preostali muškarci smatraju da je njihovo napuštanje Angela nepodnošljivo. Bishop se sjeća u flešbeku svojih izdaja, posebno kada je napustio Dekea Thorntona, kada ih sustiže ruka zakona i kada je napustio Ludog Leeja u željezničkoj kancelariji nakon pljačke, navodno da bi čuvao taoce. Kritičar David Weddle piše da je "poput Conradovog Lord Jima, herojstvo Pikea Bishopa potaknuto silnom krivicom i očajničkom željom da umre."[28]

Distribucija

[uredi | uredi izvor]

Film je imao premijeru 18. juna 1969. u kinu Pix u Los Angelesu i zaradio je 39,200 dolara u prvoj sedmici.[29] Snimljen s budžetom od 6 miliona dolara, film je zaradio 10,5 miliona dolara na američkim blagajnama 1970. godine i još 638,641 dolara u SAD-u sa obnovljenim izdanjem 1995. godine, što je ukupno 11,138,641 dolara.[1] Bio je to 17. po redu film sa najvećom zaradom za 1969. godinu.

Verzije

[uredi | uredi izvor]

Bilo je nekoliko verzija filma:

  • Originalno, evropsko izdanje iz 1969. traje 145 minuta, s pauzom po zahtjevu distributera, prije pljačke voza
  • Originalno američko izdanje iz 1969. traje 143 minuta
  • Drugo, američko izdanje iz 1969. traje 135 minuta, skraćeno kako bi se omogućilo više projekcija
  • Ponovno izdanje iz 1995. (označeno kao "Originalna režiserova verzija", dostupno za kućni video traje 145 minuta i identično je evropskom izdanju iz 1969.[30]

Godine 1993. Warner Bros. je ponovo prijavio film MPAA odboru za rangiranje filmova prije očekivanog ponovnog objavljivanja. Na iznenađenje studija, film koji je prvobitno dobio "R" rejting ponovo je ocijenjen kao NC-17, što je odložilo objavljivanje dok se na odluku nije uložila žalba.[31] Kontroverza je bila povezana s 10 dodatnih minuta dodanih filmu, iako nijedan od ovih snimaka nije sadržavao eksplicitno nasilje. Warner Bros. je skratio neke snimke kako bi smanjio vrijeme trajanja i osigurao dodatne dnevne projekcije.[32] Kada je restaurirani film konačno stigao na ekrane u martu 1995. jedan recenzent je primijetio:

Vraćanjem 10 minuta filma, složena priča sada se uklapa na besprijekoran način, popunjavajući one praznine pronađene u prethodnom kino izdanju, i dokazujući da je Peckinpah bio u pravu, što je njegovo najveće postignuće. ... A jedna preovlađujuća karakteristika koju režiserski rez čini nezaboravnim su mnoga lica djece, bilo da se igraju ili pjevaju, većina reakcija na ono što se dešava na ekranu je kroz oči nevine i imitativne djece.[33]

Gotovo sve verzije filma uključuju scene koje nedostaju. Warner Bros. je 10. januara 2006. objavio novo restauriranu verziju u posebnom izdanju na dva diska.[34] Verzija uključuje audio komentar Peckinpahovih kritičara, dva dokumentarna filma o snimanju filma (jedan od njih je nominiran za Oscara Divlja horda: Album u montaži),[35] i nikada ranije viđene snimke.[36]

Kritike

[uredi | uredi izvor]

Vincent Canby je započeo svoju recenziju nazivajući film "veoma lijepim i prvim zaista interesantnim vesternom napravljenim u Americi u posljednjih nekoliko godina. Također je toliko pun nasilja - intenziteta koji se teško može podržati pričom - potaknuće mnoge ljude koji ne znaju pravi efekat nasilja u filmu (kao što ja ne znam) da napišu automatske osude tog nasilja."[37] On je primijetio: "Iako su konvencionalne i poetske akcione sekvence filma izuzetno dobre i njegovi pejzaži prelijepo snimljeni... najzanimljivije su one s gotovo veselim prikazom haosa, korupcije i poraza". O glumcima je posebno prokomentirao Williama Holdena: "Nakon godina dosadnih nastupa u dosadnim filmovima, Holden se galantno vraća u Divljoj hordi. Izgleda starije i umorno, ali ima stila, i kao muškarac i kao filmski lik koji istrajava da radi ono što je oduvijek radio, ne zato što zaista želi novac, već zato što jednostavno nema šta drugo da radi."[37]

TIME je također pohvalio Holdenov nastup, opisujući ga kao njegov najbolji od filma Stalag 17 (film iz 1953. za koji je na 26. dodjeli Oscara osvojio nagradu), napominjući da je Robert Ryan dao "scenski prikaz svoje karijere" i zaključujući da "Divlja horda sadrži dosta grešaka" (kao što su flešbekovi urađeni s iznenađujućom nespretnošću"), ali "njegova postignuća su više nego dovoljna da potvrde da Peckinpah, zajedno sa Stanleyjem Kubrickom i Arthurom Pennom, pripada među najboljima novije generacije američkih filmaša."[38]

U retrospektivi iz 2002. Roger Ebert, koji je "vidio originalnu verziju na svjetskoj premijeri 1969. godine, tokom zlatnog doba privatnih prikazivanja, kada je Warner Bros. prikazao pet svojih novih filmova na Bahamima za 450 kritičara i novinara", rekao je da je tada javno proglasio film remek-djelom tokom konferencije za novinare, potaknut komentarima "reportera iz magazina Reader's Digest koji je ustao i pitao "Zašto je ovaj film ikada snimljen?" On je uporedio film s filmom Pakleni šund: "koji je također bio hvaljen i osuđivan s jednakom žestinom."[39]"Ono što je Građanin Kane bio za ljubitelje filma 1941. Divlja horda je bio za sineaste 1969. godine," napisao je filmski kritičar Michael Sragow, koji je dodao da je Peckinpah "producirao američki film koji je jednak ili nadmašuje najbolje od Kurosawe: Gotterdammerung vesterna."[40]

Danas film ima rejting od 91% na Rotten Tomatoes s prosječnom ocjenom od 8.8/10 na osnovu recenzija 65 kritičara s konsenzusom koji navodi: "Divlja horda je šokantna, nasilna balada Sama Peckinpaha posvećena starom svijetu i žanru koji umire".[41] Film je naveden kao omiljeni film snimatelja Rogera Deakinsa,[42] a režiserka Kathryn Bigelow ga je navela kao jedan od njenih pet najomiljenijih filmova.[43] U anketi iz 2012 BFI-ja za Najveće filmove svih vremena, Divlja horda je dobio 27 glasova kritičara i režisera kao što su Michael Mann, Paul Schrader i Edgar Wright.[44]

Odabrana kritika

[uredi | uredi izvor]

Nasilje ima mnogo oblika, veličina i obrazaca. Prije dvadeset i šest godina, kada je prvi put prikazana Divlja horda Sama Peckinpaha, izazvao je pometnju zbog svog oštrog, beskompromisnog stila. Pogibije u ovom filmu nisu ni sterilne ni herojske. Kada se puca iz pištolja, rezultat je neizbježno ispunjen neredom. Na mnogo načina, posebno u svojoj odlučnosti da ne veliča krvoproliće, film dijeli ključne teme s filmom Nepomirljivi Clinta Eastwooda - samo što je Divlja horda prikazana dvadeset i tri godine ranije. Klasik u svojoj originalnoj kino-verziji, film je ipak poboljšan s obnovljenih jedanaest minuta snimljenog materijala...

Film je moguće gledati kao pravi akcioni film, iako veoma stilizovan - Peckinpahova upotreba višestrukih uglova i brzih rezova je nevjerovatna. Prisutni su svi tradicionalni elementi žanra: pucnjave, muško prijateljstvo i veliki broj tijela. Režiserove metode orkestriranja napetosti su takve da film ima priličan udio momenata koji vas ostavljaju na rubu stolice. Ali ovdje ima još mnogo toga. Divlja horda ima nivo za nivoom složenosti čak i izvan očigledne metafore Vijetnama, i strukturiran je da zadovolji diskriminatornije filmske gledaoce.

Lojalnost je svakako jedna od tema. Bez obzira na sve unutrašnje sukobe unutar Bande, veze koje ih povezuju daleko su moćnije od onih koje nastoje da ih razdvoje. Izdaja bilo koje vrste je nezamisliva, što daje dodatni odjek dinamici između Pikea i Thorntona. Nekada drugovi, a sada neprijatelji, samo ih smrt može osloboditi jedno drugog. Zakletve su važne jer učvršćuju lojalnost. Jedna rečenica, koju je izgovorio Pike, rezimira gledište filma: "Kada staneš na čovjekovu stranu, ostaješ uz njega."

Upečatljiviji je način na koji film povezuje djecu s nasiljem koje ih okružuje. Peckinpah ispunjava svoj film mnogim mladim licima, od kojih većina nema dijaloga. Kroz svaku scenu krvoprolića, oni su tu, uplašeno se sklanjaju s puta, očiju koje gutaju scene pokolja, a duše im se polako kvare. Sa sadističkim veseljem, bacaju škorpione crvenim mravima, a zatim ih sve spaljuju. Stariji muškarci, umorni od životnog nasilja, vide djecu kao nevine - "Svi sanjamo da budemo dijete, čak i najgori od nas. Možda najgori od svih nas." - ali ne vide da teškoće rano ostavljaju trag. U filmu uvijek ima djece koja gledaju, do samog kraja. Ovaj prelazak s posmatrača na učesnika pokreće Peckinpahovu poruku.

Za sve koji sumnjaju u važnost Divlje horde, ova nova verzija je preporučljiva za gledanje - prilika da svjedočite stilu koji je utjecao na filmske stvaraoce od Scorsesea do Tarantina. Ne samo da film ilustrira Peckinpahovo majstorstvo u svom mediju, već predstavlja priču koja je efikasna na skoro svim nivoima: emocionalnom, vizuelnom i visceralnom. Ovih dana nema mnogo epskih filmova ovog opsega, tako da je rijetka poslastica osvrnuti se više od dvije decenije unazad i vidjeti nešto na velikom ekranu što je danas jednako moćno i relevantno kao kad je prvi put prikazano.[45]

James Berardinelli, Reelviews.com

Dokumentarac

[uredi | uredi izvor]

Sam Peckinpah i snimanje filma Divlja horda bili su tema dokumentarnog filma Divlja horda: Album u montaži (1996) u režiji i montaži Paula Seydora. Dokumentarac je povod za otkrivanje 72 minuta dugog nijemog, crno-bijelog filmskog snimka Peckinpaha i kompanije na lokaciji u sjevernom Meksiku tokom snimanja filma. Michael Sragow je 2000. godine napisao da je dokumentarni film "divan uvod u Peckinpahov radikalno detaljan historijski film o američkim odmetnicima u revolucionarnom Meksiku; remek djelo koje je dijelom balet predvođen mecima, dijelom rekvijem za prijateljstvo sa Starog Divljeg zapada i dijelom egzistencijalna eksplozija. Seydorov film je također poetski pregled o bezbrojnim mogućnostima filmske režije."[46] Seydor i njegov ko-producent Nick Redman bili su nominirani 1997. za nagradu Akademije za najbolji kratki dokumentarni film.[47]

Rimejk

[uredi | uredi izvor]

2005. godine je objavljeno da je David Ayer u završnim pregovorima da režira i napiše rimejk Divlje horde. Jerry Weintraub bi producirao, a Mark Vahradian bi bio izvršni producent. Rimejk bi bio moderna reinterpretacija originala, uključujući pljačke, narko kartele i CIA-u.[48] 19. januara 2011. Warner Bros. je objavio da je u pripremi rimejk filma.[49] Scenarista Brian Helgeland je angažiran da napiše novi scenarij. Samoubistvo Tonyja Scotta 2012. godine, koji je trebalo da režira film, ​​stavilo je projekat u neizvjesnost.[50]

Dana 15. maja 2013. The Wrap je izvijestio da Will Smith pregovara da glumi i producira rimejk. Nova verzija bi uključivala narko kartele i pratila osramoćenog agenta DEA (Uprava za suzbijanje narkotika) koji okuplja tim da krene u potjeru za meksičkim narkobosom i njegovim bogatstvom. Nije bio izabran režiser, a tražio se novi scenarist.[51]

Godine 2015. holivudska insajderska web stranica objavila je da je Jonathan Jakubowicz trebao napisati i režirati rimejk. "Naši izvori nam također govore da će rimejk ažurirati priču na savremeno okruženje, vrteći se oko CIA-e, opasnih narko kartela i uzbudljive pljačke u pozadini granice između južne Kalifornije i Meksika. Jakubowicz će raditi na osnovu prethodno dostavljenih nacrta autora Davida Ayera i Briana Helgelanda."[52] Godine 2018. najavljeno je da će Mel Gibson pisati i režirati novu verziju Divlje horde.[53][54]

Nagrade i nominacije

[uredi | uredi izvor]
Oscari – nominacije
Udruženje američkih filmskih režisera - nominacija
  • Nagrada za najbolju režiju (Sam Peckinpah)
Nagrade "Satelit" – nominacija
  • Najbolji klasični DVD "Legendarna vestern kolekcija Sama Peckinpaha"
Nagrade "Laurel" – nominacije
  • Nagrada "Zlatni Laurel" za najbolju akcijsku dramu
  • Nominacija za "Zlatni Laurel" za najboljeg sporednog glumca (Robert Ryan)
Udruženje američkih filmskih montažera - nagrade
  • Nagrada "Zlatna traka" za najbolju montažu filma
  • Nagrada "Zlatna traka" za najbolju montažu zvuka
Nacionalni odbor za zaštitu filma – nagrada
  • Nacionalni filmski registar
Nacionalno društvo filmskih kritičara - nagrada
  • Najbolja fotografija (Lucien Ballard)
Nagrada "Jules Verne Legendaire" - nagrada
  • Sam Peckinpah
Tursko udruženje filmskih kritičara (SIYAD) - treće mjesto
  • Najbolji strani film[55]

Zanimljivosti

[uredi | uredi izvor]
  • Tokom projekcije u New Yorku, Sam Pekinpah je pozvao Jaya Cocksa iz magazina Time, koji je doveo svog prijatelja Martina Scorsesea. Sjeli su u praznu projekcijsku sobu Warner Brosa. s dva druga kritičara, Judith Crist i Rexom Reedom. Posljednja scena filma ih je jako oduševila. Scorsese se kasnije prisjetio: "Bili smo hipnotizirani tom scenom; to je očigledno bilo remek-djelo. Bilo je to pravo snimanje filma, korištenje filma na takav način da nijedan drugi oblik ne bi bio poželjan; to se jednostavno nije moglo uraditi na bilo koji drugi način. Vidjeti takvo nešto od američkog režisera bilo je tako uzbudljivo." Cocks se prisjetio da su se on i Scorsese "bukvalno okrenuli jedan prema drugom na kraju i bili zapanjeni. Gledali smo se, vrtjeli glavama, kao da smo upravo izašli iz zajedničkog grozničavog sna."
  • Tokom uvodne sekvence pljačke, vide se dvoje djece kako se drže za ruke i gledaju kako jedan od pljačkaša jaše na konju i grabi vreću novca koja leži na zemlji. Dječak u toj sceni je Matthew Peckinpah, sin režisera Sama Peckinpaha.
  • Scena škorpiona koji je bačen u mravinjak predložio je Emilio Fernández jer su on i njegovi prijatelji to isto radili kao djeca. Scena nije bila u scenariju.
  • Deke Thornton opisuje generala Mapachea kao "ubicu za Huertu". Mislio je na generala Victoriana Huertu, koji je svrgnuo i ubio meksičkog predsjednika Francisca I. Madera 1913. godine, pokrenuvši građanski rat. Meksički grad u kojem je snimljen ovaj film, Parras u državi Coahuila, bio je Maderovo rodno mjesto. Emilio Fernández, koji igra Mapachea, bio je sljedbenik kasnijeg meksičkog revolucionara, Adolfa de la Huerta (Victoriano Huerta i Aldofo de la Huerta nisu bili ista osoba i zapravo su predstavljali suprotstavljene frakcije u Revoluciji; Victoriano je umro od ciroze dok je bio u izgnanstvu u El Pasu 1916. mnogo prije Aldolfovog uspona). Adolfo de la Huerta je na kraju poražen, a Fernandez je uhvaćen, suđeno mu je za izdaju i osuđen je bio na 20 godina zatvora. Pobjegao u Los Angeles, Kalifornija, gdje je pronašao put do filmske industrije i započeo doživotno prijateljstvo s režiserom Johnom Fordom. Nakon što se vratio u Meksiko, postao je glumac i režiser i stekao reputaciju jednog od najvećih filmskih stvaralaca u historiji meksičke kinematografije.
  • Šepanje Ernesta Borgninea nije bilo gluma. Slomio je stopalo dok je snimao film Split (1968.) i morao je nositi gips na snimanju u Meksiku.
  • Tokom snimanja nije bilo dovoljno uniformi za sve kaskadere i statiste u pucnjavi. Ako bi nekoga snimali kako biva upucan, kostimeri bi popravljali uniforme tako što bi ispirali lažnu krv, zalijepili i farbali rupe od metaka, osušili boju i poslali bi ili istog ili nekog drugog izvođača da ga ponovo upucaju.
  • Prije početka snimanja, William Holden i Sam Peckinpah su se posvađali oko brkova koje je Peckinpah smatrao da bi Holdenov lik, Pike Bishop, nosio, jer Holdenu se navodno nije svidio njegov imidž s brkovima. Peckinpah je pobijedio u raspravi, a Holden je tokom snimanja nosio lažne brkove.
  • Posljednja scena koja je bila snimljena je eksplozija mosta preko rijeke Rio Nazasa (zamjena za Rio Bravo). Pet kaskadera - svaki je bio plaćen 2,000 dolara - i korišteno je šest kamera. Scena je snimljena u jednom kadru. Jedna kamera je bila pala u rijeku i izgubila se.[56]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b "Box Office for The Wild Bunch". IMDb. 19. 6. 1969. Pristupljeno 26. 5. 2014.
  2. ^ Philip Armour (juni 2011). The 100 Greatest Western Movies of All Time: Including Five You've Never Heard of. Performing Arts. str. 15. ISBN 978-0-7627-6996-4. Pristupljeno 6. 10. 2014.[trajno mrtav link]
  3. ^ "Complete National Film Registry Listing". Library of Congress. Pristupljeno 15. 5. 2020.
  4. ^ "100 Years...100 Thrills". afi.com. Američki filmski institut. Arhivirano s originala, 16. 7. 2011. Pristupljeno 13. 11. 2007.
  5. ^ American Film Institute (17. 6. 2008). "AFI Crowns Top 10 Films in 10 Classic Genres". ComingSoon.net. Arhivirano s originala, 18. 8. 2008. Pristupljeno 18. 6. 2008.
  6. ^ "Top Western". AFI.com. Američki filmski institut. Pristupljeno 18. 6. 2008.
  7. ^ Martin, Betty (14. 4. 1965). "MOVIE CALL SHEET: Star Sought for Bond Role". Los Angeles Times. str. D18.
  8. ^ Carroll, E. Jean (mart 1982). "Last of the Desperadoes: Dueling with Sam Peckinpah". Rocky Mountain Magazine.
  9. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 257–263. ISBN 0-8021-3776-8.
  10. ^ Simmons, Garner (1982). Peckinpah, A Portrait in Montage. University of Texas Press. str. 73–81. ISBN 0-292-76493-6.
  11. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 307–309. ISBN 0-8021-3776-8.
  12. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 323. ISBN 0-8021-3776-8.
  13. ^ a b Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 310–331. ISBN 0-8021-3776-8.
  14. ^ a b Hoberman, J. (3. 4. 2005). "The Charge of the Peckinpah Brigade". The New York Times. Pristupljeno 21. 5. 2013. To see the extended "Major Dundee" is to see the smoking ruin from which Peckinpah's masterpiece arose.
  15. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 319. ISBN 0-8021-3776-8.
  16. ^ Crawley, Tony. "The Wild Bunch". Crawley's CastingCalls. Pristupljeno 6. 10. 2014.
  17. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 320. ISBN 0-8021-3776-8.
  18. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 321. ISBN 0-8021-3776-8.
  19. ^ Jarlett, Franklin (1. 11. 1997). Robert Ryan: A Biography and Critical Filmography. Performing Arts. str. 148. ISBN 0-7864-0476-0. Pristupljeno 6. 10. 2014.
  20. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 356. ISBN 0-8021-3776-8.
  21. ^ Dancyger, Ken (2010). The Technique of Film and Video Editing. New York: Focal Press. str. 144. ISBN 978-0-240-81397-4.
  22. ^ Cook, David A. (1999). "Ballistic Balletics: Styles of Violent Representation in The Wild Bunch and After". u Prince, Stephen (ured.). Sam Peckinpah's The Wild Bunch. New York: Cambridge University Press. str. 145. ISBN 0521586062.
  23. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 333–334. ISBN 0-8021-3776-8.
  24. ^ Prince, Stephen (1999). "Savage Poet of American Cinema". u Prince, Stephen (ured.). Sam Peckinpah's The Wild Bunch. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 15–16. ISBN 0-521-58433-7.
  25. ^ Simmons, Garner (1982). Peckinpah, A Portrait in Montage. University of Texas Press. str. 82. ISBN 0-292-76493-6.
  26. ^ Weddle, David (1994). If They Move...Kill 'Em!. Grove Press. str. 334. ISBN 0-8021-3776-8.
  27. ^ Dukore, Bernard Frank (1999). Sam Peckinpah's Feature Films. University of Illinois Press. str. 163. ISBN 0-252-06802-5.
  28. ^ Weddle, pg. 318
  29. ^ "L.A. Biz Soars; 'Gold' Racy $27,000; 'Fools' Big 21G, 'Cold Day' Torrid 16G; 'Bunch' Boff 35G, 'Grit' 24G, 2". Variety. 2. 7. 1969. str. 9.
  30. ^ "Articles". TCM.com. Pristupljeno 3. 11. 2022.
  31. ^ "Tough 'Bunch'". Entertainment Weekly. 21. 10. 1994. Arhivirano s originala, 10. 10. 2014. Pristupljeno 26. 6. 2022.
  32. ^ Powell, George (3. 3. 1995). "'Wild Bunch' Rides Again / Director's cut of '69 classic". The San Francisco Examiner. Pristupljeno 3. 11. 2022.
  33. ^ Stack, Peter (3. 3. 1995). "'Wild Bunch' Rides Again / Director's cut of '69 classic". San Francisco Chronicle. Pristupljeno 13. 4. 2010.
  34. ^ The wild bunch. 4. 7. 2006. OCLC 225082112 – preko Open WorldCat.
  35. ^ Archived at Ghostarchive and the Wayback Machine: ""Breathing Lessons" winning Best Documentary Short" – preko YouTube.
  36. ^ Erickson, Glenn. "Sam Peckinpah's The Legendary Westerns Collection". DVD Talk. Pristupljeno 6. 10. 2014.
  37. ^ a b Canby, Vincent (26. 6. 1969). "The Wild Bunch (1969)". The New York Times. Pristupljeno 13. 4. 2010.
  38. ^ "New Movies: Man and Myth". Time. 20. 6. 1969. Arhivirano s originala, 14. 9. 2012. Pristupljeno 13. 4. 2010.
  39. ^ Ebert, Roger (29. 9. 2002). "The Wild Bunch (1969)". Chicago Sun-Times. Pristupljeno 26. 6. 2022.
  40. ^ Sragow, Michael (14. 2. 2003). "'Wild Bunch' is western writ large". The Baltimore Sun. Arhivirano s originala, 15. 10. 2018. Pristupljeno 21. 5. 2013.
  41. ^ "The Wild Bunch". Rotten Tomatoes.
  42. ^ "Internet Goodie Alert: Roger Deakins' Handwritten List of Favorite Films".
  43. ^ "Kathryn Bigelow's five favourite films of all time" (jezik: engleski). 3. 4. 2022. Pristupljeno 3. 11. 2022.
  44. ^ "Votes for The Wild Bunch (1969) | BFI". British Film Institute. Arhivirano s originala, 6. 11. 2017. Pristupljeno 28. 5. 2022.
  45. ^ "The Wild Bunch". reelviews.net. Pristupljeno 6. 1. 2024.
  46. ^ Sragow, Michael (20. 10. 2000). "The Wild Bunch". Salon.
  47. ^ The Wild Bunch: An Album in Montage. Internet Movie Database. Pristupljeno 9. 11. 2007.
  48. ^ Kit, Borys; Crabtree, Sheigh (4. 11. 2005). "Ayer wrangles Warners redo of 'Wild Bunch'". The Hollywood Reporter. Arhivirano s originala, 16. 6. 2006. Pristupljeno 15. 8. 2022.
  49. ^ Kit, Borys (19. 1. 2011). "EXCLUSIVE: 'Lethal Weapon,' 'Wild Bunch' Reboots Revived After Warner Bros. Exec Shuffle". The Hollywood Reporter. Pristupljeno 15. 5. 2013.
  50. ^ Fritz, Ben; Zeitchik, Steven (21. 8. 2012). "'Top Gun' sequel, 'Wild Bunch' remake were on Tony Scott's to-do list". Los Angeles Times. Arhivirano s originala, 22. 6. 2013. Pristupljeno 13. 3. 2013.
  51. ^ Sneider, Jeff (14. 5. 2013). "Will Smith Sets Sights on 'Wild Bunch' Reboot at Warner Bros. (Exclusive)". The Wrap. Arhivirano s originala, 7. 6. 2013. Pristupljeno 15. 5. 2013.
  52. ^ "{Exclusive} Jonathan Jakubowicz Set To Write And Direct "The Wild Bunch" Remake". The Tracking Board. 20. 10. 2015. Pristupljeno 10. 9. 2017.
  53. ^ Heerema, Michael (24. 9. 2018). "Mel Gibson To Write & Direct The Wild Bunch Remake". Screen Rant. Pristupljeno 24. 9. 2018.
  54. ^ Fleming, Mike Jr. (24. 9. 2018). "Mel Gibson To Co-Write & Direct 'Wild Bunch' Remake At Warner Bros".
  55. ^ "The Wild Bunch Awards". imdb.com. Pristupljeno 6. 1. 2023.
  56. ^ "The Wild Bunch Trivia". imdb.com. Pristupljeno 6. 1. 2023.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Divlja horda