Dvonožnost
Dvonožnost ili bipedalnost je oblik kretanja po tlu kada se organizam kreće pomoću dva zadnja uda ili zadnjih nogu, za razliku od četveronožaca (kvadripeda). Životinja, mašina ili druga naprava koja se obično kreće na dvonožni način poznata je kao dvonožac ili biped što znači "dvije noge" (lat. bi = dva + ped = noga). Vrste dvonožnog kretanja uključuju hod, trčanje ili skakanje. Dvonožnost obuhvataju brojne kopnene životinje i ljude.
Malo je recentnih vrsta koje su uobičajeno dvonošci čiji normalni način kretanja je dvije noge. Kod sisara, uobičajeno dvonoštvo je evoluirao više puta: veliki kenguri (Macropodidae), kenguri štakori, kenguri miševi, skočizec, skočimševi, pangolini i homininski majmuni, kao i razne druge izumrle grupe koje su samostalno evoluirale u pravcu dvonožnosti. U geologija|geološkom]] periodu trijas neke grupe arhosaura (grupa koja uključuje pretke krokodila ) bilo je razvijeno dvonoštvo. Među njihovim potomcima dinosaurusima, sve rane i mnoge kasnije grupe su bile stalni ili isključivi dvonošci. Ptice su potomci jedne grupe isključivo dvonožnih dinosaurusa. Dvonožnost može biti obavezna (obligatna), kada se životinja uvijek kreće na ovaj način. Ovaj položaj životinja može se pojaviti u određenom razvojnom periodu ili od rođenja. Tokom evolucije živog svijeta, javlja se od početka teropodnih dinosaurusa praptica do hominida. Recentni primjeri dvonožnih ptica su noj i pingvin.
Postoji i neobavezna (fakultativna, opcijska) dvonožnost, kada četveronožna životinja usvoji i dvonožni stav (gdje je, u većini slučajeva, dominantan nad drugim). U okviru ove kategorije, u prošlosti su takvi bili neki dinosaurusi kao Iguanodon, a među recentnim oblicima takvi su neljudski primat, kao što su čimpanze, gorile i giboni.[1]
Kretanje uspravno otvaralo je mogućnost šireg pregleda okoline i sticanja veće količine iskustva u životu hominina, jer su gornji ekstremiteti ovih životinja osslobođeni za obavljanje raznih aktivnosti, koje su strane i teže izvodljive kod četvoronožnih životinja.
Teorije pojave dvonoštva u hominida
[uredi | uredi izvor]O tome kako i zašto je dvonoštvo evoluirlo kod ljudskih predaka, postoji najmanje dvanaest različitih hipoteza. Poznato je, međutim da se pojavilo prije povećanja zapremine ljudskog mozga ili izrade kamenih alata.[2] Bipedalne specijlizacije nađene su kod australopitaka (rod Australopithecus) od prije oko 4.2-3.9 miliona godina.[3]
Evolucija bipedalizma je praćena značajnim korelativnim promjenama u kičmenom stubu, uključujući i uspravno kretanje naprijed, položaj velikog moždano-moždinskog spoja (foramen magnum), odnosno zgloba glava – kičma, gdje kse lobanja oslanja na stub koji omogućava dvonožno kretanje.[4] U mnoštvu teorija o porijeklu i selekcijskom favoriziranju dvonožnog uspravnog hoda nema suvišnih rasprava, jer svaka od njih ima svoju logičnost, a ne isključuje niti jednu drugu. Najčešće se pominju slijedeće:
- Teorija prelaska u savanu (kao biotop)
- Hipoteza efikasnosti putovanja (na duže distance)
- Hipoteza o položaju pri hranjenju
- Model rezerviranja (parenje|ženki]])
- Model ranog dvonoštva hominina (tokom prehominske faze)
- Model upozorenja (aposemije)
- Model termoregulacije
- Modeli nošenja (tereta)
- Modeli gaza (u vodi)
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
- ^ Lovejoy C. O. (1988): Evolution of Human walking. Scientific American, 259 (5): 82–89.
- ^ McHenry H. M. (2009): Evolution: The first four billion years, chapter: Human Evolution, in: Ruse M, Travis J. The Belknap Press of Harvard University, Cambridge, Massachusetts, ISBN 978-0-674-03175-3.
- ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]