Feohromocitom (Tumor srži nadbubrežne žlijezde) (Tumor hromafinskih ćelija) (Paragangliom) | |
---|---|
Klasifikacija i vanjski resursi | |
ICD-10 | D35.0, C74.1 |
ICD-9 | 227.0, 194.0, 255.6 |
ICD-O: | M8700/0 |
OMIM | 171300 |
DiseasesDB | 9912 |
MedlinePlus | 000340 |
eMedicine | med/1816 radio/552 ped/1788 |
MeSH | D010673 |
Feohromocitom (PHEO ili PCC) je rijedak tumor srži nadbubrežne žlijezde sastavljen od hromafinskih ćelija, također poznatik kao feohromociti.[1] Kada se tumor sastavljen od istih ćelija kao i feohromocitom razvije izvan nadbubrežne žlezde, naziva se paragangliom.[2] Ovi neuroendokrini tumori su sposobni proizvoditi i oslobađati ogromne količine kateholamina, metanefrina ili metoksitiramina, što dovodi do najčešćih simptoma, uključujući hipertenziju (visok krvni pritisak), tahikardiju (ubrzan rad srca) i dijaforezu (znojenje).[3] Međutim, neće svi ovi tumori lučiti kateholamine. Oni koji to ne rade nazivaju se tihi biohemijski i uglavnom se nalaze u glavi i vratu[4] Dok pacijenti s biohemijski tihom bolešću neće patiti od tipskih, gore opisanih manifestacija bolesti, tumori rastu i komprimiraju okolne strukture glave i vrata, što može rezultirati pulsirajućim tinitusom (zujanjem u ušima), gubitkom sluha , slušna punoća, dispneja (otežano disanje) i promuklost.[5] Dok su tumori glave i vrata parasimpatički, njihovi simpatički dvojnici su pretežno locirani u abdomenu i karlici, posebno koncentrisani na Zuckerkandlov organ.[6]
Znakovi i simptomi feohromocitoma su oni koji se odnose na hiperaktivnost simpatičkog nervnog sistema.[7] Klasična trijada uključuje glavobolju (vjerovatno povezane s povišenim krvnim pritiskom ili hipertenzijom), tahikardiju (povećan broj otkucaja srca i dijaforezu (pretjerano znojenje, posebno noću, poznata i kao hiperhidroza). Međutim, malo je vjerovatno da će pacijenti imati kontinuirane simptome. Zbog paroksizamske prirode sinteze i oslobađanja kateholamina, pacijenti mogu doživjeti "napade" ili "čarolije" gdje su iznenada preplavljeni znacima i simptomima svog tumora.[8] Napadi se mogu javiti spontano (bez upozorenja) ili mogu biti izazvani raznim farmaceutskim agensima, hranom, intraoperativnom manipulacijom tumora, intubacijom ili tokom indukcije anestetikom.[9]
Životni stil | Lijekovi | Dijeta |
---|---|---|
Fizički napor | Histamin | Sir |
Anksioznost/stres | Metoklopramid | Fermentirano vino/pivo |
Trauma/Bol | Glukagon | Paradajz |
Mokrenje | ACTH | Kafa/Grah |
Dok su gore navedeni simptomi klasični, prijavljene su i druge uobičajene kliničke manifestacije i uključuju (bez određenog redoslijeda)[3][9]
Dosadašnje procjene predviđaju da je više od 40% svih feohromocitoma povezano s naslijeđenom mutacijom zametnom mutacijom podložnosti.[12] Od preostalih 60% tumora, više od 30% je povezano sa somatskim mutacijama.[13] S obzirom na visoku povezanost s naslijeđem, Endokrinološko društvo Sjedinjenih Država preporučuje da svi pacijenti kojima je dijagnosticiran feohromocitom prođu evaluaciju kod genetskog savjetnika kako bi razmotrili genetičko testiranje.[14] Najnoviji podaci pokazuju da postoji 25 gena za osjetljivost na feohromocitom; međutim, samo 12 je prepoznato kao dio dobro poznatog sindroma.[6] Određivanje genetskog statusa bolesnika s feohromocitomom je ključno – svaki gen se nasljeđuje na drugačiji način, povezan sa specifičnim karakteristikama bolesti i može povoljnije reagirati na određene opcije liječenja. Nadalje, rana identifikacija može usmjeriti liječnike na preporuke za skrining za prvostepene rođake pacijenata s feohromocitomom.[15] Ne postoji konsenzus o tome kako i kada asimptomski nositelj (pojedinac koji ima genetičku varijantu povezanu s feohromocitomom, ali nema trenutnih dokaza o bolesti) treba procijeniti. Razgovori bi se trebali odvijati na individualnom nivou s pacijentom i njegovim liječnikom kako bi se razvio personalizirani plan skrininga koji se mijenja između biohemijske (krvne analize) procjene i snimanja cijelog tijela kako bi se pratila progresija bolesti.[16]
Sljedeće tabele detaljno opisuju klinička onilježja dobro poznatih varijanti gena za nasljedni feohromocitom [12][13][15][17][18][19][20]
Gen | Nasljeđivanje | Penetrabilnost | Metastatski potencijal | Karakteristike bolesti | |
---|---|---|---|---|---|
MEN2 | RET | Autosomno dominantno | 40–50% | < 5% | Karcinom srži štitnjače, hiperparatireoza, marfanoidni habitus, feohromocitom |
VHL | VHL | 10-30% | 5% | Karcinom bubrežnih ćelija, NET gušterače, mrežnjačni i CNS-ni hemangioblastom, feohromocitom | |
NF1 | NF1 | 1–5% | 12% | Neurofibromi, cafe-au-lait makule, liš čvorići, kognitivno oštećenje, feohromocitom |
MEN2 (višestruka endokrina neoplazija-2); VHL (von-Hippel Lindau); NF1 (Neurofibromatoza-1); NET (neuroendokrini tumor); CNS (centralni nervni sistem)
Gen | Nasljeđivanje | Penetrabilnost | Metastatski potencijal | 1o Karakteristike bolesti | |
---|---|---|---|---|---|
PGL1 | SDHD | Autosomno dominantna | 90% | <5% | Parangliom glave i vrata, feohromocitom, gastrointestinalni stromni tumor |
PGL2 | SDHAF2 | 100% | Nisko | Paragangliom glave i vrata | |
PGL3 | SDHC | Autosomno dominantan | Nedosljedno | Nedosljedno | Feohromocitom, paragangliom glave i vrata, gastrointestinalni stromalni tumor |
PGL4 | SDHB | 30–50% | 30–70% | Paragangliom glave i vrata, feohromocitom, gastrointestinalni stromni tumor | |
PGL5 | SDHA | 10–15% | Nisko | Feohromocitom, paragangliom glave i vrata, gastrointestinalni stromni tumor |
SDHx (podjedinica sukcinat dehidrogenaze x)
Nasljeđivanje | Penetrabilnost | Metastatski potencijal | 1o Karakteristike bolesti | |
---|---|---|---|---|
MAX | Autosomno dominantna | Nedosljedno | < 5% | Bilateralni feohromocitom |
TMEM127 | Nedosljedno | Nisko | Feohromocitom, paragangliom glave i vrata |
MAX (MYC pridruženi faktor X); TMEM127 (transmembranski protein 127)
Bilo je nekoliko objavljenih slučajeva drugih, rijetkih gena za osjetljivost povezanih s feohromocitomom:
Opisano je nekoliko dodatnih varijanti gena, ali date informacije su nedosljedne i nije postignut konsenzus u zajednici da li su ove mutacije zaista geni osjetljivosti na feohromocitom.
Ako pacijent ima karakteristične znakove i simptome feohromocitoma i donese se odluka o dodatnoj biohemijskoj (krvnoj) evaluaciji, diferencijalna dijagnoza je važna jer je vjerojatnije da je nešto drugo nego feohromocitom, s obzirom na relativnu učestalost od 0,8 /100.000 čovjek/godina.
Endokrini | Kardiovaskularni | Nervni | Psihijatrija | Ostali |
---|---|---|---|---|
Hipertiroidizam | Srčana insuficijencija | Migrena | Anksioznost | Porfirija |
Karcinoidni sindrom | Aritmija | Moždani udar | Panični poremećaj | Lijekovi[b] |
Hipoglicemija | Srčana ishemija | Epilepsija | Upotreba supstanci, uključujući ali ne ograničavajući se na upotrebu kokaina | |
Menopauzni sindrom | Barorefleksni poremećaj | Meningiom | Faktički poremećaj (zloupotreba lijekova bez recepta kao što je pseudoefedrinski simpatomimetik) | |
Karcinom srži štitnjače | – | POTS | – |
Metastatski feohromocitom se najbolje liječi uz učešće multidisciplinarnog tima koji čine onkolozi, hirurzi, radiolozi, ljekari nuklearne medicine i endokrinolozi . Postoji nekoliko opcija liječenja koje su dostupne pacijentima, ovisno o zahvaćenosti i lokaciji bolesti:
Prema američkom Nacionalnom institutu za kancere, prognoza se definira kao vjerojatni ishod bolesti ILI šansa za oporavak ili recidiv.[30] This is an extremely difficult question when it comes to pheochromcytoma, and the answer depends on the patients genetic status, presence of metastatic disease, and the location of their primary tumor.[31] Članak o prognozi objavljen 2000. godine izvijestio je o 91% stopi petogodišnjeg preživljavanja u njihovoj populaciji pacijenata; međutim, važno je napomenuti da je preko 86% njihovih pacijenata imalo sporadične tumore (nema poznate mutacije), koji obično imaju nizak maligni potencijal.[32] U 2019. godini, konzorcij od skoro dvadeset evropskih medicinskih centara pogledao je prognozu malignog feohromocitoma i podaci se uveliko razlikuju od izvještaja o sporadičnim, pojedinačnim tumorima, sa srednjim preživljavanjem od 6,7 godina.[33]
Nedavna literatura detaljno opisuje nekoliko faktora koji predviđaju ubrzanu progresiju bolesti i veće stope mortaliteta, uključujući pacijente koji odluče da odustanu od hirurške resekcije primarnog tumora, veće tumore pri početnoj prezentaciji, stariju životnu dob pri početnoj dijagnozi i skraćeno vrijeme od primarnog tumora do pojave metastaza.[34] Stvarna lokacija metastaza također može ukazivati na prognozu, sa koštanim lezijama (kostima) bolje od njihovih mehkih tkiva (pluća, jetra).[35]
Prema Sjevernoameričkom društvu za neuroendokrine tumore, prevalencija feohromocitoma je između 1:2500 i 1:6500, što znači da na svakih 2.500 – 6.500 ljudi postoji (u prosjeku) jedna osoba s feohromocitomom.[36]
Klasično, poučavana su "pravila 10" feohromocitoma, posebno studentima medicine:[37]
Uprkos istaknutosti u mnogim uglednim udžbenicima, ove smjernice su od tada utvrđene kao netačne i ne koriste se u trenutnim epidemiološkim raspravama.
Kao što je gore navedeno, incidentno snimanje je postalo glavni način u dijagnozi pacijenata sa feohromocitomom, sa sadašnjim procjenama od između 10–49% svih slučajeva dijagnosticiranih nakon što je slika dobijena iz drugog razloga. Kada se nadbubrežni čvor (potencijalni tumor) otkrije na snimku kompjuterizirane tomografije ili magnetnae rezonance, postoji između 5 i 10% šanse da je posmatrana lezija feohromocitom. Incidencija tumora nadbubrežne žlijezde nalazi se na gornjem infografikonu, sa feohromocitomom označenim žutom bojom u gornjem desnom uglu.
Greška kod citiranja: <ref>
oznake postoje za grupu pod imenom "lower-alpha", ali nije pronađena pripadajuća <references group="lower-alpha"/>
oznaka, ili zatvarajući </ref>
nedostaje