Govor mržnje je izjava namijenjena ponižavanju i zlostavljanju drugog ili upotreba surovog i pogrdnog jezika na osnovu stvarnog ili navodnog članstva u nekoj društvenoj grupi.[1] Govor mržnje je govor koji napada osobu ili grupu na osnovu zaštićenih svojstava kao što su rasa , religija, etničko porijeklo, nacionalna porijeklo, spol, invalidnost, seksualna orijentacija ili rodni identitet.[2][3]
Bilo je mnogo rasprava oko slobodi govora, zakona o sprečavanju mržnje i govora mržnje.[4] Zakoni nekih zemalja opisuju govor mržnje kao govor, gestikulacije, ponašanja, pisanja ili prikazivanja koji podstiču nasilje ili štetne akcije prema grupi ili pojedincima na osnovu njihovog članstva u grupi ili koji omalovažavaju ili zastrašuju grupu ili pojedince na osnova njihove pripadnosti određenoj grupi. Zakon može odrediti grupu na osnovu određenih karakteristika.[5][6][7] U nekim zemljama govor mržnje nije legalni pojam.[8] Pored toga, u nekim zemljama, uključujući Sjedinjene Države, govor mržnje je ustavno zaštićen.[9][10][11] U nekim zemljama žrtva govora mržnje može zatražiti naknadu prema građanskom zakonu, krivičnom zakonu ili oboje.
Web stranica koja sadrži govor mržnje (govor mržnje na mreži) može se nazvati mjesto mržnje . Mnoge od ovih stranica sadrže Internet forume i novosti, podneske koji naglašavaju određeno stajalište.
Zakoni protiv govora mržnje mogu se podijeliti u dvije grupe: one koje su namijenjene očuvanju javnog reda i one koje su namijenjene zaštiti ljudskog dostojanstva. Oni koji su dizajnirani za zaštitu javnog reda zahtijevaju da se prekrši viši prag, tako da se oni često ne primjenjuju često. Naprimjer, u Sjevernoj Irskoj od 1992. godine samo je jedna osoba bila procesuirana zbog kršenja propisa u dvadeset i jednoj godini. Oni namijenjeni zaštiti ljudskog dostojanstva imaju mnogo niži prag za kršenje, pa se oni u Kanadi, Danskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Holandiji teže izvršavaju.Greška kod citiranja: Nedostaje oznaka za zatvaranje </ref>
nakon <ref>
Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD) zabranjuje svako podsticanje rasizma.[12] Što se tiče rasprave o tome, sloboda govora odnosi se na internet, a konferencije koje se odnose na takve stranice sponzorirao je Visoki komesar Ujedinjenih nacija za izbjeglice.[13]
Vijeće Evrope sponzorira projekat "Bez govora mržnje" ("No Hate Speech"),[14] pokret koji aktivno podiže svijest o govoru mržnje, kako bi se pomoglo u borbi protiv tog problema. Dok član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima ne zabranjuje krivične zakone protiv historijskog revizionizma, poput poricanja ili minimiziranja genocida ili zločina protiv čovječnosti, kako je tumačio Evropski sud za ljudska prava (ESLJP), Komitet ministara Vijeća Europe je otišao dalje i 1997. Godine, preporučivši da vlade članice "poduzmu odgovarajuće korake u borbi protiv govora mržnje" u skladu sa svojom preporukom R (97) 20[15] ESLJP ne nudi općeprihvaćenu definiciju za "govor mržnje", već nudi samo parametre po kojima tužitelji mogu odlučiti ima li "govor mržnje" pravo na slobodu govora.[16]
Rastuća svijest o ovoj temi rezultat je obrazovnih programa u školama, koji su poboljšali izvještavanje o pojavi mržnje.[17] Savjet Evrope također je stvorio Evropsku komisiju protiv rasizma i netolerancije koja je izradila izvještaje o svakoj zemlji i nekoliko općih preporuka politike, na primjer protiv antisemitizma i netolerancije protiv muslimana.
Ustav Bosne i Hercegovine preuzeo je sve odredbe odgovarajućih konvencija u regulaciji sprečavanja govora mržnje. Međutim, u praksi nema efikasne primjene prekršajne ni krivične odgovornosti, čak ni za negatore genocida i otvorene oblike islamofobije, antisemitizma, vrijeđanja po nacionalnoj ili religioznoj pripadnosti, kao ni antikomunizma. Odnos prema LGBT pojedincima i grupama, tek u 2019, pokazuje određene naznake tolerancije.
Ustav Hrvatske jamči slobodu govora, a hrvatski kazneni zakon zabranjuje diskriminaciju i kažnjava svakoga "tko se temelji na razlici rase, religije, jezika, političkog ili drugog uvjerenja, bogatstva, rođenja obrazovanje, socijalni status ili druga svojstva, kao što su spol, boja kože, nacionalnost ili etnička pripadnost krše osnovna ljudska prava i slobode priznate od međunarodne zajednice.
Ustav Srbije garantuje slobodu govora, ali ga u određenim slučajevima ograničava na zaštitu prava drugih. Krivična prijava "izazivanja animoziteta i netrpeljivosti zasnovane na etničkoj, rasnoj i religijskoj osnovi" nosi zatvorsku kaznu od najmanje šest meseci i najviše deset godina.[18] U današnjoj primjeni, nadležni organi, međutim, nedovoljno su osjetljivi na povremene i trajne oblike netolerancije prema pripadnicima nesrpskih rasnih, etničkih, spolno-rodnih, pa i političkih grupa.
Na internetu, 31. maja 2016, Facebook, Google, Microsoft i Twitter, zajednički su se složili s kodeksom ponašanja Evropske unije, kojim ih se obvezuju na pregled „[većine] važećih obavijesti o uklanjanju ilegalnog govora mržnje“ objavljene na njihovim službama u roku od 24 sata.[19] Prije toga, 2013. godine, Facebook je pod pritiskom preko 100 zagovaračkih grupa, uključujući Projekt svakodnevnog seksizma, pristao promijeniti svoje politike govora mržnje nakon što su objavljeni podaci u vezi sa sadržajem koji podstiče nasilje u porodici i seksualno nasilje, što je dovelo do povlačenja oglašavanja 15 velikih kompanija.[20][21]
Mnoge ekstremističke organizacije šire govor mržnje objavljujući postove koji djeluju kao upute. Algoritmi za analizu sadržaja uočavaju očigledan govor mržnje, ali ne mogu pokupiti prikriveni govor mržnje. Stoga, iako se originalni post tehnički može pridržavati politike govora mržnje, ideje koje članak objavljuje potiču čitatelje da koriste odjeljak komentara za širenje otvorenog govora mržnje. Ovi odjeljci se ne prate tako strogo kao glavni post.[22]
|access-date=
(pomoć)
|journal=
(pomoć)
, for Article 19