Guido da Siena | |
---|---|
Rođenje | približno 1230 Siena, Republika Siena |
Smrt | približno 1290 Siena Republika Siena |
Period | kasna gotika, Italijansko-bizantijsko slikarstvo |
Vrsta umjetnosti | slikarstvo |
Djela | Madona na prijestolju, Madona sa svecima |
Utjecali | Bizantijsko slikarstvo |
Guido da Siena (također poznat i kao Guido di Graziano) bio je italijanski slikar koji je radio u Sieni između 1260 - 1290 godine tokom duecento perioda u italijanskom predrenesansnom slikarstvu. Slikao je u italijansko-bizantijskom stilu i bio je vodeći sijenski slikar do dolaska Duccia. Zajedno sa Coppom di Marcovaldom i Ducciom smatra se osnivačem sijenske škole slikarstva.[1]
Nema dokumentovanih podataka o umjetnikovom životu, pa se stoga njegova umjetnička karijera može rekonstruirati samo kroz slikarska djela koja je uradio. Prvenstveno je poznat po slici koja je sada podijeljena na nekoliko dijelova.[1] Ovo je nekada bio dio iste kompozicije, koja je prvobitno bila triptih. Ujedno, to je i jedino djelo koje mu svi autoriteti iz historije italijanskog slikarstva pripisuju. Glavni dio u ovom djelu je velika slika "Madone s Djetetom na prijestolju" sa šest anđela iznad, koja se nekada čuvala u Bazilici San Domenico u Sieni, kasnije je premještena u Palazzo Pubblico u istom gradu. Nosi rimovani latinski natpis, koji daje slikarevo ime kao "Guido de Senis", sa datumom iz 1221. godine.[2]
Ne postoji ništa posebno što bi ovu sliku razlikovalo od ostalih djela iz istog perioda osim što su glave Bogorodice i djeteta mnogo superiornije – po prirodnom karakteru i gracioznom dostojanstvu – od svega naslikanog prije Cimabuea.[1] Pojedini kritičari umjetnosti na stilskim osnovama tvrde da je ovo djelo moralo biti naslikano između 1262. i 1286. godine i da je datum pronađen na oltarnoj slici krivotvoren kada je preslikan na prijelazu iz 14. vijeka. Većina se slaže da je rani datum originalan, što stavlja Guida da Sienu daleko ispred ostalih italijanskih slikara njegovog vremena.[2] Benediktinski samostan u istom gradu ima trouglasti vrh ovog triptiha na kojem je prikazan "Spasitelj u blagoslovu", sa dva anđela. Iako slika daje efekt veličanstvenosti i prati bizantijske konvencije ikonografije, figure u određenoj mjeri opuštaju krute linearne obrasce koji su do tog vremena bili konvencionalni u srednjoitalijanskom slikarstvu. Na osnovu ove slike niz drugih panela, od kojih se većina nalazi u sijenskoj Pinakoteci, bili su pripisani Guidi da Siena,[3] poput: "sv. Dominik" (Fogg Art Museum, Cambridge, Massachusets), "Ustoličenje sv. Petra" i "Madona i četiri sveca" (obje u Pinacoteca Nazionale, Siena). Jedno od značajnih djela je i "Diptih blaženog Andree Galleranija" (slika desno) iz 1270. koji je Guido uradio u saradnji sa Dietisalvijem di Spemom. U djelu su prikazane svete žene koje se pojavljuju svetom Redžinaldu, Dominik se moli za ozdravljenje svetog Redžinalda, a Gallerani se moli pred križem (unutar lijevog panela). Djelo je naslikano u ateljeu Guida da Siene.[4]
Guido da Siena bio je jedan od prvih italijanskih slikara koji je prekinuo sa stoljetnim konvencijama bizantijskog slikarstva, kao što su kruta kompoziciona ravnoteža i frontalnost. Iako precizno određivanjae datuma njegovog slikarskod rada nije utvrđeno, jasno je da je on unio više spontanih gestova i scena ljudske nježnosti u italijansko slikarstvo 13. vijeka, čime je pomogao u kasnijem prihvaćanju emotivnog gotičkog slikarstva u Italiji.[2] Stilski, Guido pokazuje slikarsku obuku povezanu sa primjerom Coppa di Marcovalda, od koga je preuzeo izražene efekte chiaroscura (odnosa svjetlosti i tame) i određenu apstraktnost proisteklu iz bizantijske umjetnosti. Na slici pod nazivom "Dossale br. 7", koja potječe iz 1270. godine, može se vidjeti živopisnija slika i omekšani chiaroscuro, prilagođavajući se kolegama poput Dietisalva di Speme i Rinalda da Siene koji su počeli da se zanimaju za prve slikarske rezultate Cimabuea. U kasnoj fazi u njegovom djelu "Raspeće" (pogledati galeriju) bilježimo poznavanje zrelijih firentinskih slikarskih djela poput: "Raspeća" za crkvu Santa Croce, koje je poslužilo kao model za modeliranje Hristovih kukova, kao i utjecaj reljefa, zatim propovjedaonica Sienske katedrale koju je Nicola Pisano završio 1268. godine. Među kasnijim djelima, poput "Posljednjeg suda", koje se čuva u Muzeju sakralne umjetnosti u Grossetu, boja je ublažena i možda već nadahnuta prvim Ducciovim remek-djelima.[5]