Hordom je rijetka spororastuća neoplazma za koju se smatra da nastaje iz ćelijskih ostataka notohorda. Dokaz za to je lokacija tumora (duž nervne osovine), sa sličnim imunohistohemijskim obrascims bojenja i demonstracijom da su notohordne ćelije prvenstveno zaostale u klivusu (kosini iza sella turcica = turskog sedla) i regiji krstačnotrtične simffize, kada se ostatak notohorda povuče tokom fetusnog života.
Prijavljen je mali broj porodica u kojima je više srodnika zahvaćeno hordomom. U četiri od ovih porodica otkriveno je da je za izazivanje hordoma odgovorna duplikacijabrahiurijskog gena.[3]
Oko 62% hordoma eksprimiraantigen povezan s melanomom visoke molekulske težine, također poznat kao hondroitinski sulfat-proteoglikan 4 (CSPG4) koji je bio meta imunološke terapije.[9]
U 2009., otkriveno je da je za porodični oblik ovog poremećaja odgovorna naslijeđena duplikacija gena.[10] Porodični hordomi su rijetki, s procijenjenom stopom od 0,4% svih hordoma.[11]
Prve konsenzusne smjernice za dijagnozu i liječenje hordoma objavljene su 2015. u The Lancet Oncology.[12] Ovi tumori eksprimiraju brahiuriju, što se može otkriti [imunohistohemija|[imunohistohemijskom]] analizom.
Postoje tri histološke varijante hordoma: klasična (ili "konvencijska"),[13] hondroidna i dediferencirana.
Histološki izgled klasičnog hordoma je režnjeviti tumor sastavljen od grupa ćelija koje su razdvojene fibroznim septama. Ćelije imaju mala okrugla jedra i obilno vakuoliziranucitoplazmu, koja se ponekad opisuje kao fizaliferna (imaju mehuriće ili vakuole).
Hondroidni hordomi histološki pokazuju karakteristike i hordoma i hondrosarkoma.
U većini slučajeva, potpuna hirurška resekcija praćena zračenjem nudi najbolje šanse za dugotrajnu kontrolu.[14] Nepotpuna resekcija primarnog tumora otežava kontrolu bolesti i povećava izglede za recidiv. Odluka da li treba izvršiti potpunu ili nepotpunu operaciju prvenstveno zavisi od anatomske lokacije tumora i njegove blizine vitalnim dijelovima centralnog nervnog sistema.
Hordomi su relativno radiorezistentni i zahtijevaju kontrolu nad visokim dozama zračenja. Blizina hordoma vitalnim nervnim strukturama kao što su moždano stablo i nervi ograničava dozu zračenja koja se može bezbedno isporučiti. Stoga su visoko fokusirano zračenje kao što je protonska terapija i terapija ugljikovim ionima učinkovitije od konvencijskog rendgenskog zračenja.[15]
Još uvijek ne postoje odobreni lijekovi za liječenje hordoma, ali kliničko ispitivanje provedeno u Italiji korištenjem PDGFR inhibitora Imatinib pokazalo je skroman odgovor kod nekih pacijenata s hordomom.[16] Ista grupa u Italiji otkrila je da je kombinacija imatiniba i sirolimusa izazvala odgovor kod nekoliko pacijenata čiji su tumori napredovali samo na imatinibu. Zabilježeno je da su erlotinib poput EGFR inhibitora djelotvorni kod hordoma.[17] Iako mutacija EGFR nije prisutna u hordomu, ekspresija EGFR-a može predvidjeti odgovor na erlotinib (kao što je prikazano u izvještaju dr. Sameera Rastogija).[17]
Objavljen je i izvještaj o odgovoru na olaparib.[18]
Zasad ne postoje poznati faktori rizika iz okoline za hordom. Kao što je gore navedeno, duplikacija brahiurijske zametne linije identificirana je kao glavni mehanizam osjetljivosti u nekoliko porodica sa hordomom.[21]
Dok većina ljudi sa hordomom nema drugih članova porodice sa ovom bolešću, dokumentovane su rijetke pojave više slučajeva unutar porodica. Ovo sugerira da neki ljudi mogu biti genetički predisponirani za razvoj hordoma. Budući da nasljedni faktori rizika za hordom mogu postojati, naučnici s Nacionalnog instituta za rak sprovode studiju o porodičnom hordomu kako bi tražili gene uključene u razvoj ovog tumora.[22]
^Walcott BP, Nahed BV, Mohyeldin A, Coumans JV, Kahle KT, Ferreira MJ (2012). "Chordoma: current concepts, management, and future directions". Lancet Oncol. 13 (2): e69–76. doi:10.1016/S1470-2045(11)70337-0. PMID22300861.
^Lee-Jones L, Aligianis I, Davies PA, et al. (septembar 2004). "Sacrococcygeal chordomas in patients with tuberous sclerosis complex show somatic loss of TSC1 or TSC2". Genes Chromosomes Cancer. 41 (1): 80–5. doi:10.1002/gcc.20052. PMID15236319.
^[http: //www.chordomafoundation.org/latest-updates/first-clinical-guidelines -for-chordoma-treatment-published-in-lancet-oncology/ "First clinical guidelines for chordoma treatment published in The Lancet Oncology"] Provjerite vrijednost parametra |url= (pomoć). 19. 2. 2015.[mrtav link]
^ abVerma, S., Vadlamani, S.P., Shamim, S.A. Rastogi S et al. Partial response to erlotinib in a patient with imatinib-refractory sacral chordoma. Clin Sarcoma Res 10, 28 (2020). https://doi.org/10.1186/s13569-020-00149-1
^Gröschel S, Hübschmann D, Raimondi F, Horak P, Warsow G, Fröhlich M, Klink B, Gieldon L, Hutter B, Kleinheinz K, Bonekamp D, Marschal O, Chudasama P10,11, Mika J, Groth M, Uhrig S, Krämer S, Heining C, Heilig CE, Richter D, Reisinger E, Pfütze K, Eils R, Wolf S, von Kalle C, Brandts C, Scholl C, Weichert W, Richter S, Bauer S, Penzel R, Schröck E, Stenzinger A, Schlenk RF, Brors B, Russell RB, Glimm H, Schlesner M, Fröhling S (2019) Defective homologous recombination DNA repair as therapeutic target in advanced chordoma. Nat Commun 10(1):1635
^Fuchs B, Dickey ID, Yaszemski MJ, Inwards CY, Sim FH (2005). "Operative management of sacral chordoma". The Journal of Bone and Joint Surgery. American Volume. 87 (10): 2211–6. doi:10.2106/JBJS.D.02693. PMID16203885.