Hum ili Zahumlje bila je srednjovjekovna oblast. U periodima bila je samostalna ili polusamostalna kneževina te je do 1326. godine bilo u sastavu: Bizantijskog Carstva, Hrvatskog kraljevstva, Raške, Duklje, Srpskog Carstva i Ugarsko kraljevstvo,[1] a nakon 1326. ulazi u sastav Bosanske banovine i kasnije kraljevstva. Osmanskim osvajanjem Huma, ulazi u sastav Hercegovačkog sandžaka, koje je dobilo ime po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, gospodaru Humske zemlje.
Prvi spomen Zahumlja je kod Konstantina Porfirogeneta. Obuhvatala je župe u donjem toku sliva rijeke Neretve: Popovo, Luka, Dubrave, Dabar, Žaba, Velika (Veljaci), Primorje i Gorska.
Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Najstariji poznati vladar Huma bio je Mihajlo Višević (910-950). Bio je protivnik Petra Gojnikovića, koji ga je protjerao na ostrva, a saveznik bugarskog cara Simeona. Poslije Petrovog pada dobio je natrag svoju humsku oblast. O njegovom držanju za vrijeme teškog ratovanja između Srba i Hrvata s jedne i Bugara s druge strane nema nikakvog spomena. Spominje se 925. godine, uz hrvatskog kralja Tomislava, kao učesnik na splitskom crkvenom saboru, na kom se raspravljalo o slavenskom bogosluženju u Hrvatskoj i susjedstvu. Po svemu se čini, da je Mihajlo bio zavisan od Tomislava, a Split crkvena metropola ne samo hrvatske, nego i humske države. Mihajlo je uzeo italijanski grad Sipont. Nedugo iza toga ušao je u veze s Bizantijom i dobio je otud plemstvo i titulu "antipata", tj. namjesnika.
Ban Stjepan II Kotromanić pripojio je Hum Bosni 1326, koristeći sukobe vlastele u Hrvatskoj (Šubići, Babonići, Nelipići) i dinastičke sukobe u Srbiji poslije smrti kralja Milutina. Od tada Hum nalazio se u sastavu bosanske banovine i kraljevstva, i u titulaturi bosanskih vladara do pada pod Osmansko Carstvo. Djelimično je i prošireno župama Neretva i Kom
Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |