Husein-kapetan Gradaščević
Husein-kapetan Gradaščević | |
|---|---|
 Ilustracija Huseina Gradaščevića | |
| Rođenje | Husein Gradaščević 31. august 1802. |
| Smrt | 17. august 1834 (31 godina) Istanbul, Osmanlijsko Carstvo |
| Nacionalnost | Bošnjak |
| Zanimanje | kapetan |
| Poznat(a) po | Borba za autonomiju Bosne u Osmanlijskom Carstvu |
| Religija | Islam |
Husein-kapetan Gradaščević (1802[1] – 1834), poznatiji kao Zmaj od Bosne, bio je vojskovođa u službi Osmanlijskog Carstva, a kasnije bosanski kapetan koji se borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom Carstvu. Rođen je u Gradačcu 1802. godine. Odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim dijelovima Osmanlijskog Carstva. Nakon što je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murat-kapetana 1821, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije sa samo 18 godina života. Tokom svog kapetanstva, stekao je ugled u narodu zbog mudrog vladanja i tolerancije te postao jedna od poznatijih osoba u Bosni.
S Rusko-turskim ratom porasla je Gradaščevićeva važnost, tako da mu je bosanski guverner dao zadatak da mobilizira vojsku između Drine i Vrbasa. Do 1830. Gradaščević je postao glasnogovornik svih osmanskih kapetana u Bosni, te je ordinizirao odbranu u svjetlu moguće srpske invazije. Potaknuti reformama osmanskog sultana Mahmuda II, kojima su ukinuti janjičari i oslabile plemićke privilegije, te autonomiju i teritoriju dodijeljenu Kneževini Srbiji, veliki dio bosanskog plemstva se ujedinio i pobunio.
Godine 1831. izabran je za vođu pokreta za bosansku autonomiju, a preuzeo je i titulu vezira. Brzo je otjerao osmanlijskog vezira i ostale protivnike bosanske autonomije te tako postao de facto vladar Bosanskog pašaluka. Taj ustanak imao je za cilj ostvarivanje autonomije, a trajao je tri godine i uključivao je zahtjev za ukidanje osmanskih lojala uglavnom u Hercegovini. Među zapaženim dostignućima je i to da je Gradaščević 18. jula iste godine predvodio bosansku vojsku, koja je savladala osmanlijsku vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje ne nastaviti pohod i vraća se u Bosnu, gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, nakon tri godine borbi ustanak nije uspio, dok su sve kapetanije ukinute do 1835.
Gradaščević je morao bježati u Habsburšku Monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u Osmanlijsko Carstvo, koji njegovu želju odobrava, ali se nije mogao vratiti u Bosnu. Seli u Beograd, a zatim u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834. godine. Gradaščević je dobio počasnu titulu "Zmaj od Bosne", a i danas se smatra bošnjačkim narodnim junakom i jedan je od uglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Porijeklo i vrijeme mladosti
[uredi | uredi izvor]
Bili su poznati kao bogata porodica s visokostojećim statusom. Smjestili su se u bosanskoj Posavini, prema sultanskom fermanu koji im je dao zemlju i vojne odgovornosti u području. Mjesno stanovništvo ih je znalo kao begovi i spahije. Privatna porodična tradicija drži da su Gradaščevići potomci feudalne bosanske vlastele.
Prvi poznati kapetan Gradaščevića u Gradačcu je Mehmed-kapetan, čija je vladavina trajala do 1755/56. Ime njegovog nasljednika se ne zna, ali zna se da je Mehmed-kapetan unuk nakon tog nepoznatog kapetana koji je preuzeo vlast 1765. Mehmed-kapetana unuka je naslijedio Osman-kapetan, koji je poznat kao jedan od najmoćnijih kapetana Bosne u to vrijeme. Osman-kapetan je imao šest muških nasljednika. Po redu rođenja, oni su bili Hamza, Murat, Osman, Muharem, Husein i H. Bećir. Kada je Hamza preminuo 1797/98, Murat-beg ga je naslijedio kao kapetan.
Husein je rođen 1802 godine u porodičnoj kući Gradaščevića u Gradačcu. Odrastao je u turbulentno vrijeme i njegov brat Osman je učestvovao u ratu protiv Srbije 1813.
Huseinov otac Osman je preminuo 1812. godine, kada je Husein imao nepunih 10 godina.
Husein je bio obrazovan i naučio je čitati i pisati u rano doba. Kada je imao 16 godina, naučio je arapsku kaligrafiju uz pomoć Muratovog ličnog pisara Mula Mustevice, koji je hvalio Huseinovu bistrinu i zvao ga "darovitim djetetom". Osim toga, Huseina su podučavala dvojica derviša. Nije poznato je li pripadao redu derviša, ali na osnovu njegove velike religioznosti i skromnom načinu življenja koje bi demonstrirao u budućnosti, često se smatra da jest.
Husein se oženio Hanifom, sestrom Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama, njegov sin Muhamed-beg vjerovatno je rođen prije 1822, kada je Husein imao 20 godina. Par je dobio kćerku, Šefiku, 1833. Ni Muhamed ni Šefika nisu imali djece.
Godine 1820. Murat je pozvan u Travnik od strane rivala Dželaludin-paše zbog političkih nemira u Bosni. Po njegovom dolasku Dželaludin ga je otrovao, gdje je i umro. Budući da su Osman i Muharem već bili mrtvi, Husein je tako postao kapetan Gradačca u 18. godini.
Gradačačko kapetanstvo
[uredi | uredi izvor]
Kada je Husein postao gradačački kapetan najviše pažnje je dao administraciji unutrašnjih poslova. Huseinovi projekti gradnje vezani za grad Gradačac i njegovu neposrednu blizinu. Tokom njegove vladavine Gradačac je proširio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni.
Prvi i najvažniji građevinski poduhvat je Gradačačka tvrđava. Tvrđava je postojala decenijama i bila je renovirana od vremena Mehmed-kapetana 1765. Huseinov otac Osman i brat Murat su također radili na tvrđavi 1808. i 1818–1819. godine. Ipak, ne zna se tačna priroda Huseinovog doprinosa utvrđenju. Kula tvrđave je dugo bila smatrana Huseinovim djelom ali arheološki dokazi pokazuju da je kula postojala od prije.
Husein je svakako bio odgovoran za kompletnu gradnju nove tvrđave tokom svoje vladavine. Po svim standardima to je bio veliki projekat, koji je uključivao konstrukciju vještačkog jezera ograđenim rovom koji je bio do 100 metara širok i vrlo dubok. Tvrđava je dobila ime Čardak i obližnje selo je vrlo brzo dobilo isto ime. Zidine su bile ovalnog oblika, kompletna struktura je bila 17 metara duga i 8 metara široka. Cijeli kompleks s okolinom je također sadržio džamiju, bunare, lovište ribe i terene za lov.
Unutar zidina grada Gradačca najznačajniji Huseinov doprinos je sahat-kula koja je izgrađena 1824. godine. Osnova objekta je 5,5 x 5,5 metara, dok je visina 21,50 metara. Ovo je bio posljednji objekte te vrste koji je izgrađen u Bosni.
Nekih 40–50 metara izvan gradskih zidina se nalazi Huseinov najveći arhitektualni doprinos: Husejnija džamija. Izgrađena u 1826, sadrži oktagonalnu kupolu i visoku munaru (25 metara). Tri manje oktagonalne kupole se nalaze iznad verande. Islamske dekoracije se mogu vidjeti na vratima, zidu kao i interijeru. Cijeli kompleks je opasan malim kamenim zidom i kapijom.
Huseinova vladavina u Gradačcu je također bila istaknuta zbog njegove tolerancije prema kršćanima; Iako su socijalne norme tog vremena diktirale da sultan odobri konstrukciju bilo kojeg neislamskog religijskog objekta, Husein je odobravao gradnju nekoliko takvih građevina bez sultanovog odobrenja. Katolička škola je izgrađena u selu Tolisa 1823. godine, a onda i crkva koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgrađene su još dvije katoličke crkve u selima Dubrave i Garevac, dok je pravoslavna crkva izgrađena u seocetu Obudovac. Poznato je da su hrišćani iz Gradačca, tokom Huseinove vladavine, bili najzadovoljniji u cijeloj Bosni.
1827. godina je označila Huseinov ulazak na bosansku višu političku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazećeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-paše Husein mobilizira gradačačku populaciju i pojačava njenu odbranu. Tokom razgovora održanih u Sarajevu između vezira i bosanskih kapetana Husein je najduže diskutovao strategije. On je izabran za komandanta armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa. Ipak, sredinom juna 1828, Husein je morao iznenadno požuriti u Sarajevo s manjom vojnom formacijom kako bi odveo vezira na sigurno mjesto, zbog revolta među jedinicama.
1830. Husein se podigao na nove političke visine jer je bio u mogućnosti da zastupa gotovo sve kapetane u Bosni. U to vrijeme je koordinirao odbranu Bosne od eventualne srbijanske invazije, a i upozorio je habsburške vlasti da ne prelaze preko Save. Autoritet koji je posjedovao kasnije objašnjava njegovu veliku ulogu koju je imao u nadolazećim godinama.
Pokret za autonomiju Bosne
[uredi | uredi izvor]
Godine 1826, kada je sultan ukinuo janjičare u Bosni, Gradaščevićeva reakcija nije bila različita onoj koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjičarima. Kada su janjičari ubili nakibul-ešrafa Nurudin-efendiju Šerifovića, njegov se ton promijenio i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.
Prekretnica za Gradaščevića nastupila je završetkom Rusko-turskog rata i potpisivanjem Jedrenskog mira 14. septembra 1829. godine. Prema odredbama tog sporazuma, Osmanlijsko Carstvo moralo je dati autonomiju Srbiji, čin koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji, uz autonomiju, dato i šest nahija koje su tradicionalno pripadale Bosni.[2] Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja iniciran je pokret za autonomiju.
Između 20. i 31. decembra 1830. Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec kasnije, od 20. januara do 5. februara, održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Bliži detalji o tom sastanku mračni su i diskutabilni.
Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Budući da je Travnik bio sjedište Bosanskog pašaluka i vezira, planirani sastanak u stvarnosti je bio direktna konfrontacija s osmanlijskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih uključenih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. Dana 29. marta 1831. uputio se prema Travniku s približno 4.000 ljudi.
.svg)
Ne gubeći vrijeme Gradaščević je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor.
Obračun sa visokim vezirom Mehmed Rašid-pašom se dogodio 18. jula u blizini Štimlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veličine trupe velikog vezira su bile nadmoćnije u naoružanju. Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fidahića unaprijed da presretnu snage Rašid-paše. Nakon manjeg okršaja Fidahić je iscenirao lažno povlačenje. Misleći da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je smjesta iskoristio ovu taktičku grešku i izvršio kažnjavajući protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanlijske snage. Rašid-paša je tu bio ranjen i jedva izvukao živu glavu.
Nakon tvrdnji velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući. 10. augusta u Prištini je održan sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba biti proglašen za bosanskog vizira. Mada je Gradaščević to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposljetku prihvatio tu čast. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur'anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.
U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara.
U međuvremenu je u Bosni Gradaščević odlučio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan Ibrahim-beg Firdus po naređenju je pokrenuo konačni napad na lokalne kapetane kako bi ugušio sve lokalne protivnike autonomaškog pokreta. Kako bi postigao taj cilj, Firdus je prvo napao Ljubuški i lokalnog kapetana Sulejman-bega. U izuzetno važnoj bitki Firdus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na žalost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doživjela je poraz na početku marta sljedeće godine. Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-paša Rizvanbegović je prekinuo opsadu i izveo kontranapad te potukao napadačke snage. Iz Sarajeva je već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate kad je saznao da veliki vezir sprema veliku ofanzivu na Bosnu.
Osmanlijski napad počeo je u prvim danima februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna a drugu iz Skadra. Obje vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konačno desio krajem maja kod Glasinca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran povući se na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovog puta u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi s borbama.
Konačna borba dogodila se 4. juna na prostorima Dogloda i Stupa, mjestima između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji.
Egzil i smrt
[uredi | uredi izvor]
Ukoliko mu izbor da pobjegne iz Bosne nije bio već dovoljno očit moguće je da je posebna sultanova fetva u kojoj Gradaščevića proglašava "nevaljalcem", "zlikovcem", "izdajnikom", "odmetnikom", "razbojnikom" i "buntovnikom" te ga osuđuje na smrt i konfiskaciju sve imovine, osim mulkovnih dobara, ubijedila Gradaščevića da napusti zemlju. Ipak, zbog raznih običaja i procedura njegov odlazak iz Bosne je otegnut na nekoliko dana. Nakon molbe austrijskim vlastima da olakšaju svoje restrikcije, Gradaščević je konačno došao do granice na Savi sa velikim brojem svojih pratilaca 16. juna. Prešao je rijeku i ušao u habsburšku zemlju sa 100 pratilaca, slugama i porodicom. Iako je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir, bio je pritvoren u Slavonskom Brodu gotovo mjesec, dok su mu oružje i drugo vlasništvo bili oduzeti. S ogorčenjem je pisao o ponašanju austrijskih vlasti: Dasam znao daću ovaki reziluk terpeti i muke od svakoga podnositi, dašto nebi nikoga prelazio volio bi na onoj strani poginuti no ovamo na ovu stranu prohoditi.[3]
Austrijske vlasti su bile pod stalnim pritiskom osmanlijske vlade da Gradaščevića što je moguće više udalje od granice. Dana 4. jula Husein je prebačen u Osijek gdje je faktički živio u kućnom pritvoru. Njegova komunikacija s ostatkom porodice i zajednicom je bila veoma ograničena zbog čega se nekoliko puta žalio vlastima. Situacija se ipak vremenom poboljšala i prije nego što je napustio Osijek izjavio je lokalnim vlastima da mu je tu prijao boravak. Iako je osjećao duboku žal za domom i nakon što je tek djelomično imao kontrolu nad svojom sudbinom, Gradaščević je ipak održavao svoj ponos i aroganciju. Govorilo se da je živio luksuzno, što je uključivalo i viteška takmičenja sa svojim društvom. Na kraju je pismom zahvaljivao na gostoprimstvu u Osijeku: Čim sam prešao na ovo područje i došao pod zaštitu austrijskog cara, bilo mi je određeno boravište u Osijeku; tu sam živio mirno i bio sam zadovoljan ... Bilo mi je ovdje vrlo dobro i ja sam sa svakim mogao razgovarati na mom maternjem jeziku, a naročito sam održavao dobre odnose sa brigadnim generalom u Osijeku.[4]
Krajem 1832. Husein je pristao vratiti se na osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. Uvjeti koji su mu bili izrečeni u Zemunu bili su veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikad ne vrati u Bosnu nego da ne kroči nijednim osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen prihvatiti uvjete i preseliti se u Beograd. U Beograd je došao 14. oktobra u odrazu pravog vezira jašući konja osedlanog srebrnim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. U Beogradu je ostao dva mjeseca. U tom periodu zdravlje mu je oslabilo (kako je zabilježio dr. Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Istanbulu u decembru ali, s obzirom na to da je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga ostala je u Beogradu da bi mu se pridružila u proljeće sljedeće godine.
U Istanbulu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaščević prezirno odbio, izjavivši da će "radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše". Umro je 17. augusta 1834. Legenda govori da su ga otrovale carske vlasti, ali, imajući u vidu njegovo loše zdravlje, vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub[5], nedaleko od stare veterinarske škole.
Baština
[uredi | uredi izvor]
Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je "legenda bosanskog ponosa". Među Bošnjacima je bila poznata izreka da "godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu." Ovaj pozitivni osjećaj nije bio isključivo prisutan u muslimanskoj populaciji pošto se i za kršćane iz Posavine smatra da su dijelili sličan pogled decenijama.
Prva historijska literatura napisana o Huseinu Gradaščeviću može se naći u djelu Safvet-bega Bašagića "Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine" iz 1900. godine. Međutim, zbog historijskih nesuglasica između porodica Bašagić i Gradaščević pogled Safvet-bega na Husein-kapetana je donekle subjektivan. Godinu dana kasnije Gradaščevića spominje Bartolomeo Kunibert u svojim djelima na temu Prvog srpskog ustanka, koja su opisala Gradaščevića prilično pozitivno kao tragičnog heroja.
U godinama koje su slijedile Gradaščevića su spomenuli D. Pavlović, Slavko Kaluđerčić i Hamdija Kreševljaković ili posebno ili u kontekstu pokreta kojeg je vodio. Generalno raspoloženje je bilo to da je pokret za autonomiju bio samo reakcija bosanske više klase na carske reforme. Ovaj pogled je decenijama prevladavao među historičarima. Gradaščević je imao manje uskrsnuće tokom Drugog svjetskog rata kada su vlasti NDH u pokušaju političke manipulacije donijele prijedlog da se njegovi posmrtni ostaci donesu nazad u Sarajevo.
Za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Gradaščević i njegov pokret su rijetko spominjani. Ono što je smatrano otporom više klase implementacijama modernih reformi se nije dobro slagalo s komunističkom ideologijom. Gradaščević je kratko pomenut u takvom svjetlu u djelu Avde Sućeske o bosanskim kapetanima 1964. godine. Otada prolazi još 24 godine prije nego što Gradaščević biva ponovo spomenut, ovoga puta u djelu Galiba Šljive iz 1988. godine o Bosni u prvoj polovini 19. vijeka. Iako je tada riješeno nekoliko historiografskih kontroverzi nije bilo neke značajne promjene u pogledu na Gradaščevića.
Nakon jugoslavenskih ratova i nacionalnog buđenja Bošnjaka, Gradaščević i njegov pokret su doživjeli ponovno rođenje kako među historičarima tako i u općoj javnosti. Djela Ahmeda S. Aličića, Mustafe Imamovića i Husnije Kamberovića su sva predstavila Gradaščevića u pozitivnijem svjetlu. Gradaščević se ponovo naširoko smatra za najvećeg bošnjačkog nacionalnog heroja i simbol je nacionalnog ponosa i duha. Ulice u Gradačcu i Sarajevu nose njegovo ime kao i nekim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini.
Bilješke
[uredi | uredi izvor]1 Posljednja sahat-kula izgrađena u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmanlijske vlasti bila je Vratnička sahat-kula. Budući da je ta sahat-kula bila jedina izgrađena od drveta te kasnije iz tih razloga i srušena, Gradačačka sahat-kula smatra se posljednjom sahat-kulom izgrađenom tipičnim metodama od kamena.
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ http://www.bgs.ba/eknjige/images/stories/pdf/Husein_kapetan_Gradascevic.pdf Arhivirano 4. 3. 2016. na Wayback Machine Biblioteka Grada Sarajeva; Hamdija Kreševljaković: Husein kapetan Gradaščević
- ^ "Geneza historijskog lika Husein-kapetana Gradaščevića u bosanskohercegovačkoj književnosti" (PDF).
- ^ Kamberovic, Husnija. Husein-kapetan Gradaščević (1802 - 1834): Biografija. Gradačac: BZK Preporod, 2002. str. 60.
- ^ Kamberovic, Husnija. Husein-kapetan Gradaščević (1802 - 1834): Biografija. Gradačac: BZK Preporod, 2002. str. 61.
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 3. 11. 2005. Pristupljeno 30. 9. 2005.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Aličić, Ahmed S. (1996). Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine. Sarajevo: Orijentalni institut.
- Imamović, Mustafa. (1997). Historija Bošnjaka. Borba za autonomiju Bosne - Husein-kapetan Gradaščević. Sarajevo: BZK Preporod.
- Kamberović, Husnija (2002). Husein-kapetan Gradaščević (1802-1834): Biografija : uz dvjestu godišnjicu rođenja. Gradačac: BZK Preporod.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
- Kratka biografija na web stranici o Gradačcu (na bosanskom) Arhivirano 3. 11. 2005. na Wayback Machine
- Novela o životu Husein Gradaščevića (na bosanskom)
- Otpori i reforme u Bosni i Hercegovini 1815-1878 Arhivirano 17. 7. 2020. na Wayback Machine
- http://ibn-sina.net Junak Bosne, (Husnija Kamberović: HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ 1802¬1834)
- http://www.idoconline.info/digitalarchive/ "O blagu Husejin kapetana Gradaščevića (Zmaja od Bosne), kojeg je ostavio u vezirskoj palači u Travniku pri bijegu u Srijem nakon poraza kod Sarajeva" (Glasnik Zemaljskog muzeja, 1927)[mrtav link]