Snage za implementaciju (engleski: Implementation Forces - SFOR) bile su multinacionalne mirovne snage pod vodstvom NATO-a raspoređene u Bosni i Hercegovini, nakon rata u BiH i potpisivanja dejtonskog sporazuma, sa mandatom od jedne godine. Bile su aktivne od 20. decembra 1995. do 20. decembra 1996, pod kodnim imenom Operacija"Joint Endeavour".[1][2][3] IFOR je naslijedio SFOR 20. decembra 1996.
IFOR je zamijenio mirovne snage UN-a - UNPROFOR, koje su prvobitno stigle 1992, a prenos ovlasti je razmatran u Rezoluciji 1031 Vijeća sigurnosti. Gotovo 60.000 NATO vojnika, pored određenih snaga iz zemalja koje nisu članice NATO-a, raspoređeno je bilo u BiH. Operacija "Decisive Endeavour" (SACEUR OPLAN 40105), koja je počela 6. decembra 1995, bila je podkomponenta Joint Endeavora.[5] IFOR je počeo sa radom 20. decembra 1995.[6]
Američki sekretar odbrane William Perry i njegov ruski kolega Pavel Gračev dogovorili su se 8. oktobra da će naziv mirovne operacije biti Snage za implementaciju Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini, odnosno bez osvrta na NATO; ostale razlike su tada bile neriješene (lanac komandovanja, oblast komandovanja i kontrole).[8] Dana 27. oktobra su se dogovorili da "ruska jedinica neće biti dio mirovnih snaga NATO-a, već će obavljati specijalne inženjerske, transportne i građevinske aktivnosti".[9]
Admiral Leighton W. Smith Jr, glavni komandant savezničkih snaga za južnu Evropu (CINCSOUTH), služio je kao prvi komandant združenih snaga za operaciju, također poznat kao komandant IFOR-a (COMIFOR). Operacijom je komandovao iz rasporeda IFOR-a 20. decembra 1995. iz štaba u Zagrebu, a kasnije od marta 1996. iz rezidencije u Sarajevu.[10] Admiral Thomas J. Lopez komandovao je operacijom od 31. jula do 7. novembra 1996, a zatim general William W. Crouch do 20. decembra 1996.[6] General-potpukovnik Michael Walker, komandant Savezničkog korpusa za brzo reagovanje (ARRC), djelovao je kao komandant kopnene komponente za operaciju, komandujući iz ARRC štaba sa sjedištem prvobitno u Kiseljaku, a od kraja januara 1996. iz ARRC (Glavnog) štaba na Ilidži. Ovo je bilo prvo NATO-ovo kopneno raspoređivanje izvan područja. Dio operacije kopnene komponente bio je poznat kao Operacija "Firm Endeavour".[11]
Na svom vrhuncu, IFOR je uključivao vojnike iz 32 države i brojao je oko 54.000 vojnika u BiH i oko 80.000 uključenih vojnika ukupno (sa podrškom i rezervnim trupama stacioniranim u Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj i Italiji, kao i na brodovima u Jadranskom moru). U početnim fazama operacije, veći dio početnog sastava IFOR-a sastojao se od jedinica koje su bile dio UNPROFOR-a, koje su ostale na svojim pozicijama i jednostavno su zamijenile svoje oznake Ujedinjenih nacija obilježjima IFOR-a.[nedostaje referenca]
Dana 20. decembra 1996. zadatak IFOR-a je preuzeo SFOR.[41] Kasnije, SFOR je zamijenjen evropskim snagama EUFOR-a Altea 2004.[42]
NATO je počeo dodijeljivati medalje za službu, kada je počeo podržavati mirovne operacije u bivšoj Jugoslaviji, što je dovelo do dodjele NATO medalje vojnicima IFOR-a.[43]
Ukupno 32 države (15 NATO članica i 17 ostalih, ne uključujući Slovačku, koja je učestvovala s civilnim osobljem) učestvovale su u mirovnoj misiji IFOR-a:[44]
Lambert, Nicholas (2002). Measuring the Success of the North Atlantic Treaty Organisation (NATO) Operation in Bosnia and Herzegovina 1995 – 2000. Issue 140/2, pp. 459–481. European Journal of Operations Research, Special 2000 Edition. doi:10.1016/S0377-2217(02)00083-8.