Ikigai (生き甲斐, "razlog postojanja") japanski je koncept koji se odnosi na nešto što osobi daje osjećaj svrhe, razlog za život.
Oksfordski rječnik engleskog jezika definiše ikigai kao "motivišuću snagu; nešto ili nekoga što osobi daje smisao ili razlog za življenje". Općenito, to se može odnositi na nešto što donosi zadovoljstvo ili ispunjenje.[1]
Pojam spaja dvije japanske riječi: iki (生き, što znači život, živ) i kai (甲斐, što znači efekat, rezultat...)
Ikigai može opisati osjećaj svrhe u životu, kao i motivaciju.[2][3] Prema istraživanju japanskog psihologa Michiki Kumanou, osjećati ikigai, kako je na japanskom opisano, obično znači osjećati postignuća i ispunjenja koja slijede kada ljudi prate svoje strasti.[4] Aktivnosti koje stvaraju osjećaj ikigaija nisu nametnute pojedincu; one se zapažaju kao spontane i voljno-preduzete radnje, te su stoga lične i zavise od unutrašnjeg bića osobe.[5]
Prema psihologu Katsuyi Inouu, ikigai je koncept koji se sastoji iz dva aspekta: "izvori ili objekti koji donose vrijednost ili smisao životu" i "osjećaj da nečiji život ima vrijednost zbog postojanja svog izvora ili objekta". On klasifikuje ikigai u tri pravca – socijalni ikigai, asocijalni ikigai i antisocijalni ikigai – iz socijalne perspektive. Socijalni ikigai odnosi se na ikigai koji je prihvaćen od strane društva kroz npr. volonterske aktivnosti. Asocijalni ikigai je ikigai koji nije direktno povezan s društvom, kao što je vjera ili samodisciplina. Antisocijalni ikigai odnosi se na ikigai, koji je osnovna motivacija za preživljavanje mračnih emocija, kao što je želja za mržnjom prema nekome ili stalna želja za osvetom.[6]
Reporter National Geographica Dan Buettner sugerisao je da bi ikigai mogao biti jedan od razloga dugovječnosti stanovnika Okinawe.[7] Prema Buettneru, stanovnici Okinawe imaju manje želje da se penzionišu, jer ljudi nastavljaju raditi svoj omiljeni posao sve dok su zdravi. Moai, bliski krug prijatelja, također se smatra važnim razlogom za dug život stanovnika Okinawe.[8]
Iako koncept ikigaija dugo postoji u japanskoj kulturi, prva koja ga je popularizovala bila je japanska psihijatrica i akademkinja Mieko Kamiya u svojoj knjizi "O smislu života" iz 1966.[9] Knjiga još uvijek nije prevedena na engleski jezik.
Tokom 1960-ih, 70-ih i 80-ih, smatralo se da se ikigai doživljava ili u pravcu poboljšanja društva ("podređivanja vlastitih želja drugima") ili poboljšanja sebe ("slijeđenje vlastitog puta".[10]
Prema antropologinji Chikako Ozawi-de Silvi, za stariju generaciju Japana, njihov ikigai trebao je "pristajati ovom standardnom modelu društva i porodice", dok je mlađa generacija izjavla da je njihov ikigai vezan za "snove o tome šta bi mogli postati u budućnosti".[11]
Više studija pokazalo je da ljudi koji ne osjećaju ikigai imaju veću vjerovatnoću da dožive kardiovaskularne bolesti. Međutim, nije bilo dokaza o povezanosti sa razvojem malignih tumora.[12]