Ilirija

Ilirija i plemena Ilira.

Plemena sjeverno od antičke Grčke (Makedonija i Epir) na čijoj teritoriji je početkom IV stoljeća pne osnovano Ilirsko kraljevstvo^[1]

Ilirija (gr: Ἰλλυρία; lat: Illyria) je naziv historijskog geografskog područja koje su u antičko doba naseljavala brojna plemena Ilira. Ilirska plemena imala su zajednički jezik i obitavala su na području koje približno korespondira sa teritorijom bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i dijela današnje Republike Albanije. Prema grčkoj mitologiji, postojao je junak Ilirijus, sin Kadma i Harmonije, koji je zavladao cijelom Ilirijom i legenda dalje kaže da je on predak svih Ilira.

Iliri su se doselili na područje zapadnog Balkana u X stoljeću p. n. e., dakle, na prelazu iz bronzanog u željezno doba. U periodu od slijedećih oko hiljadu godina, Iliri su zauzeli teritorije do Save, Dunava i Morave.

Iliri su bili i hrabri i vješti ratnici, a njihova plemena su bila brojna (pogledati spisak u okviru članka Iliri). Veneti, Karni, Histri i Liburni su živjeli u područjima na istočnoj obali Jadranskog mora, a jezik kojim su govorili bio je nešto drugačiji od onog kojim su govorili ostali Iliri.

Ilirsko pleme Dalmati, od kojeg je i današnje geografsko područje Dalmacija dobilo svoje ime, naseljavali su veći dio današnje zapadne Bosne i Hercegovine. Drugo pleme, Skordisci, zapravo miješana ilirsko-keltska grupa, naseljavali su područje današnje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine. Dardanci, Labeati, Ardijejci i Taulanti su naseljavali područja oko Skadarskog jezera (južna Crna Gora i sjeverna Albanija do Ohridskog i Prespanskog jezera (Makedonija). Pripadnici ilirskih plemena su se bavili uzgojem stoke (pretežno ovce, svinje i koze) lovom, rudarstvom (željezo, srebro, zlato), raznim zanatima, plovidbom i naravno, ratovanjem.

U ravnicama oko rijeka Save i Dunava i njihovih pritoka bilo je i drugih miješanih ilirsko-keltskih grupa kao što su Latobici i Varciani. Historičarima je zapravo uvijek bilo teško odrediti granice Ilirije jer ilirska plemena nisu bila ujedinjena pod jednim kraljevstvom; tek nakon što je njihove prostore osvojio Rim moglo se govoriti o nekim preciznijim granicama, ali ih je Rim ipak odredio prema sopsvenim potrebama. Ilirija je u vrijeme vladavine Rima jedno vrijeme bila provincija Ilirikum, a kasnije je podijeljena na dva dijela: Dalmaciju i Panoniju.

Geografija

Ilirija se protezala približno od slovenskih Alpa na sjeveru do sjeverne Grčke na jugu i od ostrva u Jadranskom moru na zapadu do ravnica Panonije i Karpata na istoku. Ovo geografsko područje je veoma raznoliko u pogledu reljefa, klime, flore i faune. U centralnom dijelu Ilirije reljef je brdsko-planinski sa Dinaridima koji se protežu u pravcu sjeverozapad - jugoistok, na sjeveroistoku je velika ravnica - Panonska nizija a na zapadu je veoma razuđena obala Jadranskog mora sa brojnim ostrvima, zaljevima i uvalama. Klima je mediteranska na obali i priobalju i umjereno-kontinentalna do kontinentalna u zaleđu. Područje je bogato riječnim tokovima sa rijekama koje čine uglavnom crnomorski sliv (Sava, Bosna, Drina, Dunav, Morava) i nekolicina rijeka jadranskog sliva (Krka, Cetina, Neretva, Bojana, Drim). Priroda je bila izdašna u Iliriji i dala joj veliko rudno bogatstvo; željeznu rudu, srebro i zlato, između ostalog.

Kraljevi i kraljice, ratovi

Uvod

Iliri pripadaju grupi naroda koji su već u I milenijumu nove ere imali elemente državnog uređenja, naročito plemena u južnom dijelu Ilirije. Zahvaljući blizini Grčke i njihovih kolonija, Iliri su bili u poziciji da uče i usvoje kulturu i elemente društvene organizacije direktno iz “kolijevke savremenog društva”. Napustivši plemensku organizaciju, Iliri su uspostavili kraljevstvo.^[2] Kao važna osnova za takav korak naprijed poslužila im je dobra privreda i vojna moć. U svom prodoru na Balkan, Rimljani su se među prvim susreli sa Ardijejcima, koji su već tada bili organizovani u jednu od prvih ilirskih država. Zahvaljujući rimskim piscima i historičarima danas možda upravo najviše i znamo baš o Ardijejcima.

Kraljevi

Bardilis je bio ilirski kralj koji je vladao od 385. do 358. godine p. n. e. i osnivač je istoimene dinastije.^[1] Ilirsko je kraljevstvo pod Bardilisom bilo važan centar moći u IV stoljeću p. n. e. Bardilis je imao skromno porijeklo, naime, rođen je u porodici proizvođača ćumura. Pripadao je plemenu Dardanaca i bio njihov kralj. O Bardilisu se zna da je osvojao makedonske zemlje, i da je bio saveznik Dinozijusa, tiranina iz Sirakuze.^[3]

Makedonski kralj Perdikas ubijen je u naletu Ilira 359. godine p. n. e. a Filip II Makedonski, otac Aleksandra Velikog, je uzvratio godinu dana kasnije potisnuvši Ilire do Ohridskog jezera a iste, 358. godine p. n. e., Bardilis je ubijen nakon što je Filip odbio njegovu mirovnu ponudu.

Polibije, grčki historičar, također pominje Bardilisa pod nazivom "Βάρδυλλις ο των Ίλλυριων" - Bardilis iz Ilirije a Ciceron ga zove "Bardullis Illyrius".

Pod Aleksandrom Velikim, 355. godine p. n. e. ilirska plemena učestvovali su u pohodu na Perziju. Nakon Aleksandrove smrti 323. godine p. n. e., Iliri su se oslobodili i kralj Glaukijas je otjerao Grke iz Drača u Albaniji..^[4][5]

Krajem III stoljeća p. n. e. ilirsko kraljevstvo je imalo prijestonicu kod Skadra i kontroliralo dio današnje sjeverne Albanije, Crne Gore i Hercegovine.

U III vijeku p. n. e. Iliri su imali kralja Agrona (250-230. p. n. e.). Agron je bio sposoban vladar kojije uspio ujediniti nekoiko ilirskih plemena i slomiti otpor plemenskih vođa koji su se protivili ideji stvaranja zajedničke ilirske države. Ilirsko kraljevstvo pod Agronom je u to vrijeme bilo najsnažnije na Balkanu.^[6]

Kraljica

Nakon smrti Agrona, nova ilirska kraljica postala je Teuta, Agronova druga žena. Teuta je vladala umjesto Agronovog maloljetnog sina Pineusa.^[6] Nažalost, Teuta nije uspjela nastaviti Agronovu uspješnu vladavinu; ilirske starješine otkazivale su joj poslušnost i potkopavale njenu vlast. Situaciju je pogoršao sukob sa Rimom zbog ilirskog piratstva po Jadranu. (Iliri, odnosno naročito pleme Liburni, bili su vješti moreplovci i konstruktori brodova. Po njima je nazvana i brza i okretna brodica liburna. Rimljani su rado učili, pa i od svojih neprijatelja, te su tako usvojili i gradnju liburni.) Mnogo moćniji Rim ipak je porazio Ilire uništivši njihova naselja u dolini rijeke Neretve i prisilio Teutu na povlačenje u Rhizon, (Risan u Boki Kotorskoj) pri tome uzevši veći dio teritorije ilirskih zemalja a ostavivši Teuti tek uzan obalni pojas od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim u Jadran. Ostale ilirske teritorije date su rimskom vazalu Demetriju Hvaraninu, nekadašnjem Teutinom vojskovođi.^[7]

Posljednji kralj

Oko 180. godine p. n. e. Dalmati proglašavaju nezavisnost od ilirskog kralja Gencija. On zadržava Skadar kao svoj glavni grad. Rimljani su ga tu porazili 168. godine p. n. e., zarobili ga i odveli u Rim 165. godine p. n. e. kao posljednjeg ilirskog kralja. Rim je tada uspostavio vlast na četiri vazalne teritorije u Iliriji a kasnije je cijelo područje postalo jedna provincija sa centrom u Skadru.

Rimljani su u svojoj ekspanziji na Balkanu osnovali svoju provinciju Ilirikum i prodirali sve dalje u unutrašnjost ali Iliri se nisu lako mirili sa dominacijom Rima. U odsudnom ratu između Ilira i Rima koji je trajao od 6. do 9. godine udružena dalmatinsko-panonska plemena pod Batonom, vođom Dezidijata, i Batonom i Pinesom, vođama Breuka, su natjerali rimljane na sukob koji će rimski historičar Suetonijus opisati kao najteži od Punskih ratova. Rim je morao angažovati ne manje od 15 legija sa pomoćnim trupama i saveznicima iz Trakije; ukupno oko 200.000 vojnika. Težak gerilski rat vođen je u bosanskim planinama i južnoj Panoniji. Rimljanima je trebalo tri godine da uguše ilirski ustanak čiji su povod bili preveliki porezi i prisilno regrutiranje Ilira u borbu protiv germanskog plemena Markomana. Nakon ovog rata, provincija Ilirikum je 10. godine podijeljena na Panoniju i Dalmaciju.^[8]

Nešto kasnije, za vrijeme bizantijske vladavine, Ilirija je pretrpjela pljačkaške upade barbara sa sjevera i istoka (Vizigoti, Huni, Ostrogoti). Nedugo zatim, na Balkan dolaze Slaveni koji u periodu od 6-8 stoljeća naseljavaju ilirske zemlje asimilirajući njihova preostala plemena na teritorijama današnjih država: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija, Srbija i Slovenija.

Religija

Iliri su bili mnogobošci. Na sjeveru su imali kult Sunca, u srednjoj Dalmaciji kult Mjeseca i na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova; Histri su obožavali Eia, Melesocus, Boria, Iria; Liburni Anzoticu, (rimska Venera, Ica, Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda, a povezuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata u Dalmaciji. Tu su još bili i Terminus kao zaštitnik meda, Tadenus poistovjećen s Apolonom, Medaurus itd. Na jugu ilirskog područja poznat je božanski zmijski par Dracon i Draccena. Zaštitnik grada Rhizon (Risan) zvao se Medauras, bog predstavljen kao jahač sa kopljem u ruci. Iliri su prakticirali i prinošenje ljudskih žrtava; prema pisanju antičkog historičara Arijana (oko 86-146. godine) ilirski plemenski vođa Klet je žrtvovao tri dječaka, tri djevojčice i tri crna ovna prije bitke protiv Aleksandra Velikog. Iliri su svoje mrtve sahranjivali najčešće u tumulusima (tipično za željezno doba) ili grobnim humkama. Arheološkim istraživanjnima otkriveni su mnogi predmeti smješteni pored posmrtnih ostataka umrlih ilira u tumulusima: oružje, nakit i ukrasi, dijelovi odjeće i glineno posuđe. Iliri su vjerovali da im ovi predmeti trebaju poslužiti u zagrobnom životu. Oko vrata su nosili amulete da bi se zaštitili od uroka i nesreća.

Literatura

• Cabanes, Pierre (1988). Les illyriens de Bardylis à Genthios 1 csillagozás IVe-IIe siècles avant J.-C. Amazon (French) Paperback.
• Mesihović, Salmedin (2014). Historija Autarijata (PDF). Filozofski fakultet Sarajevo. Arhivirano s originala (PDF), 21. 3. 2016. Pristupljeno 6. 1. 2019.
• Bojanovski, Ivo (1988). BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA. ANUBiH, Sarajevo.
• Papazoglu, Fanula (1969). Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba. Tribali, Autarijati, Dardanci, Skordisci i Mezi (PDF). ANUBiH, Sarajevo. Arhivirano s originala (PDF), 23. 9. 2018. Pristupljeno 6. 1. 2019.

Reference

1. "Faluna Papazoglu - Poreklo i razvoj ilirske države". ANUBiH - KNJIGA XXX , CENTAR ZA BALKANOLOŠKA ISPITIVANJA Knjiga l. SARAJEVO, 1969. Arhivirano s originala, 14. 7. 2020. Pristupljeno 9. 2. 2016.
2. "Enver Imamovic - On elements of political organization of illyrian communities". 'Prilozi', 30, Sarajevo, 2001., pages. 25-41. Pristupljeno 9. 2. 2016. line feed character u |title= na mjestu 18 (pomoć)
3. "N.G.L. Hammond, F.W Wallbank - A HISTORY OF MACEDONIA". Oxford university press, 2001. Pristupljeno 9. 2. 2016.
4. "John J. Popovic – Alexander III the Great of Macedon". PROJECT by John J. Popovic. Pristupljeno 9. 2. 2016.
5. 1911 Encyclopædia Britannica, Volume 14 Ilirija Britanska enciklopedija
6. "Zippel G. 1877. Die Römische Herrschaft in Illyrien". Lajpcig, 1877. Pristupljeno 9. 2. 2018.
7. "Salmedin-Mesihovic-ORBIS-ROMANVS-Udzbenik za historiju klasicne rimske civilizacije -Prvi ilirski rat, s.346 - Drugi ilirski rat, s. 350". 30, Sarajevo, 2015. Pristupljeno 9. 2. 2018.
8. Bojanovski, 1988

Vanjski linkovi

• O Ilirima na geocities
• O posljednjem kralju Ilirije
• Wilkes, John (1992). The Illyrians. Oxford: Blackwell Press. ISBN 0-631-14671-7.

• 
  Etnogeneza Ilira
• 
  Iliri u užem smislu
• 
  Ilirske kraljevine Ilirija i Dardanija
• 
  Ilirska kraljevina u doba kralja Agrona (prema grčkom gledištu o južnoj granici Ilirije)
• 
  Ilirska kraljevina u doba kraljice Teute (prema grčkom gledištu o južnoj granici Ilirije)
• 
  Ilirska država Demetrija Hvarskog (228-220. godine prije nove ere)

Također pogledajte

• Dalmacija
• Ilirikum