Islamsko osiguranje

Islamsko osiguranje (arapski: التكافل, tekaful) ponekad preveden kao "solidarnost" ili uzajamno jamstvo)^[1] je kooperativni sistem nadoknade ili otplate u slučaju gubitka, organiziran kao islamska ili šerijatska alternativa konvencionalnom osiguranju, koje sadrži riba (lihvarstvo) i gharar (prekomerna neizvjesnost).^[2] Islamsko osiguranje ima svoje korijene u Kur'anu i Sunnetu.

Pod takafulom, ljudi i kompanije zabrinute zbog opasnosti daju redovne doprinose ("donacije") kako bi nadoknadile ili izvršile povrat sredstava svojim članovima u slučaju gubitka, a čijim sredstvima, u njihovo ime, upravlja takaful operater.^[3] Kao i drugi islamski finansijski proizvodi, islamsko bankarstvo je utemeljeno na islamskom muamalatu (trgovinski i građanski akti ili trgovačka grana islamskog prava).

U 2018, industrija je porasla na veličinu od 27,7 milijardi dolara "doprinosa" (sa brojke od 12 milijardi dolara iz 2011.).^[4] Pokret je hvaljen kao pružanje "superiornih alternativa" osiguranju koje "oživljavaju ljudski kapital, naglašavaju lično dostojanstvo, samopomoć zajednice i ekonomski samorazvoj";^[5] ali je također kritikovano da je "smanjio" obim do industrije "konvencionalnog osiguranja sa arapskom terminologijom i jezikom ugovora".^[6]

Razvoj

Izvori i razvoj do 20. stoljeća

Tekaful je izveden iz arapske prakse asabiyaa (plemenske solidarnosti) i diyah (naknade ili krvarine) pod doktrinom al-aqilah. To je bila uobičajena praksa među plemenima da, ako bi bilo koji član pojedinih plemena bio ubijen od strane člana nekog drugog plemena, rođaci ubice trebaju nasljednicima umrlog isplatiti odštetu (krvarinu).

Centralna ideja doktrine akile (al-aqilah) među starim arapskim plemenima bila je ta, da svako pleme bude spremno učestvovati u novčanoj donaciji porodici u slučaju ubistva člana drugog plemena. Ta spremnost arapskih plemena na uzajamno pomaganje, značila je finansijsku sigurnost života unesrećenih usljed iznenadne smrti ili nekog drugog velikog štetnog događaja. To je u skladu sa Medinskim ustavom u kojem, u članu 12(a), stoji:

“Vjernici neće ostaviti ni jednog svog člana pod teretom teških obaveza, a da za njega ne plate, iz osjećaja dobročinstva, bilo otkup ili krvarinu.“

Postojali su također ugovori o uzajamnom prijateljstvu, zatim praksa mekanskih trgovaca da organizuju šeme i fondove za kompenzaciju gubitaka proizašlih iz putovanja te nadoknade štete iz prirodnih katastrofa. U Osmanskom carstvu postojala su pomorska osiguranja u 18. stoljeću, pod imenom „Sukurat“ ili „Sigorta“.

Ibn Abidin (1784-1836) je bio prvi islamski učenjak koji je započeo ozbiljnije diskusije u vezi savremene djelatnosti osiguranja. Nakon toga, rastao je interes uleme za prilagođavanjem konvencionalnih oblika u islamski prihvatljiv model osiguranja.

Moderni razvoj

Početkom 20. stoljeća, islamski učenjak Muhammed Abduh izdao je dva pravna mišljenja u periodu od 1900. do 1901. godine s kojima je legalizirao praksu osiguranja. U svom pravnom iskazu, koristio je nekoliko izvora da pokaže zašto je osiguranje života dozvoljeno. On vidi povezanost između osiguranika i osiguravajuće kuće kao mudarib (ugovor između najmanje dvije stranke u kojem jedna stranka, nazvana investitor obezbjeđuje kapital drugoj stranci sa sposobnostima u cilju realizacije investicijskog poduhvata). Njegovo drugo pravno mišljenje legalizira transakciju osiguranja života na osnovu principa nasljedstva i oporuke.

Moderni razvoj islamskog osiguranja započeo je u Sudanu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima i to 1979. godine, a zatim u Maleziji 1984. godine. Kulminacija inicijalnog razvoja islamskog koncepta osiguranja desila se nakon pravne odluke Evropskog vijeća za fetve o dopuštenosti uzajamnog osiguranja. U zadnje dvije decenije, zabilježena su brojna osnivanja islamskih osiguravajućih društava (Tekaful osiguranja) u mnogim zemljama svijeta, a primarno u muslimanskim zemljama. Na dalekom istoku, Malezija se pokazala kao lider razvoja tekaful osiguranja koja je zajedno sa svojom Centralnom bankom (Bank Negara) uvela odvojenu regulativu za islamsko osiguranje i bankarstvo. Ubrzo nakon toga, Singapur, Indonezija i Bruneji su slijedili primjer osnivanja islamskih osiguravajućih društava. Na prostoru Bliskog istoka, Tekaful osiguranja razvila su se u Saudijskoj Arabiji, Bahreinu, Iranu, Kataru, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Jordanu, Kuvajtu i drugim zemljama. Pored ove dvije regije, tekaful osiguranje se uvodi i u Evropu i Ameriku. Godišnji rast tekaful osiguranja je i dalje visok, te u 2008. iznosi 29%.

Danas posluju mnoga islamska osiguravajuća društva u raznim zemljama kao: Bahrein, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Sudan, Tunis, Brunei, Bangladeš, Iran, Indonezija, Malezija, Turska zatim Australija, Bahami, Gana, Luksemburg, Senegal, Šrilanka, Trinidad, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države, Singapur.

Centralna ideja

Islamski model osiguranja bazira se na uzajamnom garantovanju. Osnovni cilj Tekafula je promovisanje uzajamne pomoći, solidarnosti među osiguranicima i uzajamno potpomaganje koje pruža finansijsku sigurnost i pomoć u slučaju ostvarenja određenih rizika, a u skladu sa šerijatskim principima. Tekaful se može također i vizualizirati kao ugovor među grupom osiguranika koji su se usaglasili da garantiraju uzajamnu nadoknadu štete.

Sličnosti i razlike konvencionalnog i islamskog osiguranja

Konvencionalno:

• Osiguravajuće društvo prikuplja premije osiguranja, iz kojih pokriva nastale štete. Cilj je profit. Za ovakav način rada se smatra da je "maysir" - špekulativan, što je prema šerijatu zabranjeno.
• Osiguranik plaća premiju osiguravajućoj kompaniji u zamjenu za naknadu štete od rizika koji se ne mora dogoditi. Ovaj princip dvosmislenosti je srodan "gharar"-u (neizvjesnosti).
• Osiguravajuće društvo ulaže svoje novčane fondove u investicije čiji je prihod kamata. Nema posebnih ograničenja izuzev u smislu boniteta vrijednosnih papira u koje se ulaže (za razliku od tekafula, gdje je dozvoljeno ulagati samo u halal djelatnosti). Ovaj proces ulaganja podrazumijeva "riba" (kamata) ili se odnosi na haram (zabranjene) aktivnosti.

Tekaful:

• Tekaful se temelji na načelu Ta-awun (uzajamne pomoći) koji je tabarru (donacija). Tekaful je sličan konvencionalnim uzajamnim osiguravajućim društvima.

Osnovne razlike:

• Uzajamni fond - Temeljni cilj tekafula je platiti definirane štete iz definiranih fondova. Štete se pokrivaju iz fonda stvorenog donacijama osiguranika. Odgovornost se prenosi među osiguranicima koji zajedno snose rizik nastanka štetnog događaja. U suštini, svaki osiguranik je ujedno i osiguravatelj. Takođe, svaki osiguranik plaća iznos doprinosa shodno riziku od kojeg se želi osigurati.
• Zabrana kamate ('Ribã ) - Cjelokupno poslovanje i svaka transakcija islamskog osiguranja mora biti slobodna od kamate u bilo kojem obliku.
• Vlasništvo fonda - osiguranici doniranju svoje priloge u tekaful fond, te su oni ujedno i vlasnici fonda i imaju pravo na udio u profitu fonda.
• Donacije su dobrovoljne kao pomoć za slučaj nastanka štete, te ne podrazumijevaju unaprijed određene novčane koristi za osiguranike.
• Uprava fonda tekaful fondom upravljaju menadžeri na principu mudaraba ili wakala.
• Poštivanje uslova partnerstva (mudareba) - U islamskom osiguranju, svi osiguranici koji su platili određeni doprinos osiguranja za određene rizike, imaju pravo participiranja u višku profita u smislu tehničkog rezultata.
• Investicijski uvjeti - Sva ulaganja moraju biti u skladu sa šerijatom, koji zabranjuje ulaganje u industrije čija je djelatnost haram te zahtijeva korištenje instrumenata koji su bez kamate. Također, u skladu sa načelima islamske ekonomije, tekaful operator se ne vodi isključivo ekonomskim načelima pri ulaganju sredstava, nego i socijalnim efektima svojih investicija.
• Postojanje Šerijatskog upravnog odbora – koji ima obavezu da osigura poštivanje šerijatskih principa u svim aktivnostima Tekaful operatora.

Uzajamno-pomagajuće osiguranje, iako je u osnovi dozvoljeno, mora ispunjavati određene uslove:

1. potpisnik i učesnik ovog osiguranja mora biti uračunljiv, punoljetan i slobodan;
2. ugovor je na dobrovoljnoj bazi kao i rata koju će uplaćivati (donacija),
3. da učesnik ima za cilj prvenstveno pomaganje a ne čistu zaradu/korist što je slučaj kod životnog osiguranja.
4. da se sredstva iz tog fonda ulažu prvenstveno u halal investicije i poslove.
5. da učesnik ne ulaže svoj novac pod uvjetom da dobije predodređeni iznos, već će dobiti onoliko koliko iznosi njegov gubitak ili dio tog iznosa, što zavisi od raspoloživih sredstava u fondu.

Tekaful kompanija isplaćuje odštete iz zajedničkog fonda te iz sredstava beskamatnog zajma (kard hasan) u slučaju manjka sredstava u fondu. S druge strane, premijsko osiguranje isplaćuje naknade iz svojih rezervi.

Shodno tekstu Medinskog ustava, mogu se prepoznati tri načina uzajamnog potpomaganja među muslimanima:

1. Praksa plaćanja nadoknade (“Diyah”) ili praksa plaćanja cijene krvi putem doktrine Akile tj. bližih rođaka ubice nasljednicima žrtve radi pravnog rasterećenja ubice;
2. Praksa plaćanja otkupnine ('Fidyah') s ciljem oslobađanja zarobljenika;
3. Drugi načini socijalnog osiguranja, kao što se navodi u Članu 4-20a Medinskog ustava: da će zajednica biti odgovorna uspostaviti uzajamni fond sa uzajamnim razumijevanjem u cilju pružanja neophodne pomoći kome je to potrebno, bolesnima i siromašnima.

Šerijatski odbor

Jedna od specifičnosti poslovanja islamskih finansijskih institucija je i šerijatski odbor. Uloga članova Šerijatskog odbora u tekaful kompanijama je nadzor poslovanja društva, nadzor razvijanja proizvoda islamskog osiguranja, te da kontroliše usklađenost tih proizvoda kao i investicija sa Šerijatom. Šerijatski odbor je taj koji osigurava da cjelokupno poslovanje Tekaful kompanije bude čisto od elemenata koji su u Islamu zabranjeni.

Tržišna ekonomija, privatno vlasništvo i motiv zarade su islamom priznate i propisane kategorije. Međutim, islamski od neislamskog pristupa razlikuje to što se ekonomskim aktivnostima motiviranim profitom ne dopušta neograničeno djelovanje. Poznate su situacije kad je neki oblik ekonomske aktivnosti, pod snažnim pritiskom financijski jakih ljudi, krupnih kapitalista, bio odobren iako je štetan za pojedinca i za društvo u cjelini, npr. financiranje kocke ili proizvodnje i trgovine zabranjenim i za društvo štetnim proizvodima i uslugama. Šerijatski odbor to ne dopušta bez obzira koliki profit bio u igri.

Islamske finansijske institucije moraju se u potpunosti pridržavati najbolje prakse korporativnog upravljanja, tako da one imaju i dodatni sloj nadzora u obliku vjerske zajednice. Šerijatski odbori imaju konsultativnu i nadzornu funkciju. Budući da članovi Šerijatskog odbora imaju veliku odgovornost, važno je da on bude sastavljen isključivo od visokoškolovanih i moralnih kadrova.

Finansijske institucije koje posluju u skladu sa principima šerijata, moraju uspostaviti takve operativne procedure da nijedna bitna investicijska ili poslovna aktivnost ne može biti poduzeta bez saglasnosti Šerijatskog odbora. Menadžment također ima odgovornost da periodično obavještava Šerijatski odbor o stvarnim ulaganjima kako bi se osiguralo da su ona odobrena ulaganja zaista i realizovana.

Šerijatski odbor mora se sastojati od najmanje tri učenjaka, sa specijaliziranim znanjem iz oblasti Šerijatskog prava (fiqh al-muamalat), te savremenih finansija, biznisa i ekonomije.

Njime se definiše zabranjeno i dozvoljeno, gdje važi pravilo da sve što nije zabranjeno automatski podrazumijeva da je dozvoljeno.

Članovi su općenito odgovorni prije svega za davanje odobravanje bankarskih, tekaful i drugih finansijskih proizvoda i usluga za korištenje u poslovnoj praksi tih finansijskih institucija. Oni o tome izdaju posebnu potvrdu (certifikat) o sukladnosti sa šerijatom. Također, Šerijatski odbor zadužen je i za svojevrsnu reviziju poslovanja Tekaful društva (ili općenito, islamskih finansijskih institucija), kako bi se naknadno provjerilo da li je menadžment radio u skladu sa odobrenjima Šerijatskog odbora.

Modeli tekafula

Danas susrećemo četiri modela Tekaful društva: mudaraba model (čisti ili modifikovani), wakala, kombinovani model, te waqf model. Osnova čistog mudaraba modela je to Tekaful operatoru pripada samo dogovoreni procentualni dio od investiranja, dok se sav višak uzajamnog fonda vraća osiguranicima. U mudaraba modifikovanom modelu, Tekaful operator, pored procentualnog dijela od investicija, učestvuje i u višku preko uzajamnog fonda. Wakala model se zasniva na naknadi koju Tekaful operatori naplaćuju prilikom zaključenja svake police, investicije i višaka iz uzajamnog fonda.

Optimalni model i model koji se danas najviše koristi u svijetu jeste kombinovani model mudarabe i wakale. Centralna ideja ovog modela jeste čista segregacija između osiguranika i dioničara fonda, kao kompanije operatora čije je uloga da upravlja premijskim fondom u ime njih. Shodno tome, Tekaful kompanija ima dva fonda: dioničarski fond i premijski tj. uzajamni fond. Tako se u ovom modelu, Wakala model koristi se za aktivnosti preuzimanja rizika, a Mudaraba za investicije fonda.

Centralna ideja svih modela islamskih osiguravajućih društava je razdvajanje fonda učesnika i fonda dioničara, dok je uloga kompanije da u ime učesnika upravlja fondovima. Iz tog razloga, bilo koje Tekaful društvo se uobičajeno naziva 'Tekaful operator', umjesto osiguravatelj.

Naredni zahtjev koji važi za sve modele je da se doprinosi (premije u konvencionalnom osiguranju) trebaju plaćati na bazi donacije (tabarru), da bi se otklonili elementi gharar-a iz Tekaful ugovora. Ova dva zahtjeva se smatraju esencijalnim elementima, sa stanovišta Šerijata, i svi tekaful modeli moraju biti u skladu sa ovim principima.

Mudaraba model

Mudaraba je ugovor u kojem se jedna strana, poznata kao rab al-maal ili ra'sul mal , pojavljuje u ulozi finansijera projekta bez aktivnog učešća u upravljanju tim projektom, a druga strana (mudarib - menadžer) ulaže ideju, znanje, rad, dio opreme ili objekata, znanja iz oblasti menadžmenta i marketinga, te drugo što je neophodno za pokretanje i uspješnu realizaciju poslovnog poduhvata. Kada se ostvari dobit, ona se dijeli u dogovorenom omjeru između mudariba i finansijera. U ovom slučaju, Tekaful operator je mudarib a osiguranici su finansijeri. Treba napomenuti da u slučaju gubitka njega snose finansijeri, tj. gubitak ide na teret uloženog kapitala. To je čisti mudaraba model, koji se uglavnom prakticira u jugoistočnoj Aziji. Primjeri su kompanije Takaful Malaysia (STM - Malezija), Takaful Nasional (Malezija) i Takaful International (Bahrein).

U ovom modelu, Šerijatski odbor unaprijed određuje omjere raspodjele eventualno ostvarene dobiti (npr. 50:50, 60:40 itd.). Primjenjujući čisti mudaraba model, kod porodičnog Tekaful osiguranja dijeli se samo dobit od investicija između korisnika i Tekaful operatora, dok se višak tehničkog rezultata u potpunosti dijeli osiguranicima. Kod modifikovanog mudaraba modela, prihod od investicija se usmjerava u Tekaful fond, gdje Tekaful operator dijeli višak sredstava u fondu zajedno sa osiguranicima. Prema gosp. Azman bin Ismail, kod modifikovanog mudaraba modela nema podjele profita od poduhvata između kompanije i osiguranika. Umjesto toga, vrši se podjela viška tehničkog rezultata iskazanog na kraju perioda (a ne razlika između viška na kraju i na početku godine). Bitno je napomenuti da, u skladu sa mudaraba ugovorom, Tekaful fond pripada osiguranicima a ne Tekaful kompaniji.

Wakala model

Wakala model, uglavnom korišten na Bliskom Istoku, pravi razliku između Tekaful operatora (wakeel) i Tekaful fonda. Tekaful operator ne sudjeluje u podjeli tehničkog rezultata, ali se finansira iz dijela doprinosa od strane sudionika. Također, sudjeluje u profitu ostvarenom od investicionih aktivnosti. Stopa naknade (procenat koji se odbija od doprinosa osiguranika) određuje se godišnje unaprijed u dogovoru sa Šerijatskim odborom.

Kako bi se dao poticaj dobrom upravljanju sredstvima fonda, stopa naknade zavisi i od uspješnosti ulaganja sredstava. Višak Tekaful fonda u smislu tehničkog rezultata u potpunosti pripada osiguranicima. Ako Tekaful operator želi ostvarivati što veći profit, on mora dobro upravljati ne samo investicijama, nego i svojim troškovima (plate zaposlenima, provizije agentima, troškovi prodaje i marketinga itd.) koje finansira iz wakala naknada. Wakala model može se smatrati veoma transparentnim jer su naknade direktno vezane za operativne troškove Tekaful kompanije. Što su manji operativni troškovi, veći dio doprinosa odlazi u fond kojim upravlja operator, i pod pretpostavkom dobrog investiranja ostvarit će se veća dobit.

Vakuf model

Ovaj neprofitni model podrazumijeva društveno vlasništvo tekaful fonda i programe osiguranja bazirane na neprofitnoj osnovi Podrazumijeva doprinose 100% na tabarru principu (donacija) od strane učesnika, koji dobrovoljno pristaju na transfer tih sredstava unesrećenim članovima njihove zajednice.

Vakuf, za razliku od mudaraba i wakala operatora, djeluje kao javna fondacija. Kod prva dva modela fond pripada osiguranicima, dok kod waqf modela fond nema izričitog vlasnika. Bilo koji višak sredstava u fondu u prva dva modela teoretski može biti raspodijeljen između članova (iako se to rijetko događa u praksi, osim kod porodičnog Tekafula), dok kod vakuf modela to nije moguće.

Šerijatski pravnik Muhammad Taqi Usmani, čvrsto podržava vakuf model. On smatra da je ovaj model najkompatibilniji sa prvobitnim modelima osiguranja u Islamu, jer je stvoren u svrhu saradnje među članovima određene zajednice. Ta saradnja i međusobno pomaganje je naređena Kur'anom, kao i hadisima.

Usmani smatra da, ukoliko se osniva jedan takav fond, onda on mora imati status pravnog subjekta. Kada neko da donaciju u taj fond, to se smatra doprinosom za opće dobro zajednice. Vakufni fond je nezavisni subjekt, što je u skladu sa zahtjevima šerijata, tako da Usmani preferira ovaj model islamskog osiguranja.

Kombinovani model

Kombinovani model Wakala / Mudaraba dominira na tržištu Bliskog Istoka a veoma je čest model organizacije tekaful društava širom svijeta. Postoje tendencije da kombinovani model postane univerzalni model organizovanja tekaful društava na čitavom svijetu.

I ovaj model mora poštovati prethodno izložene zahtjeve u vezi organizacije tekaful društava, tako da u strukturi kombinovanog (mješovitog) modela, kao što je već naznačeno, Tekaful društvo ima dva fonda - jedan za vlasnike a drugi za učesnike (osiguranike). U mješovitom modelu Wakala ugovor se koristi za osiguravateljne aktivnosti, dok se Mudaraba ugovor koristi za investicione aktivnosti. Uz poštivanje potpisivanja aktivnosti, vlasnici djeluju kao wakeel (agent), te u ime osiguranika upravljaju njihovim fondovima, gdje Tekaful društvo (vlasnici) prima doprinose, plaća odštete, prenosi dio rizika u retekaful i sve druge potrebne radnje u tekaful poslovima. U zamjenu za obavljanje ovih radnji, društvo naplaćuje od svakog učesnika određenu naknadu, zvanu wakala nadoknada, koji je uobičajeno postotak doprinosa kojeg plaća svaki od učesnika.

Procenat wakala nadoknade mora biti određen po fer principu i odobren od strane Šerijatskog odbora, te javno saopšten učesnicima. Budući da se ta nadoknada smatra glavnim izvorom zarade tekaful društva, posebna se pažnja posvećuje određivanju ove nadoknade. To je zbog činjenice da je ova nadoknada fiksna (tj. čini fiksan procenat od doprinosa) ne može se mijenjati nakon što je odobrena od strane Šerijatskog odbora i saopštena učesnicima. Ako tekaful operator neprecizno izračuna nivo wakala nadoknade, kao posljedicu prenisko određene nadoknade može ostvariti gubitak.

Tekaful operator ima pravo da iz viška sredstava u fondu uzme određeni dio kao nagradu za dobro upravljanje fondovima. Ta se nadoknada ponekad naziva i „nadoknada za podstrek“, kako bi tekaful operator imao više motiva da efikasno upravlja fondovima. Obično se određuje kao procenat od viška u fondu učesnika. Činjenica je i da postoje određene rasprave među učenjacima po pitanju opravdanosti ovakve nadoknade, jer mnogi od njih smatraju da je svaki višak koji se pojavi u fondu učesnika isključivo vlasništvo učesnika, što je i razlog da mnogi tekaful operatori ne praktikuju uzimati ovu vrstu naknade.

Tekaful operator investira sredstva u različite Šerijatom prihvatljive instrumente na mudaraba principu, pri čemu društvo djeluje kao mudarib (menadžer) u ime učesnika - rab al-maal (snadbjevači kapitala). Kako god, da bi se zadovoljili zahtjevi Šerijata za Mudaraba ugovor, stopa profita (procentualni udio) je fiksna i određena je između dvije strane pri potpisivanju ugovora.

Prihvaćanje Wakala ugovora u osiguravateljnim aktivnostima je javno i smanjuje elemente konflikta interesa dvije ugovorne strane. Čak štaviše, društvo ima nekoliko izvora zarade po ovom modelu, a to su Wakala nadoknada, nadoknada za podstrek te profit od investicionih aktivnosti. Stoga se može zaključiti da je unificirani pristup od strane svih tekaful društava krucijalan u razvoju tekaful industrije i povećanju povjerenja i razumijevanja klijenata kao i konvencionalnih osiguranika.

Mohd Ma'sum Billah ističe da svaki od ovih modela ima svoje prednosti i mane, i ni jedan ne može važiti za univerzalni model koji će zadovoljiti potrebe svih ljudi na svim tržištima na svijetu. Također, ni jedan od ovih modela nije perfektan, te moraju postojati usklađena nastojanja da se njihovim finim podešavanjem riješe problemi i da se stalno radi na unapređenju ovih modela. To je jedini put naprijed kako bi se osigurao uspjeh tekaful osiguranja širom svijeta. Tekaful stručnjaci, Šerijatski eksperti i vladina tijela moraju međusobno sarađivati i planirati strateška rješenja. Edukacija je rješenje mnogih problema koji su trenutno prisutni u tekaful industriji. Mnogi ističu da šerijatska vijeća trebaju uspostaviti univerzalni model koji će se koristiti u svijetu. Međutim, budući da različite države imaju svoje zakone, standardni globalni model teško bi se provodio.

S druge strane, postoje i učenjaci koji zagovaraju postojanje više tekaful modela. Oni tekaful opisuju kao sistem, a ne kao proizvod koji treba porediti sa konvencionalnim osiguranjem. Oni ističu da moderni tekaful treba da se razvija na drugačiji način, a ne po uzoru na konvencionalno osiguranje koje teži maksimizaciji prihoda od premija i minimizaciji isplaćenih šteta (iz perspektive osiguravatelja, naravno). Oni ističu da bi univerzalni model mogao biti nezdrav trend u razvoju tekafula, koji izvorno ima isključivo socijalnu funkciju, i njegovo približavanje konvencionalnom osiguranju.

Islamsko osiguranje u praksi

Praktično, osiguravajuća kompanija može osigurati sve vrijednosti koje su pod rizikom. U osnovi, postoje dva osnovna tipa osiguravajućih polica tekaful osiguranja:

1. Generalna polica
2. Polica životnog osiguranja

Generalna polica (opći tekaful, islamsko neživotno osiguranje)

Opći tekaful bazira se na uzajamnom fondu tabarru i principu mudarebe. Generalna polica je u osnovi kratkoročna, i uključuje stvari pod rizikom kao što su automobili, kuće, poslovni poduhvati, plovila i slično. U generalnoj polici, maksimalni rok važenja je jedna godina. Plaćena premija se smatra doprinosom ukoliko u periodu važenja police ne bude zahtjeva za odštetu. U tom slučaju, osiguranik o dospijeću potražuje bonus kao nagradu od osiguravajućeg društva, plus eventualno drugi bonusi u zavisnosti od politike kompanije.

Uplate se kod bilo koje vrste generalne police mogu smatrati doprinosom (al-Musahamah) u kojem veći dio odlazi u dobrotvorni fond kao donacija (at-Tabarru). Ostatak se tretira kao kapital osiguranika po Mudaraba principu, gdje se osiguranik pojavljuje u ulozi investitora.

U generalnoj polici, vrijednost koja može biti osigurana može se svrstati u sljedeće kategorije:

1. Imovinsko osiguranje: pokriva rizike kao što su požar, provala, zatim osiguranje motornih vozila, plovila te ostalih vrsta imovine od rizika kojima mogu biti izložene
2. Poslovno osiguranje: bilo koja šerijatom prihvaćena djelatnost koja je pod rizikom
3. Osiguranje potraživanja
4. Socijalno osiguranje

Životno osiguranje (porodični tekaful)

Centralna ideja modela Islamskog životnog osiguranja nije cilj da se osigura nečiji život, već finansijska transakcija koja se oslanja na princip međusobne saradnje u svrhu pomaganja onih koje je uzdržavala osigurana osoba koja je umrla naređuje međusobno pomaganje. Takav model životnog osiguranja ne uključuje šerijatom zabranjene elemente, ali postoje određene polemike oko toga među islamskim učenjacima. Naučnici koji smatraju nedozvoljenim postojeći model osiguranja života, treba li bi izaći sa nekim svojim (prihvatljivijim) rješenjem.

Životno osiguranje u praksi Tekaful društava uglavnom naziva porodični tekaful – zbog toga što izraz osiguranje života može navesti na pogrešne zaključke da se radi o istom principu kao kod konvencionalnog životnog osiguranja.

Životna polica kod konvencionalnog osiguranja, između ostalog, uključuje riba – kamatu, provizije agentima iz uplaćenih premija itd. S druge strane, polica životnog osiguranja u islamu bazira se na mudaraba modelu, a isplate agentima se vrše iz ostvarenog profita osiguravatelja.

Kod konvencionalnog životnog osiguranja korisnik ne mora biti nasljednik osiguranika, dok kod islamskog modela to ograničenje postoji. Krajnji korisnici osiguranja su nasljednici osiguranika, a može se zadužiti jedan od njih da preuzme na sebe odgovornost raspodjele naknade na sve korisnike. Dakle, kod konvencionalnog osiguranja korisnik osiguranja je apsolutni korisnik – on ima isključivu korist po polici. Nasuprot tome, nominovani u islamskom životnom osiguranju je samo povjerenik, koji naplaćuje policu u ime nasljednika umrlog i distribuira je među njima, u skladu s principima mirath (nasljedstvo) i wasiyyah (zaostavština).

Ako osigurana osoba umre za vrijeme trajanja osiguranja, korisnik ostvaruje pravo na kompletan iznos uplaćenih premija, bonuse i dividende, udio u dobiti ostvarenoj investiranjem uplaćenih premija te donaciju iz humanitarnog fonda osiguravatelja, čija veličina zavisi od materijalnog stanja korisnika.

U slučaju doživljenja, osigurana osoba ima pravo na cjelokupan iznos uplaćenih premija, udio u dobiti ostvarenoj tokom trajanja osiguranja po Mudaraba principu, te bonus i dividende.

Agenti kod tekaful osiguranja ne mogu primati svoje provizije iz sredstava premija, zbog toga što oni rade za tekaful kompaniju i svoju platu treba da primaju od te kompanije. Praktično, budući da je životno osiguranje bazirano na mudaraba ugovoru, strane umiješane u posao (osiguranik, osiguravatelj i agent) dijele ostvareni profit od ulaganja sredstava.

Postoje četiri vrste učesnika u tekaful životnom osiguranju:

• Ugovaratelji, koji uplaćuju doprinose
• Tekaful operator, koji upravlja fondovima prema zahtjevima Šerijata.
• Osiguranici, od čijeg doživljenja ili smrti zavisi isplata
• Korisnici, koji primaju naknade od fonda.

Prednosti police islamskog životnog osiguranja su:

• Polica obezbjeđuje materijalnu zaštitu potomcima osiguranika, a što je preporučeno Kur'anom i hadisima Poslanika.
• Polica osiguranja predstavlja oblik buduće materijalne sigurnosti za udovicu i druge koji su zavisili od osiguranika.
• Zaključivanjem police osiguranja doprinosimo smanjenju stope siromaštva a samim time i zajedničkom dobru i ekonomskom prosperitetu kao i komfornom životu na ovom svijetu.
• Učešće osiguranika u životnom osiguranju potiče međusobnu saradnju, bratski osjećaj prema drugima, koji osigurava pozitivan status, a to može pružiti osjećaj zajedništva u društvu. Na primjer, osiguranik plaća premiju, koja omogućava osiguravatelju da investira i ostvari dobit, dok osiguravatelj obezbjeđuje finansijsku zaštitu korisnicima osiguranja. Takva finansijska saradnja podstiče osjećaj bratstva i ekonomski napredak.

Porodični tekaful, kao i polica konvencionalnog životnog osiguranja, može biti individualni i grupni.

Reference

1. Khan, What Is Wrong with Islamic Economics?, 2013: p.403
2. Khan, What Is Wrong with Islamic Economics?, 2013: p.402
3. Ajmal Bhatty, President & Chief Executive Officer, Tokio Marine Middle East, Takaful Summit 2011.
4. "Islamic Financial Services Industry Stability Report 2019, Page 10". Islamic Financial Services Board. July 2019. Arhivirano s originala, 7. 8. 2023. Pristupljeno 29. 1. 2024.
5. Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom PfEoTit21C
6. Khan, What Is Wrong with Islamic Economics?, 2013: str. 410