Jedarna membrana | |
---|---|
![]() Dijagram jedra ljudske ćelije | |
Identifikatori | |
TH | TH {{{2}}}.html HH1.00.01.2.01001 .{{{2}}}.{{{3}}} |
FMA | 63888 |
Anatomska terminologija |
Jedarna ovojnica, jedrov omotač ili jedrova membrana ili jedrarna opna termini koji se odnose na sistem od dvije membrane koje razdvajaju sadržaj jedra od citoplazme. Vanjska membrana je u kontinuitetu sa endoplazmatskim retikulumom.[1][2]
Vanjska jedrova membrana ima zajedničku granicu sa endoplazmatskim retikulumom (ER).[3] Iako su fizički povezani, ova membrana sadrži proteine u daleko većim koncentracijama nego ER.[4] U vanjskooj nuklearnoj membrani prisutna su sva četiri nesprinska sisarska proteina.[5] Citoskeletne niti sa jedrovim skeletom povezuju nesprinski proteini.[6] Tako posredovane sa citoskeletom učestvuju u pozicioniranju jedra u ćeliji i u ćelijskim mehano-senzornim funkcijama.[7] Proteini KASH-domena p nesprina-1 i -2 dio su kompleksa LINC (Linker of Nucleoskeleton and Cytoskeleton = linker nukleoskeleta i citoskeleta) i može se direktno vezati za citoskeletne komponente, kao što su filamenti aktina, ili za proteine u lumenskom domenu jedrove membrane.[8] Nesprin-3 i -4 može imati ulogu u dopremi velikog tereta; proteini nesprin-3 vežu plektin i povezuju jedrovu ovojnicu za citoplazmatske srednje filamenate.[9] Proteini nesprina-4 vežu plus kraj usmjerenog motornog kinezina-1.[10] Vanjska jedrova membrana je također uključena u razvoj, jer spaja se sa njeg ovom unutrašnjom membranom i učestvuje u formiranju jedrovih pora.[11]
Unutrašnja jedarna membrana obavija nukleoplazmu, a obložena je jedrovom pločicom, u vidu mreže intermedijarnih filamenata koji stabiliziraju jedarnu membranu, tako što su uključeni u funkcije hromatina i cjelokupne ekspresije.[4] Povezana je sa vanjskom membranom preko jedarnih pora koje prodiru kroz membrane. Dok su dvije jedrove membrane i endoplazmatski retikulum povezani, proteini koji su ugrađene u membrane imaju tendenciju da tu ostanu, a ne raspršuju preko kontinuuma.[12]
Jedarna membrana je isprekidana hiljadama kompleksnih jedrovih pora, velikih šupljih proteina, sa prečnikom oko 100 nm i unutrašnjim kanalom koji je širok oko 40 nm.[4] One povezuju unutrašnju i vanjsku jedrovu membranu.
Tokom G2 faze i interfazi, ćelijska ovojnica povećava površinu i udvostručava broj kompleksnih jedrovih pora.[4] Kod nižih eukariota, kao što je naprimjer, kvasac, koji prolaze kroz mitoze, jedarna membrana ostaje netaknuta u toku podjele ćelija. Vlakna diobenog vretena formiraju se ili unutar membrane ili izbijaju bez njenog cijepanja na dijelove.[4] Kod viših eukariota (životinje i biljke), jedarna membrana mora se razgraditi u prometafazi mitoze, kako bi se omogućilo vlaknima mitotskog vretena da (iznutra) priđu hromosomima. Procesi razlaganja i reoblikovanje opne, još uvijek nisu dobro shvaćeni.
Kod sisara, jedrova membrana može se razgraditi u toku nekoliko minuta, nakon što je prošla niz koraka u ranim fazama mitoze. Najprije, M-CDK-a fosforilizira nukleoporin polipeptid i selektivno ih uklanja iz kanala nuklearnih pora. Nakon toga, ostatak kompleksa jedrovih pora raspada se istovremeno. Biohemijski dokazi ukazuju da se kompleks ovih pora rastavlja u stabilne komade, a ne u male fragmente polipeptida.[4] M-Cdk takođe fosforiliziraju elemente nuklearnih pločica ili lamina (okvira koji podržava ovoj) što dovodi do demontaže lamine i stoga se ovojničke membrane pretvaraju u male vezikule.[13] Elektronska fluorescentna mikroskopija daju jake dokaze da jedrovu membranu apsorbuju jedrovi proteini endoplazmatskog retikuluma koji se u njemu normalno ne nalaze, a javljaju se tokom mitoze.[4]
Još uvijek raspravlja se kako ustvari dolazi do reoblikovanja jedearne membrane tokom mitotske telofaze. U tom pogledu, postoje dvije teorije:[4]
|last=
(pomoć)