Latvijska mitologija je skup mitova koji se pojavljuju tokom različitih razdoblja latvijske historije, a koji su razrađivani od uzastopnih generacija. Neki mitovi su odbacivani i definisani drugim objašnjenjima. Ovi mitovi potiču iz narodnih tradicija latvijskog naroda i pretkršćanske baltičke mitologije.
Latvijska mitologija se posebice koristi kao alat za rekonstrukciju i analizu historijskih paganskih vjerovanja i nacionalnog identiteta Latvije.
Važno je napomenuti da se sitni detalji većine, ako ne i svih ovih mitova, razlikuju ovisno od regije, a ponekad čak i od porodice do porodice.
Malo je izvještaja o baltičkim plemenima, precima današnjih Latvijaca, i njihovoj mitologiji sve do pokrštavanja u 13. vijeku. Od kršćanizacije bilo je nekoliko izvještaja povezanih s lokalnom mitologijom, uključujući hronike, izvještaje o putovanjima, zapise o posjetama, jezuitske izvještaje i druge izvještaje o paganskim praksama.[1] Istraživači ove izvještaje smatraju sekundarnim izvorima, jer autori nisu Latvijci, nisu govorili lokalnim jezicima i često su bili pristrasni.[2] Ovi materijali ponekad su neprecizni, sadrže greške, fabrikacije i iskrivljenja koja potiču od kršćanskog pogleda na svijet. Uprkos tome, često se mogu verifikovati koristeći tradicionalna vjerovanja.[1]
Većina tradicionalnih materijala prikupljena je sredinom 19. vijeka.[2] Pretpostavlja se da su u 18. i 19. vijeku baltička plemena bila ujedinjena u jednu naciju i da su zbog toga imali ista božanstva.[3] Rani autori pokušavali su rekonstruisati latvijski panteon služeći se podacima iz susjednih regija. Ovaj trend su kasnije usvojili i latvijski romantičari.[2] Nakon ukidanja kmetstva, formirao se novi nacionalni identitet i autori su nastojali da dokažu da su baltičke kulturne tradicije stare kao i kod ostalih nacija.[4] Nadali su se da bi veliki epovi mogli nastati iz djela sačuvanih u narodnim predanjima. Također se smatralo da se drevna religija, zaboravljena tokom 700 godina opresije, može obnoviti. Međutim, folklorni izvori pokazali su se nedovoljnim za taj zadatak.[1] Neki su pokušali rekonstruisati panteone poput grčkih, što je dovelo do toga da su neka božanstva izmišljena. Primjer toga je epska pjesma Lāčplēsis (Ubica medvjeda) Andrejsa Pumpursa, u kojoj se nalazi panteon latvijskih i pruskih bogova, a neka božanstva je autor sam izmislio.[4] Slično tome, djela Jurisa Alunānsa i pjesnika Miķelisa Krogzemisa sadrže panteone izmišljenih božanstava.
Istovremeno su se još uvijek praktikovali neki paganski obredi. Budući da je kršćanstvo viđeno kao strano, Latvijci su pokušavali ponovno stvoriti drevnu religiju. Najuspješniji od neopaganskih pokreta bio je Dievturi, uspostavljen krajem 1920-ih, koji tvrdi da su drevni Latvijci bili monoteisti i da su različita mitološka bića aspekti jednog Boga.[4] Istraživanje ovog vremena karakteriše ne samo skepticizam već i pokušaje traženja stranih utjecaja.[1]
Nakon ponovne sovjetske okupacije Latvije 1944. godine, istraživanje mitologije i posebice religijskih koncepata je zabranjeno u ovoj zemlji.[1] Shodno tome, pripadnici neopaganskih grupa bili su progonjeni jer se paganstvo smatralo šovinističkim.[4] Uprkos tome, Latvijci su istraživanja nastavili u emigraciji, te su se usredotočili na mitologiju narodnih pjesama.[2] Pjesme su već smatrane za najbolji izvor za istraživanje mitologije tokom međuratnog perioda. Razlog je bio taj što se smatralo da su drevni pojmovi u njima bolje očuvani nego u drugim izvorima, budući da je potreba za očuvanjem pjesničkom metra i melodije ograničile eventualne izmjene.[5] Skladno tome, narodne pjesme su dugo bile jedini izvor za istraživanje. Ovaj pristup kritizirali su moderni istraživači zbog djelomičnog uvida u mitologiju. Oni su predložili da bi bajke, legende i narodna vjerovanja, kao i prakse magova, mogle dopuniti narodne pjesme jer svaki žanr sadrži različite teme.[1][2]
Iako su se istraživanja u Latviji mogla ponovno pokrenuti tek 80-ih godina,[1] 1970-ih se pojavio folklorni pokret s članovima koje možemo definisati neopaganima. Te su grupe bile panteistične, manje ujednačene, manje dogmatske, zainteresovane za zaštitu prirode i kulturne baštine, te otvorenije uticajima tradicija susjednih naroda.
Kasnije su se neki pokreti bavili istraživanjem duhovnosti u lokalnoj tradiciji i vjerskim i duhovnim praksama svijeta, poput istočnih religija. Primjerice, jedan od tih pokreta proglasio je šumu Pokaiņi za drevno sveto mjesto, te ova lokacija privlači hiljade posjetilaca svake godine. Jedina službeno priznata paganska religija je dievturi, u koju vjeruje oko 600 sljedbenika prema podacima iz 2001. S obzirom na sve manje uticaje pokreta, samo ime se ponekad koristi u širem smislu na bilo koju modernu praksu vezanu za folkor.[4]
Postoje razne rekonstrukcije latvijskog mitskog prostora, ali većina istraživača se slaže oko značenja određenih nebeskih svojstava. Samo nebo stari Latvijci zvali su Debeskalns (Nebeska planina). Nebo se naziva i Olu kalns (Planina od šljunka), Sudraba kalns (Srebrna planina) ili Ledus kalns (Ledena planina), sa pridjevima, koji se vjerovatno odnose na zvijezde ili snijeg.[2] Takođe se pretpostavlja da je Dievs (Bog) takođe simbol neba, jer je etimologija njegovog imena povezana sa nebom. Dievs se smatra vrhovnim božanstvom.[6] Drugo nebesko božanstvo je boginja sunca Saule, čije se ime doslovno prevodi sa sunce. Ona je obezbjeđivala plodnost zemlje i bila čuvar nesretnika, posebno siročadi i mladih pastira. Put je vodi preko planine neba do mora, što se ponekad tumači kao simbolički prikaz neba ili kosmičkog okeana.[2][7] More i druge vodene površine, uključujući rijeke, posebno Daugavu, izgleda da označavaju granicu između svjetova živih i mrtvih. Na latvijskom je riječ za svijet izvedena od riječi sunce i svjetovi se nazivaju „ovo sunce“ i „to sunce“. Stoga se čini da je Saule takođe usko povezana sa konceptom smrti. Ona očigledno prenosi duše mrtvih preko mora u svijet mrtvih. Njeno svakodnevno kretanje tako se može povezati sa ciklusom ljudskog života sa njenim ponovnim rađanjem svakog dana.[7]
Na putu Sunca, u vodi ili pored nje, često na ostrvu ili stijeni usred mora, nalazi se Austras koks (drvo zore) za koje se smatra da predstavlja axis mundi, obično se opisuje kao drvo , ali može biti i niz drugih biljaka ili čak predmeta.[2][7] Pretpostavlja se da bi njegov prirodni pandan mogao biti polarna zvijezda ili Mliječni put.[2] Neki ga smatraju simbolom godine. Drvo je povezano sa nebeskim mitovima vjenčanja u kojima se Suncu udvaraju Dieva deli (Božiji sinovi), Auseklis (Venera) ili Perkons (grom).[7]
Svijet mrtvih naziva se Aizsaule ili Vinsaule (Drugo sunce, Gdje sunce odlazi noću).[8] Povezan je sa raznim majčinskim božanstvima: Zemes mate (Majka Zemlje), ponekad se naziva i „Nave“, što doslovno znači „smrt“; Kapu mate (Majka grobova) i Smilšu mate (Majka pijeska). Zemes mate se prikazuje kao odjevena u dugoj bijeloj haljini, a ponekad ima kosu ili srp.[9]
Jods je zlo biće koje se obično prikazuje kao ravnopravno sa drugim božanstvima. Učestvovao je u stvaranju svijeta i živih bića. On krade ljude da bi ih odveo u svoj svijet.[10] Po tome je sličan drugim duhovima koji ubijaju ljude, uključujući Velija za koga se vjerovalo da se ponekad vraća da zatraži život osobe koju je znao. Smatralo se da mrtvi (Veli, Ilgi, Dievini, Pauri) posjećuju svoje stare domove tokom jeseni od Mikelija (29. septembra) do Martiaija (10. novembra).[9]
Izvještaji jezuita s kraja 16. vijeka pišu da je tokom historije pogrebnu povorku vodila osoba koja je mahala sjekirom kako bi zaštitila pokojnika od Velija koji mu je prebrzo došao.
Pokojnik bi bio sahranjen sa predmetima koji bi mu "obezbjeđivali egzistenciju u zagrobnom životu", najčešće sa hljebom i pivom. U jesen bi gosti bili pozvani na gozbu. Na početku gozbe, starješina bi pozvao Velija prozivajući imena svih mrtvih koji su nekada živjeli u kući. Potom bi održao govor grdeći ih da nisu dovoljno dobro zaštitili kuću, zamolio ih da idu sljedeće godine i onda ih pozvao da jedu. Po završetku obroka, Veli bi bio progonjen i kuća bi bila pažljivo očišćena. Hrana se takođe mogla odnijeti na groblje, u štali ili žitnici. U tom slučaju, sljedećeg jutra bi se provjerilo da li je to Veli dodirnuo, kako bi se utvrdilo da li je dobroćudan prema živima. U tom slučaju bi se zapalila svijeća kako bi mrtvi mogli da vide hranu. U nekim predjelima bi takođe ostavili kante sa mlijekom i vodom, zajedno sa čistim peškirom, kako bi Veli mogao oprati ruke. Za one koji nisu počastili Velija rečeno je da imaju lošu žetvu. U modernoj Latviji sačuvan je oblik štovanja predaka u proslavi Dana sjećanja na mrtve krajem novembra. Tokom ovog dana ljudi dolaze da očiste grobove preminulih iz svojih porodica.
Vjerovanje da su svi vračevi i vještice zli nastalo je tek nakon kršćanizacije. Prije se vjerovalo da, kao i svi, i vračevi mogu biti i dobri i zli. Poslije kršćanizacije vjerovalo se da su vračevi sluge zla zvani Burvji (čarobnjaci) i Ragane (vještice). To su lahko mogli biti narodni ljekari.
Laumas i spiganas, termini za koje se pretpostavlja da se prvobitno odnose na različite pojmove, takođe su korišćeni za označavanje vještica u nekim oblastima. Uz pomoć Jodsa mogli su se pretvoriti u razna bića ili imati zle duhove da im služe. Tako bi se na različite načine moglo smatrati da su demoni duhovi čarobnjaka koji lete okolo.
Postoje i izvještaji o vukodlacima (Vilkatima), ljudima koji bi mogli da se pretvore u vukove. Postoje neslaganja o tome kojim snagama služe, mada obično ne služe nikome i samo su zvijeri.
Često se izvještava da vještice, same ili uz pomoć krastača i zmija, kradu mlijeko.
Zvijer za koju se smatra da je u čarobnjačkoj službi je zmaj. Latvijci su vjerovali da je zmaj biće koje bi kralo žito i druga bogatstva, te ga donosilo svom vlasniku. Držali bi ga u posebnoj sobi gdje niko nije mogao da uđe bez dozvole vlasnika. Ako bi zmaj smatrao da ga ne poštuju dovoljno, okrenuo bi se protiv vlasnika i spalio kuću. Vjeruje se da su ponekad mogli govoriti.
Demon, koji se ponekad odnosi na vračeve, ali se obično smatra dušom djeteta osuđenom na progonstvo sve do trenutka kada treba umrijeti, je Lietuvens, koji tokom noći muči ljude, stoku i konje i povezan je s paralizom sna.[11]
Slično tome, ponekad se izveštava da je Vadatajs duh, ponekad prerano preminule osobe i koji ponekad pokušava da ubije osobu na način sličan svojoj smrti. Međutim, Vadatajs se često smatra đavolom. Ovaj demon napada putnike, čineći ih zbunjenima i nesposobnim da se snađu. Čini se da je njegov cilj odvesti ljude do najbližeg vodene površine, gdje bi ih utopio.
Velnovi su bića čija se mladunčad prikazuje kao približno polovina veličine čovjeka. Mladi velni nisu fizički moćni, ali su i dalje nestašni, a ponekad čak i glupi. Svi velni imaju crno krzno i ponekad rogove na glavi. Odrasli velni su jaki i povremeno imaju više glava. To je najbolje prikazano u poznatoj bajci Kurbads. Svi velni su pohlepni. Žive u Pekleu, mjesto koje je kasnije nazvano Elle.
Sumpurni su bića viša od čovjeka i žive u šumama. Njihova najprepoznatljivija karakteristika je pseća ili ptičja glava, te čovječije tijelo prekriveno krznom. Sumpurni takođe imaju rep, vjerovalo se da imaju hijerarhijsko društvo sa plemićima, pa čak i kraljevima, a dužina repa bi određivala njihov položaj u društvu. Kad su u bijesu, sumpurni bi napali ljude i druge životinje, rastrgali ih i isisali im krv.
Najvažnija boginja sudbine je Laima (boginja sreće). Živi na Zemlji i usko je uključena u ljudski život. Njena osnovna funkcija je vezana za porod i odlučivanje o djetetovoj sudbini. Žene bi tradicionalno rađale u kupaonicama. Put koji bi vodio do kupaonica bio bi očišćen kako bi se Laima lahko mogla uputiti na put gdje bi pomogla u procesu rađanja. Žena bi se ritualno očistila i molila bi boginju. Nakon uspješnog porođaja, Laimi bi se u znak zahvalnosti rezervisalo počasno mjesto u kupaonici. Takođe će odrediti sudbinu osobe, odluku koju čak ni ona sama nakon toga ne može promijeniti. Od nje se očekivalo da pomogne i u drugim važnim aspektima života i brine o dobrobiti ljudi općenito. Neudate djevojke molile bi je da im podari dobre muževe i sretan brak. Takođe je donekle osigurala plodnost polja i životinja (posebno konja).
Druga boginja, Māra, takođe ima nekoliko zajedničkih funkcija sa Laimom.[12] Iako je ovo stajalište kritikovano, mnogi se istraživači slažu da je Māra sinonim za Svetu Mariju. Pretpostavlja se da je Marija preuzela neke funkcije ranih božanstava, uključujući i Laimu. Suprotno mišljenje, temeljeno na komparativnoj lingvistici, je povezuje sa širokim spektrom drugim indoevropskih božanstava, gdje se ona smatra važnim pretkršćansko-htonskim božanstvom koje daje i oduzima život.
Dvije preostale boginje sa sličnim ulogama su Kārta i Dēkla. Dēkla se uglavnom spominje u predajama iz područja Kurlandije, okrug Pilten. Kārta se još rjeđe spominje u predajama, a smatra se da izvršava odluke koje donose Laima i Dēkla. Ona je uvijek uz Laimu.
Važna funkcija koja je bila dodijeljena brojnim duhovima i božanstvima je osiguravanje plodnosti. Osiguravanje dobre žetve je bila primarna funkcija Jumisa. Smatralo se da on živi na poljima, pa bi posljednji usjevi bili ostavljeni na polju za njega. Ovo vjerovanje bilo je osnova rituala koji uključuje hvatanje Jumisa, koje se izvodilo na zadnji dan žetve. Smatra se da je to uključivalo pjevanje pjesama nakon zadnje žetve pšenice. Posljednji dio usjeva tražio bi se za Jumisom, a zatim bi se vezao u čvor. Slična praksa bila je izrada vijenaca od žitarica koji bi se čuvali do sljedeće godine kada bi se sjeme od njih prvo posijalo. Zbog toga Jumisa simobolizuju peteljke sa dva uha. Bilo koje bilje koje bi rodilo dobro zvalo se Jumis. Vjerovalo se da će žene nakon jedenja takve hrane rađati blizance.
Međutim, osiguravanje dobrobiti stoke bila je funkcija drugih bogova. Ūsiņš je bio povezan sa proslavom Ūsiņija i tako se donekle stopio sa svetim Đorđom. Štovali su ga uglavnom kao čuvara konja. Također se smatra da je mogao biti bog pčela i bog svjetlosti. Glavni zaštitnik krava bila je Māra. Također je poznata kao Lopu Marija (Marija od stoke), Lopu māte (Majka stoke) i Piena māte (Majka mlijeka). Njezina je funkcija bila osigurati da krave daju mlijeko. Stoga se ona često spominje u vezi s vodom, rijekama i morem, jer je voda simbolizovala mlijeko, dok je glina simbolizovala maslac. Historijski izvori također spominju da bi latvijski pagani štovali zmije (vjerojatno travnate zmije) i krastače kao „majke mlijeka“ i hranili ih mlijekom.
Postoji mogućnost postojanja brojnih drugih duhova i božanstava koja su Latvijci mogli štovati. Naprimjer, postoji širok spektar božanstava koja se nazivaju Mahte (majka), te se procjenjuje da se njihov broj kreće od 50 do 115. Razlozi takve nejasnoće su u tome što se ponekad dovodi u pitanje autentičnost određenih "majki", a postoje i razlike između regija u tome koja se božanstva štuju. Takođe, veliki broj drugih imena je sinonim za već poznata božanstva.
Majka, kao i drugi porodični izrazi, mogu se koristiti samo za označavanje dobi, kao i pokazivanje poštovanja. Dok se većina ženskih duhova naziva "majkama", muški duhovi se zovu "očevima", "gospodarima" ili "bogovima". Historijski izvori izvještavaju da je postojalo vjerovanje da duhovi žive sa ljudima. Tu ubrajamo Mājas gari (kućne duhove) ili Mājas kungs (gospodare kuće), koji su živjeli i štovali se u kućama. Duhovi i božanstva takođe su se štovali na određenim mjestima, koja su se mogla posjetiti samo u određeno doba godine. Vjerovalo se da bi posjećivanje u neko drugo vrijeme ili skrnavljenje, čak i nesvjesno, moglo donijeti veliku nesreću krivcu (sljepoću ili smrt). Postoje slična vjerovanja da bi spominjanje vraga ili kuge bilo štetno za ljude, te bi onaj ko bi ih spomenuo prizvao. Zviždanje na određenim mjestima smatra se dozivanjem vraga, dok bi pjevanje pozvalo Boga.