M551 Sheridan

M551 Sheridan
Svojstva
Posada	4
Dužina	6.30 m
Širina	2.79 m
Visina	2.95 m
Težina	15.8 t
Oklop i naoružanje
Oklop	aluminijski oklop
Osnovno naoružanje	top 152 mm M81
Sekundarno naoružanje	mitraljez 7.62 mm, mitraljez 12.7 mm
Pokretljivost
Pogon	dizel motor General Motors 6V53T, 6 cilindara 300 KS (220 kW)
Suspenzija	torzijske poluge
Brzina na cesti	70 km/h
Snaga/težina	18.9 KS/tona
Domet	600 km

M551 Sheridan je naziv za američko oklopno zračno-desantno vozilo. Tenk je dobio ime po američkom generalu Philipu Sheridanu. Osmišljen je s ciljem kako bi mogao obavljati zadatke zračnog desanta, te forsiranje vodenih prepreka ka što su rijeke. Bio je naoružan topom 152 mm koji je osim klasičnog streljiva mogao ispaljivati i protivoklopnu raketu MGM-51 Shillelagh.

Razvoj

M551 Sheridan u Vijetnamu 1969. godine.

U periodu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata američka vojska je uvela u upotrebu kao lahki tenk M41 Walker Bulldog. Vijek ovog tenka je bio relativno kratak; težina od 25 tona smatrala se prevelikom za lahki tenk, imao je vrlo kratak radijus kretanja. Planovi su počeli s ciljem razvijanja novog, još lakšeg tenka, koji bi bio naoružan istim topom, št je dovelo do modela T71 i T92. Naručena su dva prototipa T92 od 19 tona. Međutim, kako su prototipovi uvedeni u testiranje, počele su biti dostupne informacije o novom sovjetskom tenku PT-76. PT-76 je bio lahki amfibijski tenk, koji je imao mogućnost plovidbe, zatraženo je da T92 posjeduje takve sposobnosti, ali je postalo jasno da je T92 u fazi prototipa, te da nije moguća njegova prenamjena, odustalo se od projekta.

Novo je vozilo trebalo imati dovoljno malu masu da se može spuštati padobranima i, po ugledu na PT-76, mogućnost plovidbe. Zbog toga je u augustu 1959. objavljen zahtjev za novim oklopnim vozilom koje će imati najnaprednije borbene mogućnosti u odnosu na borbena vozila iste namjene i veličine. Iza toga se skrivala želja za razvojem lakog oklopnog izviđačkog vozila s nadmoćnom paljbenom moći. U junu iduće godine kompanija Allison Division of General Motors dobila je ugovor za projekat novog borbenog vozila nazvanog Armored Reconnaissance Airborne Assault Vehicle (ARAAV). Na taj je način izbjegnuta riječ tenk što je značilo da se od novog vozila ne očekuje da će u svim pogledima imati karakteristike klasičnog tenka. Prvi od jedanaest prototipova, označenih kao XM551, završen je 1962.

U samom početku javio se problem kako u vozilo, čija masa nije smjela biti veća od 17 tona, ugraditi top čija će vatrena moć biti na nivou tadašnjih tenkovskih topova kalibra 105 mm. Kao rješenje ponuđen je top/lanser projektila M81 kalibra 152 mm. Isti će se top kasnije ugrađivati i u tenk M60A2, a njegova poboljšana verzija i u eksperimentalni tenk MBT 70. M81 je imao veliki kalibar ali vrlo kratku cijev te je granate ispaljivao vrlo malom početnom brzinom, nedovoljnom za ozbiljniju borbu protiv tenkova. Zbog toga je paralelno s njim razvijan i protivoklopni vođeni projektil Shillelagh. U početku razvoja činilo se da Shillelagh nikada neće ući u operativnu upotrebu te je američka vojska i službeno potvrdila da će nastaviti s razvojem Sheridana bez obzira hoće li ga opremiti vođenim protivtenkovskim projektilom ili ne.

Tokom 1965. vojsci je isporučen dvanaesti prototip, koji je zapravo bio predserijski primjerak namijenjen završnom testiranju. Kako u tom trenutku američka vojska nije imala mogućnost izbora, unatoč svim nedostacima, odobren je početak serijske proizvodnje. Prvi serijski M551 Sheridan dovršen je 29. juna 1966. Zanimljivo je da je uz sve uočene nedostatke, naročito topa M81, do 1970. proizvedeno čak 1662 Sheridana.^[1]

Opis

Naoružanje

MGM-51 Shillelagh prilikom ispaljivanja.

Izgradnja lakšeg oklopnog vozila od T92 zahtijevala je inovativno rješenje po pitanju naoružanja. Gađanje s kinetičkim penetratorima s ciljem uništavanja modernih tenkova na razumnim rastojanjima bilo je preveliko za XM551; težina topa je zavisila od kalibra i od brzine projektila. Problematika je riješena naoružavanjem XM551 sa topom kalibra 152 mm koji bi ispaljivao M81 HEAT projektile male brzine. Veći kalibar je osiguravao snažnije kumulativne rezače na projektilima koji bi mogli uništiti tenk; brzina nije imala uticaj na penetraciju projektila; kraća cijev topa je smanjivala težinu tenka. Međutim, niska brzina prjektila je smanjivala preciznost.

Top je bio dobar za podršku pješadiji. Međutim, gađanje na srednjim ili dalekim udaljenostima, kao i niska brzina projektila, otežala je gađanje pokretnih ciljeva. Kao odgovor na to, omogućeno je ispaljivanje protivklopnih projektila MGM-51 Shillelagh.^[2] Niska početna brzina rakete u gađanju ciljeva na većim udaljenostima nije predstavljalo problem za ovu raketu. Međutim MGM-51 smatrao se rizičnim projektom.

Pokretljivost

M551 je bio pogonjen dizelskim motorom General Motors 6V53T od 6 cilindara, snage 300 KS. M551 je imao odličnu specifičnu snagu i mobilnost. Međutim, tenk se pokazao vrlo bučnim i nepouzdanim u borbenim uslovima. Sheridan je mogao preplivati rijeku širine do 50 km, tenkovi iz serije Patton (M46, M47, M48), kao i M60^[3], nisu mogli obavljati ovakve zadatke.

Verzije

M551 Sheridan u ulozi T-80 tenka (VISMOD).

• XM551/M551 - osnovna verzija, počela se proizvoditi 1967. godine.
• M551A1 - nadograđena M551 verzija sa laserskim daljinometrom AN/VVG-1.
  • M551A1 TTS - Tank Thermal Sight, opremljen s AN/VSG-2B termovizijom, ista termovizija koja je ugrađena u M60A3 tenk. Kasnije je ovo postao standard za sve M551A1 Sheridane.
• M551 NTC - National Training Center. Na temelju M551 tijela postavljena je kupola s nekog sovjetskog tenka. Poznat je i kao VISMOD (skračeno od VISually MODified). Služio je kao meta na poligonima. Povučeni su nakon sličnih primjena na M113 i M1 Abramsu.

Operativna upotreba

Vijetnamski rat

M551 Sheridan prilikom izbacivanja iz C-130 Herculesa.

Američki vojni vrh u Washingtonu je 1966. dobio preporuku od generala Westmorelanda, komadanta američkih snaga u Južnom Vijetnamu, da bi trebalo M551 koristiti u Vijetnamu. Međutim, nije bilo dostupno streljivo za top 152 mm. 1968. godine komadantom američkih snaga u Južnom Vijetnamu postaje general Creighton Abrams, on započinje pripreme za opremanje jedinica američke konjice s novim oklopnim vozilom, međutim jedinice izražavaju zabrinutost da će novo oklopno vozilo od aluminija biti ne samo osjetljivo na mine i protivoklopna oružja, već i da neće biti sposobno za tzv. "Jungle basting" kao i M48A3 srednji tenk.^[4]

Prvi Sheridan tenkovi stigli su Vijetnam u januaru 1969. godine, zajedno sa predstavnicima fabrika, instruktorima i ocjenjivačima novog tenka, tenkovi su dodijeljeni 1. eskadronu, 4. konjičkog puka^[5] i 1. eskadronu, 11. oklopnog konjičkog puka (11 ACR).^[4] Do kraja 1970. bilo je više od 200 M551 tenkova u Vijetnamu i ostali su na terenu sve do povlačenja zadnje američke oklopne konjičke jedinice iz Vijetnama 10. aprila 1972.

Gubici Sheridana u Vijetnamu su ovisili o načinu primjene. Dok bi se koristio kao izviđačko vozilo ili kao podrška M113, gubici su bili prihvatljivi. Pritom je najviše vozila izgubljeno zbog mina i nešto manje zbog RPG-a. Ali svaki put kad bi ga koristili kao glavno borbeno vozilo, gubici bi se drastično povećavali. Najveći su gubici zabilježeni u maju 1970. kad je američka vojska pokrenula ofenzivu na Kambodžu kako bi prekinula linije opskrbe sjevernovijetnamske vojske. Pritom su Sheridani 11 (Blackhorse) Armored Cavalry Regimente ubačeni u sam vrhunac borbe te su pretrpjeli goleme gubitke. Drugi put Sheridani su "nastradali" tokom zadnje američke ofenzive u Vijetnamu - Lam Son 719/Dewey Canyon II. Pritom je Prvi eskadron Prvog oklopno-izviđačkog puka (1st Cavalry Regiment) opremljen Sheridanima naletio na jedinicu sjevernovijetnamske vojske opremljenu RPG-ovima. Rezultat je bio uništenje gotovo cijelog eskadrona tenkova.

Tokom rata u Vijetnamu posade su same pronalazile načine kako povećati nivo oklopne zaštite postavljanjem dodatnih metalnih ploča. Iz toga je na kraju proizašao tzv. ACAV set, dodatni oklop koji se sastojao od velikih metalnih ploča koje su se postavljale oko teškog mitraljeza smještenog na kupoli. Ove su ploče omogućavale određenu zaštitu komadira tokom osmatranja i pucanja iz mitraljeza. Na podnicu vozila dodane su čelične ploče. Kako je trup Sheridana napravljen od aluminija, čelične ploče nisu mogli zavariti već su ih pričvrstili zakovicama. Čelične su ploče pokrivale prednji i srednji dio podnice, djelomično zato da bi se uštedjelo na masi, a i zbog toga da bi se, barem teoretski, ostavila mogućnost plovidbe.

Pokazali su Sheridani i neke dobre karakteristike u Vijetnamu. Tako su, zahvaljujući svojoj maloj masi, jako rijetko zaglavili u blatu, za razliku od tenkova M48 koji su zbog svojih 49 tona često ostajali u vijetnamskom blatu. Uz to Sheridani su, u odnosu na Pattone, znatno rjeđe imali problema sa smicanjem gusjenica i općenito imali znatno bolju pokretljivost. I top M81 se pokazao kao učinkovito oružje na malim udaljenostima, posebno tokom uništavanja neprijateljske žive sile. Posebno omiljena granata bila je "canister" kasetna granata (svojevrsni šrapnel s kertečnim djelovanjem) koju su punili s nekoliko hiljada malih strelica dužine od tri do pet centimetra. Tokom aktiviranja granate te bi se strelice razletjele u različitim smjerovima i "očistile" područje od nekoliko desetina kvadratnih metara jer je teoretski (a i u praksi) bio dovoljan jedan pogodak strelice da onesposobi vojnika.

U odnosu na M84 Sheridan je imao još jedan nedostatak - vrlo malu brzinu paljbe. U slučaju "mad minute" (šezdeset sekundi neprekinute brze paljbe), koja se najčešće koristila kao intenzivna vatrena podrška pješadijskih snaga koje su se našle u okruženju brojnijeg neprijatelja, posade Pattona mogle su ispaliti do sedamnaest granata kalibra 90 mm. Za isto vrijeme posade Sheridana mogle su ispaliti najviše dvije granate od 125 mm i to na kraću udaljenost. Do razlike je došlo jer su punioci na Pattonima morali u ležišta ubacivati klasične jednodjelne topovske granate. S druge strane punioci na Sheridanima morali su se nositi prije opisanim granatama. Osim što su bile sklone raspadanju, te su granate i bile poprilično teške te su se punioci brzo umarali. Uz to između svakog opaljenja iz M81 cijev se prvo morala postaviti pod određeni ugao kako bi punioc uopće mogao ubaciti granatu. Na brzinu paljbe utjecao je i poluautomatski zatvarač koji se sam otvarao nakon što je granata izletjela iz cijevi, te bi se sam zatvorio nakon što bi punitelj ubacio novu. Cijela je ta procedura trajala jako sporo.

M551 Sheridan u muzeju

U prilog Sheridanu išla je činjenica da je njegova granata od 152 mm, kad bi se jednom ispalila, imala znatno veću ubojnu moć od granate kalibra 90 mm. Zbog toga su Sheridane više cijenili u pješadiji nego njihove posade. Posebno su se dobro pokazali u kombinaciji s oklopnim transporterima M113. Ta su dva vozila imala brojne sličnosti te su se u borbi dobro nadopunjavali. Borbena masa M113 je 12 tona te je u Vijetnamu imao istu pokretljivost kao i Sheridan. Tako su oba vozila mogla preći preko terena na kojem bi se Pattoni zaglavili. Uz to i M113 je imao aluminijski trup koji je jednako loše štitio posadu i pješadijski desant kao i oklop Sheridana. Jedini problem je bio što su Sheridani nosili samo 28 granata kalibra 152 mm, što je često bilo premalo. Dobra je strana što je koaksijalno s topom svaki Sheridan imao postavljen mitraljez M73/M219 (kasnije M240C) od 7,62 mm (s 3000 metaka). Uz to na kupoli je bio postavljen teški mitraljez M2HB kalibra 12,7 mm (s 1000 metaka). Ovim je oružjem upravljao komandir vozila. U krajnjoj potrebi, što je u Vijetnamskom ratu bilo često, i ova dva mitraljeza su davala solidnu vatrenu podršku.

Zapravo su amfibijske sposobnosti Sheridana priča za sebe. Iako je projektovan baš zbog toga da, po uzoru na PT-76, može ploviti praktički je teško naći fotografije Sheridana u vodi. Iako se u službenim podacima navodi da je Sheridan mogao ploviti brzinom od 5,8 km/h prava je istina da ta sposobnost nikada nije iskorištena u borbama. Naime, Sheridani su možda i mogli ploviti po nekom mirnom jezeru ali plovidba po velikim i snažnim (brzim) vijetnamskim vodama nije dolazila u obzir jer vozilo nije imalo dovoljno snage suprotstaviti se matici rijeke.

Povlačenje iz upotrebe

Povlačenje Sheridana iz operativne upotrebe započelo već 1978., unatoč činjenici da u to vrijeme američka kopnena vojska nije imala pravu zamjenu. Jedina jedinica koja ga je zadržala u naoružanju (do 1996.) bila je 82 Airborne Division (82. zračnodesantna divizija). Jedini razlog zašto je 82. divizija zadržala Sheridane bila je mogućnost njihovog spuštanja na zemlju padobranima. Kako je Sheridan ipak mogao pružati barem nekakvu vatrenu podršku pješadiji, i kako u tom trenutku na raspolaganju nisu imali niti jedno drugo slično borbeno vozilo, 82. divizija se pomirila sa svim njegovim nedostacima. Naknadno su svi Sheridani 82. divizije poboljšani na M551A1 standard koji je obuhvatio ugradnju naprednijih nišanskih i osmatračkih sistema. U prvoj fazi modernizacije svi su M551A1 dobili AN/VVG-1 laserske daljinomjere. Nakon toga napravljena je verzija M551A1 TTS (Tank Termal Sight) koju su opremili AN/VSG-2B termovizijom, istom koja se koristila na tenkovima M60A3. Nakon što su svi M551A1 opremljeni TTS sistemom ta je skraćenica ukinuta kao oznaka vozila.

Osam je Sheridana upotrijebljeno u američkoj invaziji na Panamu 1989. (Operation Just Cause). Svi su na ratište dopremljeni uz pomoć transportnih aviona C-130 Hercules te izbačeni padobranima tehnikom Low-Velocity Airdrop (LVAD). Svih osam Sheridana u toj je operaciji korišteno isključivo kao vatrena podrška pješadiji što je omogućilo da se izbjegnu gubici.

M551 izbačen iz C-130 Herculesa

Zadnja upotreba Sheridana u ratu bila je od 1990. do 1991. u operacijama Desert Shield i Desert Storm. Kako je kao predhodnica američkih snaga i interventna jedinica koja je trebala spriječiti iračku invaziju na Saudijsku Arabiju u Perzijski zaljev poslana 82. zračnodesantna divizija sa sobom su povezli i 51 Sheridana. Zapravo su Sheridani, spletom okolnosti, bili prva američka borbena vozila koja su stigla u Saudijsku Arabiju. Iako su mediji prikazivali Sheridane ukopane u zaklone kako čekaju iračke tenkove, niti jedan nije upotrijebljen u toj ulozi. Zapravo su korišteni jako malo, i to uglavnom za izviđanja. Navodno su lansirali nekoliko Shillelagh vođenih projektila na iračke bunkere iako drugi izvori navode da ti projektili nikad nisu upotrijebljeni u borbi. Nakon Desert Storma Sheridani više nisu korišteni u borbenim operacijama.

Reference

1. Hrvatski vojnik broj 132
2. "Sheridan Tank Weapons Demonstration (1969)". Special Operations History Foundation. Pristupljeno 30. 4. 2013.^{[mrtav link]}
3. Hunnicutt, History of MBT, p. 149, 150, 174
4. Starry p. 143
5. "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 7. 5. 2013. Pristupljeno 26. 9. 2015.

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.

• Hrvatski vojnik broj 132.

Vanjski linkovi

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio je preuzet iz internetskog izdanja časopisa Hrvatski vojnik. Vidi Dopuštenje Hrvatskog vojnika.