Milica Stojadinović | |
---|---|
![]() | |
Rođenje | Bukovac, Austro-Ugarska | 6. juli 1828.
Smrt | 25. juli 1878[1] Beograd, Kneževina Srbija | (50 godina)
Zanimanje | Književnica, pjesnikinja |
Milica Stojadinović-Srpkinja (Милица Стојадиновић Српкиња) (6. juli 1828 - 25. juli 1878) bila je srbijanska pesnikinja, ponekad nazivana "najvećom srpskom pesnikinjom 19 vijeka".
Kako se njena slava širila izvan okvira srpske kulture Austrijskog Carstva, knez Mihailo Obrenović ju je pozvao na dvor kada bi došla u Beograd, a bečki antropolog i pjesnik Johann Gabriel Seidl posvetio joj je pjesmu.
Dopisivala se sa piscima Đorđem Rajkovićem (1825–1886), Ljubomirom Nenadovićem, Vukom Stefanovićem Karadžićem i njegovom kćerkom Wilhelmine/Minom, Boženom Němcová, i sa Ludwigom Augustom von Franklom. Godine 1891. u Beču je izat almanah Dioskuren Ludviga von Frankla sa zbirkom pisama Milice Stojadinović.
Njen rad je, uglavnom bio van očiju javnosti i gotovo zaboravljen, osim od strane književnih stručnjaka tokom većeg dijela 20. vijeka, prvo tokom modernističkog poetizma fin-de-siècle kao zastarjele pjesničke forme prije 1870-ih, a kasnije, kao neprihvatljiv izraz patriotizma samo za jedan od šest naroda Jugoslavije.
Nakon smrti Josipa Broza Tita, oživjela je svijest o njenom stvaralaštvu, a u posljednjih četvrt vijeka svake godine u Novom Sadu se u njenu čast saziva četverodnevni pjesnički memorijal na kojem se dodjeljuje pjesnička nagrada u njenom imenu istaknutim pjesnicima iz Srbije.
Biljana Dojčinović je pisala o ulozi Stojadinović-Srpkinje u razvoju ženskog pisanja u Srbiji, kroz feministički okvir.[2]