Miroslav Krleža

Miroslav Krleža
Krleža 1953.
Rođenje	(1893-07-07) 7. juli 1893. Zagreb, Austro-ugarska
Smrt	29. decembar 1981(1981-12-29) (88 godina) Zagreb, SFRJ
Zanimanje	književnik

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893 – Zagreb, 29. decembar 1981) bio je književnik i enciklopedista. Jedan je od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih pisaca 20. vijeka.

Biografija

Rođen u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi "Djetinjstvo u Agramu"). Krleža pohađa Gornjogradsku gimmaziju, a zatim vojnu kadetsku školu u Pečuhu, te neposredno uoči Prvog svjetskog rata, u doba Balkanskih ratova, pod uticajem jugoslavenske integralističke ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u Srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhapšen na osnovu potjernice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na front u istočnoj Evropi (Galicija) gde doživljava Brusilovljevu ofanzivu. Na frontu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slabog zdravstvenog stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.

Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićevog ubistva, pisao srpskom ekavicom kao i niz drugih, jugounitarizmom opijenih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini). Već je potkraj 1920-ih prošlog vijeka dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje 1930-ih, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. U Beogradu 1934. godine pokreće i uređuje jugoslavenski književni časopis Danas ^[1]

Približavanjem Drugog svjetskog rata Krležina vjera u komunizam slabi i opada: pojava dijelom povezana s averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali lektirom u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, a i sve Krležine prijatelje koji su završili kao prognanici u komunističkoj obećanoj zemlji. Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju, od liberalno-imperijalnih demokratija koje su mu bile odbojne zbog protuhrvatskih mahinacija sila Antante, kasnijih geopolitičkih manipulatora u Versaillesu, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do komunističke diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađan s prijašnjim sadrugovima iz komunističke partije.

Nova ustaška vlast ga je dijelom pozivala na saradnju, jer su procijenili da bi im njegov svjetski ugled mogao pomoći da se na cijelu tvorevinu gleda manje neodobravajući. No, on se pasivizirao i odbio vezu s režimom NDH. Nakon komunističke pobjede u ratu i likvidacije Krležinog zaštitnika pred ustaškim slobodnim strijelcima, ministra zdravstva i liječnika Krešimira Vranešića, orkestrirane od Đilasa i Moše Pijade, život samog pisca visio je o niti, no spasilo ga je prijeratno prijateljstvo s Titom.

U klimi kakve-takve liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o položaju hrvatskog književnog jezika" (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskog proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višetomskim monografijama njegovog Eckermanna, Enesa Čengića.

Djelo

Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvataju između 50 i 80 tomova) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske verzije, prepiska o raznim temama, putopisi). Rani uticaji obuhvataju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i pjesnika-filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički radovi Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskog pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prve dvije dekade 20. vijeka.

Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvatala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela.

Poezija

Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom". Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim "simfonijama" ("Pan", 1917, "Tri simfonije", 1917.), nabujalog verbalnog vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kosmosa. No, rezultat je bio daleko od očekivanog (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Evropom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurevića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnom maniru najavljuje razaranje vlastitog mozga: "Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!"

Petrica Kerempuh, glavno lice iz Krležinih "Balada Petrice Kerempuha"

Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918, te u lirskim djelima početka 30-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju uticaj srednjoevropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uslova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladića s kompleksom nacionalnoliterarnog profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani uticaji raznih "izama" – mahsuz francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam).

No, nedvojbeno najveće Krležino poetsko djelo vizionarni je pjesnički kompendij "Balade Petrice Kerempuha", 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni "Gazofilacij", kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u "Baladama" stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskog idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, mađarski, njemački, hrvatski štokavski, italijanski i drugi leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskog plebejskog "proroka" Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženog narodnog hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja, kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja, dok je summa djela "Planetarijom", poduža pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. "Balade" su istovremeno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnog ljudskog kosmosa, inkarniranog ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnom iskustvu gaženog narodnog kolektiva.

Drame

Miroslav Krleža je izuzetnu stvaralačku energiju posvetio dramskom žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (mahsuz skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u pozorišnom miljeu koji ga je neprestano privlačio.

Iako postoje različite periodizacije Krležinog dramskog spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi ("Kraljevo", 1918, "Kristofor Kolumbo", 1918, "Michelangelo Buonarrotti", 1919.) prevladava prometejsko-titanski pogled izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis pod jasnim uticajem ekspresionizma i eksperimentalnih pozorišnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju historijske ličnosti iz renesansnog miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, prilično čestom pojavom u Evropi neposredno poslije Prvog svjetskog rata bijaše kombinacija pozorišnog eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije).

U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države ("Galicija", 1922., "Golgota", 1922., "Vučjak", 1923.).

Treći dio piščevog dramskog opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rascjepa magnatske porodice Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokog građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sistematičnost koje je uložio u tu trilogiju ("U agoniji", 1928., "Gospoda Glembajevi", 1928., "Leda", 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažno ostvarenje psihološkog naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao pozorišno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerovatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku).

Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije "Aretej", 1959. i "Saloma", 1963, dramske fantazije izvan realističkog miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i historiju – tekstovi koji su možda interesantniji za čitanje nego za izvođenje.

Za Krležin mnogohvaljeni dramski opus može se reći da sadrži veoma vrijedna djela koja su među temeljcima hrvatskog i jugoslavenskog dramskog repertoara, no, u cjelini, nema kvaliteta ni snage njegovog stvaralaštva u drugim književnim medijima. Dijelom je tome pridonijela dominacija filma, koja je potisnula bilo kakvu dramaturgiju na margine, a i kontinuacija eksperimentalnih kretanja na evropskim pozornicama koje autor, zbog više razloga, nije htio ili mogao slijediti.

Novele i pripovjetke

Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa.

Piščev novelistički opus se dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovjetki "Hrvatski bog Mars", kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnog ratišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melanholičnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkog života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnog komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zauvijek riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica naspram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao, npr. kod Hemingwaya.

Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskog kruga, među kojima se ističu "In extremis", "Veliki meštar sviju hulja" i "Smrt bludnice Marije". Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948, a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnog hrvatskog intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinog novelističkog opusa obuhvata 11 novela, i tematizira "glembajevštinu" ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovjetkama evropskih naturalista na prijelazu vijeka (ali stilski modernistički usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj evropskoj novelistici toga doba, a savremenom čitatelju su zasigurno najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležinog novelističkog opusa.

Romani

Krležini romani su pisani bujnim, "baroknim" stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoevropskog intelektualnog romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), ali i ruskog romana ideja karakterističnog za Dostojevskog, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskog postojanja, umjetnosti, politici i historiji. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina djela su bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkog jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu.

Uz ponešto zanemarene romane "Tri kavalira frajle Melanije" i "Vražji otok", za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: "Povratak Filipa Latinovicza", "Na rubu pameti", "Banket u Blitvi" i "Zastave".

"Povratak Filipa Latinovicza" roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranog francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. "Na rubu pameti" još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnog suca sve te kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost.

Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči Drugog svjetskog rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) "Banket u Blitvi", smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, "poema o politici", nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskog života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskog pozorišta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi.

Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, "Zastave", najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inostranim čitaocem. Taj hrvatski "Rat i mir" ili "summa krležiana" (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskog društva uoči i poslije Prvog svjetskoga rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju historiju.

Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitaoca uranjanje u ideološko-historijski okvir iz kojeg je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, "Zastave" su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijeg prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. vijeka.

Krležu su često (naravno, dok je imao status državnog pisca u SFRJ, potajno) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkog totalitarizma i što se stalno vraća na "austro-ugarske teme". Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U "Zastavama" je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščevog statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti jugoslavenske političke i kulturne elite, koja vjerovatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu "Zastava". Nabijene političkom historijom, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, "Zastave" su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu.

Eseji

Krležin esejistički opus golem je (obuhvata možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoevropske tradicije intelektualiziranog esejizma (kakvu nalazimo, npr, kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijelog svog proznog spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, muziku, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti evropske kulture, historiju, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih nauka. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio upravnik Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom "Marginalia lexicographica", te niz opservacija o svemu i svačemu, štamapnom kao višetomska "Panorama pogleda, pojava i pojmova". Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige ("Evropa danas", 1935, "Deset krvavih godina", 1937, "Eppur si muove", 1938, "Knjiga studija i putopisa", 1939, te polemički "Dijalektički antibarbarus" i "Moj obračun s njima", 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao "Eseji".

U tako bogatom, upravo golemom opusu, razvidne su sljedeće karakteristike: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščevog suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti.

U tekstovima posvećenim muzičarima, piscima, slikarima, historijskim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i historiji su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uveliko zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao dogmatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkog stajališta.

Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svome estetskom senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i evropske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sistemi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio mahsuz umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegovog uzora Krausa. U vezi piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke mahinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istovremeno izuzetne vrjednosti, uglavnom o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednog spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici.

Dnevnici, zapisi i memoarska proza

Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrijednije svjetske literature toga žanra. Ovaj pisac je ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije poštovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977. a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. štampani su "Zapisi s Tržiča", dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput "Djetinjstva 1902-1903." (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja; tekst je štampan 1952.).

Posebna, i vjerovatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne evropske misaone i ispovjedne književnosti su "Davni dani", spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznog djela potječe iz razdoblja 1. svjetskog rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i drugim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva. Po kvalitetu ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste.

Zaključak

Jedno od pitanja koje se često nameće poznavateljima piščevog djela je: zašto Krleža nije u svijetu poznatiji i priznatiji? Odgovor na to pitanje je istovremeno i odgovor na pitanje o, od mnogih percipiranoj, podcijenjenosti Krležinog cijelog opusa: u recepciji Krležinog djela je konvergiralo nekoliko negativnih činitelja čiji zbrojni efekt bijaše nedovoljna afirmacija ovog pisca. Glavni je ujedno i najočevidniji – "rubnost" i nevelik uticaj hrvatskog jezika, što je, indirektno zasvjedočeno i primjerima poput Andrića i raznih skandinavskih, japanskih ili poljskih pisaca koji su dobili Nobelovu nagradu, no to im svejedno nije pomoglo da uđu u općeprihvaćeni kanon svjetski čitanih klasika. Drugi važni činitelj je situiranost u tzv. "Zwischeneuropi", ili srednjoj i jugoistočnoj Evropi – području u kojem i veliki pisci koji pišu na "velikom jeziku" poput njemačkog (npr. Karl Kraus ili Hermann Broch) teško dolaze do univerzalnog priznanja i ostaju, u najbolju ruku, ograničeni na specijalističke studije. Ne nalazeći se ni u središtu "zapada" (Francuska, Engleska, Sjedinjene Američke Države), niti dovoljno "egzotični" (Rusija, Latinska Amerika), pisci od Austrije do Poljske, glavni faktorka kojih je intelektualizirani esejizam u svim formama proznog spisateljstva, ostaju dijelom zbog sivila i mučnine tematike, a još više zbog zahtjevnosti obrađivanja nedovoljno prihvaćeni i poznati.

Piščev politički angažman je do sada uglavnom negativno utjecao na vrijednovanje njegovog djela jer je u prvi plan stavljao socijalnu dimenziju i samostvoreni "image" Krleže kao ikonoklasta i revolucionarne figure. No, kako je vrijeme pokopalo komunističku ideologiju i Krležine iluzije utkane u nju, tako je i njegov opus u dobroj mjeri ostao u sjeni politizacije, i tek u novije doba dobija realniju procjenu koja se postupno oslobađa od ideologizacije.

Po više kriterija, Krleža je zasigurno jedan od najvećih evropskih i zapadnih pisaca 20. vijeka, mahsuz u žanrovima poezije ("Balade Petrice Kerempuha"), romana ("Na rubu pameti"), eseja ("Eseji") i dnevničko-memoarske proze ("Davni dani"). Do toga zaključka nije teško doći usporedi li se umjetnički doseg njegovog spisateljstva s onim daleko priznatijih savremenika, Thomasa Manna, Virginije Woolf, Alberta Camusa, Williama Faulknera ili Aleksandra Solženjicina.

Na koncu valja spomenuti i izuzetno važan Krležin rad na enciklopedistici, gdje je u saradnji s Matom Ujevićem i na njegovom tragu ustrojio Leksikografski zavod koji sada nosi Krležino ime, a koji je po kvaliteti izdanja ravan najvrednijim svjetskim enciklopedijskim institutima, te čini, uz Maticu, Akademiju i Sveučilište, jednu od tri ili četiri glavne kulturne institucije u Hrvatskoj.

Djela

Književna djela

• "Pjesme" I i II, (1918)
• "Pjesme" III, (1919)
• "Hrvatski bog Mars" (1922; potpuna i konačna varijanta 1933.)
• "Pjesme u tmini" (1937)
• "Novele" (1924)
• "Hiljadu i jedna smrt" (1932)
• "Povratak Filipa Latinovicza" (1932)
• "Novele" (1937)
• "Balade Petrice Kerempuha" (1936)
• "Na rubu pameti" (1938)
• "Banket u Blitvi" (1938), (1939), (1962)
• "Zastave" (1969)

Drame

• "Kraljevo" (1915)
• "Kristofor Kolumbo" (1917)
• "Michelangelo Buonarroti" (1918)
• "U logoru" (1920)
• "Vučjak" (1924)
• "Gospoda Glembajevi" (1929)
• "U agoniji", (1928)
• "Leda", (1930)
• "Aretej", (1959)

Eseji

• "Dijalektički antibarbarus", (1939)
• "Panorama pogleda, pojava i pojmova", (1982)^[2]

Knjige o Krleži

• Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan;
• Enes Čengić, Post mortem;

Literatura

• Viktor Žmegač: Krležini evropski obzori
• Stanko Lasić: Krležologija, I.-VI.
• Krležijana: Enciklopedija o Miroslavu Krleži, I.-III.
• Krleža, Miroslav (1982). Panorama pogleda, pojava i pojmova. Sarajevo, Zagreb: NIŠRO "Oslobođenje", Mladost.

Također pogledajte

• Bela Krleža, supruga Miroslava Krleže
• Književna republika

Reference

1. Proleksis enciklopedija, prva hrvatska opća i nacionalna online enciklopedija^{[mrtav link]}
2. Krleža 1982.

Vanjski linkovi

• Miroslav Krleza in South Slavic Literature Library
• Leksikografski zavod Miroslav Krleža