| Naizmjenična hemipegija djetinjstva (Alternirajuća djetinjetvena hemiplegija) (AHC) | |
|---|---|
| Klasifikacija i vanjski resursi | |
| OMIM | 104290 |
| DiseasesDB | 33595 |
| eMedicine | neuro/219 |
Naizmjenična djetinjstvena hemiplegija je ultra rijetki neurološki poremećaj nazvan zbog prolaznih epizoda, često nazivanih "napadima" hemiplegija, od kojih pate s tim poremećajem. Obično se pojavljuje prije navršenih 18 mjeseci života. Ovi hemiplegijski napadi mogu prouzročiti bilo što, od blage slabosti do potpune paralize na jednoj ili obje strane tijela, a mogu varirati u trajanju. Napadi se mogu izmjenjivati s jedne strane tijela na drugu ili se mogu izmjenjivati tako da utiču na jednu ili obje strane tokom jednog napada. Pored hemiplegije, simptomi poremećaja uključuju izuzetno širok spektar neuroloških i razvojnih oštećenja koja nisu dobro razumljiva. Obično hemiplegija i drugi povezani simptomi potpuno prestaju sa spavanjem, ali se mogu ponoviti nakon buđenja.[1]
Najčešće AHC izaziva spontana mutacija u genu ATP1A3.[2][3][4][5] To je izuzetno rijedak poremećaj – AHC ima približno 1/1.000.000 ljudi. Otkriven je tek nedavno, a prvi put je okarakteriziran 1971. godine.[4][6]
Pacijenti sa AHC pokazuju širok spektar simptoma uz napade hemiplegije koji se dalje mogu okarakterizirati kao paroksizamski i neparoksizamski simptomi. Paroksizamski su obično povezani s napadima hemiplegije i mogu se iznenada javiti s hemiplegijom ili sami. Paroksizamski simptomi mogu trajati različito dugo. Neparoksizamski simptomi obično su nuspojave AHC-a, stalno prisutne, ne samo tokom epizoda ili napada. Epilepsija, koja se također smatra paroksizamskim simptomom, ima važnu ulogu u napredovanju i dijagnozi AHC.
Hronološki, hemiplegijski napadi nisu uvijek prvi simptom AHC, ali su najistaknutiji simptom, kao i simptom po kojem je poremećaj i dobio ime. Ovi napadi mogu zahvatiti jednu ili obje strane tijela, a napadi koji zahvataju obje strane tijela mogu se nazvati ili bilateralni ili kvadriplegijski napadi. Jedna od jedinstvenih karakteristika AHC je da hemiplegii njskiapadi, kao i drugi simptomi koji se mogu istovremeno pojaviti s hemiplegijom, prestaju odmah nakon spavanja. Tokom jakih napada, simptomi se mogu ponoviti nakon buđenja.[7] Napadi mogu se dogoditi iznenada ili postepeno, a težina im može varirati tokom svog trajanja. Mogu se izmjenjivati s jedne strane tijela na drugu, iako je to rijetko.[8] Dužina napada također može varirati od minuta do sedmice, iako više varira među ljudima nego između napada za jednu osobu. I bilateralni i hemiplegijski napadi povezani su s pseudobulbusnim značajkama, kao što su disfagija, disartrija i poteškoće sa disanjem. Paraliza je često praćena promjenama u boji kože i temperaturi, znojenju, nemiru, tremoru, vrištanju i pojavi bolova. Hemiplegijski napadi događaju se neredovito i mogu se javiti kod oštećenja govora, prehrane i gutanja. Pacijenti s AHC-om zbog ovih nuspojava često imaju prekomjernu težinu. Utvrđeno je da je prosječna dob početka ovih epizoda oko 6-7 mjeseci. Ovaj rani početak daje nazivu ovog poremećaja pomalo obmanjujuću odrednicu "detinjstva". AHC nije ograničen isključivo na djetinjstvo – napadi u nekim slučajevima postaju blaži nakon prvih deset godina života, ali nikada ne nestanu u potpunosti.
Pacijenti sa AHC imali su različite paroksizamske simptome koji se u različitoj mjeri manifestiraju kod svake osobe. Paroksizamski simptomi uključuju tonus, klonski-tonus ili mioklonusni pokret udova,[9]distonijsko držanje tijela, koreatetozu, okularni nistagmus i razne druge očne motorne abnormalnosti. Ovi simptomi obično počinju u dobi prije navršenih osam mjeseci, a njih je u ranim simptomima AHC, posebno nistagmusa. Gotovo 1/3 ljudi s ovim poremećajem imalo je epizodne motorine karakteristike oka u roku od 1-2 dana od rođenja. Mnogi su također imali hemiplegiju i distoniju prije navršenog 3. mjeseca života.[10]
Nemaju svi pacijenti sve ove simptome i nije poznato jesu li uzrokovani AHC-om. Simptomi se obično manifestiraju u prva tri mjeseca djetetovog života, s prosječnim početkom od 2,5 mjeseca. Neki od ovih simptoma često će se manifestovati u neonatusnom periodu. Ovi se paroksizamski simptomi često koriste za dijagnozu AHC, jer za to ne postoji jednostavan test.
U nekim slučajevima, EEG snimljeni tokom ovih paroksizamskih događaja karakteriziralo se generalizirano usporavanje pozadine. Sveukupno, međutim, EEG tokom epizoda i druge istražne metode poput MR mozga, TAC, angiografski MR i CFS imaju normalne rezultate.[11]
Dugoročno, mnogi paroksizamski simptomi javljaju se zajedno s AHC, i premda se ovi simptomi razlikuju u snazi ovisno o osobi, oni su dosljedna obilježja AHC.[12] Smatra se da su neki od ovih simptoma izazvani ili pogoršani hemiplegijskim napadima, mada to sa sigurnošću nije poznato. Pacijenti trpe uporne motorne, pokretne (ataksije) i kognitivne deficite. Ovi deficiti postaju sve očitiji s vremenom i uključuju razvojna kašnjenja, socijalne probleme i retardaciju. Rijetko je da neko sa AHC da nemaju kognitivni deficit, ali studija u Japanu pronašla je dva pacijenta koji su zadovoljili sve dijagnostičke kriterije za AHC, ali koji nisu bili mentalno oštećeni.[13] Nije poznato da li je AHC progresivna bolest, ali sumnja se da ozbiljni napadi uzrokuju štetu koja rezultira trajnim gubitkom funkcije. Oko 100% djece koja su studirala u SAD-u ima neki oblik mentalnog oštećenja, koja se obično opisuju kao blaga do umjerena oštećenja, ali jako variraju među pojedincima.
Najmanje 50% oboljelih od AHC također pati od epilepsija i AHC se zbog toga često pogrešno dijagnosticira kao epilepsija. Ovi epileptični događaji razlikuju se od ostalih epizoda po promjena svijesti, kao i česta tonusna ili tonusno-klonusna aktivnost. Epilepsijske epizode su uglavnom rijetke, iako se s godinama povećavaju. Zbog rijetkosti epileptičnih epizoda, malo je EEG-ovih potvrda za njih.
Nedavna istraživanja sugeriraju da je AHC uzrokovan de novo (spontanim) genskim mutacijama u genu ATP1A3[2][14][15] na hromosomu 19 (lokus 19q13.31) koji kodira enzim ATP1A3. Čini se da je mali broj slučajeva uzrokovan mutacijom gena ATP1A2. Tamo gdje je mutacija naslijeđena, ona ima autosomno dominantni obrazac nasljeđivanja.
Ranije se smatralo da je AHC oblik komplicirane migrene, zbog jake porodične povijesti migrene zabilježene u slučajevima AHC. AHC se također smatra poremećajem kretanja ili oblikom epilepsije. Predloženi uzroci uključuju kanalopatiju, mitohondrijsku disfunkciju i cerebrovaskularnu disfunkciju. Poremećaj koji je najuže povezan sa AHC je porodična hemiplegična migrena koji je uzrokovan mutacijom gena za receptor kalcijevih kanala. Zato se smatralo da AHC može biti uzrokovan sličnom kanalopatijom.[13]
Od 1993. godine u znanstvenoj literaturi opisano je samo približno 30 osoba s AHC. Zbog rijetkosti i složenosti AHC, nije neobično da početna dijagnoza bude netačna ili da se dijagnoza odgađa nekoliko mjeseci nakon što postanu očigledni početni simptomi. Prosječna dob dijagnoze je nešto više od 36 mjeseci. Dijagnoza AHC nije samo teška zbog rijetkosti, već i zbog toga što ne postoji dijagnostički test, zbog čega je ovo dijagnoza isključivanja. Postoji nekoliko općeprihvaćenih kriterija koji definiraju ovaj poremećaj, no prvo se mora isključiti prvo stanje sa sličnim prikazom, poput HSV encefalitisa. Zbog ovih dijagnostičkih poteškoća moguće je potcjenjivanje uobičajenosti bolesti.
Sljedeći opisi se obično koriste u dijagnozi AHC. Početna četiri kriterija za klasifikaciju AHC bila su da započinje prije navršenih 18 mjeseci života, uključuje napade hemiplegije s obje strane tijela, kao i druge autonomne probleme kao što su nehotični pokreti očiju (epizodni monokularni nistagmus), nepravilno poravnavanje očiju, koreoatetoza i trajne kontrakcije mišića (distonija). Napokon, pacijenti pate od intelektualnih teškoća, usporenog razvoja i drugih neuroloških abnormalnosti. Ovi dijagnostički kriteriji ažurirani su 1993., kako bi uključili da se svi ovi simptomi nestaju odmah nakon spavanja. Dijagnostički kriteriji također su prošireni tako da uključuju epizode obostrane hemiplegije koja se premještala s jedne strane tijela na drugu.
Za rani skrining na AHC, predloženi su nedavni kriteriji, kako bi se poboljšao dijagnostički vremenski okvir. Ovi kriteriji izbora uključuju žarišnu ili jednostranu paroksizamsku distoniju u prvih šest mjeseci života, kao i mogućnost mlitave hemiplegije sa ovim simptomima ili odvojeno od njih. Također treba razmotriti i paroksizamske očne pokrete, koji bi trebali uključivati i binokularne i monokularne simptome koji se javljaju u prva tri mjeseca života.[4]
Ukupni ishodi za AHC uglavnom su loši, čemu doprinose različiti dijagnostički i upravljački izazovi AHC. Dugoročno gledano, AHC iscrpljuje i hemiplegijskim napadima i trajnim oštećenjima povezanim s AHC. Ova šteta može uključivati kognitivna oštećenja, poremećaje u ponašanju i psihijatriji te različita motorna oštećenja. Međutim, još uvijek nema konačnih dokaza da je AHC fatalan ili da skraćuje očekivani životni vijek, ali relativno nedavno otkriće poremećaja daje velike podatke za ova vrsta informacija nije dostupna. Liječenje AHC nije bilo izuzetno uspješno i nema lijeka.[1] Postoji nekoliko lijekova dostupnih za liječenje, kao i strategije upravljanja za sprečavanje i rješavanje hemiplegijskih napada.
Hemiplegijski napadi mogu biti izazvani određenim okidačima, a upravljanje AHC-om često se usredotočuje na izbjegavanje uobičajenih ili poznatih okidača. Iako se okidači jako razlikuju od osobe do osobe, postoje i neki uobičajeni, koji su zastupljeni kod mnogih pacijenata. Uobičajeni okidači uključuju promjene temperature, izloženost vodi, jaka svjetla, određenu hranu, emocionalni stres i fizičku aktivnost. Iako izbjegavanje okidača može pomoći, ne može spriječiti sve hemiplegijske epizode, jer se mnoge događaju bez pokretanja. Budući da napadi i drugi pridruženi simptomi završavaju spavanjem, različiti sedativi mogu se koristiti da pomognu pacijentima da spavaju.
Najčešći lijek koji se koristi za liječenje AHC je flunarizin. Flunarizin djeluje djelujući kao blokator kalcijevih kanala. Ostali lijekovi, prema redoslijedu upotrebe, su benzodiazepini, karbamazapin, barbiturati i valproinska kiselina. Flunarizin je propisan u svrhu smanjenja težine AHC napada i broja epizoda, iako rijetko zaustavlja napade.Minimiziranje napada može pomoći u smanjenju štete na tijelu od hemiplegijskih napada i poboljšanju dugoročnih ishoda što se tiče mentalnih i psihičkih. U pitanju su fizički nedostaci.
Stručnjaci se razlikuju u svom povjerenju u djelotvornost flunarizina. Neke su studije pokazale da je vrlo učinkovit u smanjenju trajanja, težine i učestalosti hemiplegijskih napada. Općenito se smatra najboljim dostupnim liječenjem, ali ovaj lijek je za koje neki smatraju da neće biti od velike koristi za pacijente sa AHC. Mnogi pacijenti trpe negativne efekte bez ikakvog poboljšanja. Flunarizin također uzrokuje probleme jer je pacijentima teško doći, jer nije dostupan u Sjedinjenim Državama.
Sadašnja istraživanja na Univerzitetu u Utahu proučavaju je li natrij-oksibat, poznat i kao gama-hidroksibuterna kiselina efikasan tretman za AHC.[16] Do sada je poznat samo mali broj pacijenata, a još nisu dostupni konačni rezultati. Iako je do sada postignut određeni uspjeh s lijekom, poznato je da pacijenti s AHC u početku dobro reagiraju na druge lijekove, ali tada će učinkovitost s vremenom opadati. Trenutno se natrij-oksibat koristi kao tretman narkolepsija – katapleksija, iako se u prošlosti kontroverzno koristio u dodacima prehrani. Ovaj lijek je odabran za testiranje zbog moguće veze između uzroka narkolepsije-katapleksije i AHC.