Nimfa (grč. νύμφη, númphê) je u grčkoj mitologiji pripadnica vrlo širokog kruga nižih ženskih božanstava - duhova prirode. Nimfe se često povezuju sa plodnošću, rastom drveća i vodom. Nisu nužno besmrtne ali žive mnogo duže od ljudi.[1] U načelu su ljubazne prema ljudima. One su često družbenice božica (Artemida), ljubavnice bogova (Zeus, Apolon, Posejdon), ali i smrtnih ljudi (Minos, Sizif, Odisej).
Često se dijele na različite široke podgrupe, kao što su Melije (nimfe jasena), Drijade (nimfe hrasta), Najade (slatkovodne nimfe), Nereide (morske nimfe) i Oreade (planinske nimfe).[2]
U Italiji su postojala domaća božanstva potoka, brzaka i vode (zvana Limfe) koja su vrlo slična grčkim nimfama. Također su primjetne paralele sa slovenskim vilama, npr. vile brodarice i Nereide.
Grčka riječ νύμφη ima značenje "mladenka" i "prekrivena veom", odnosno označava djevojku spremnu za udaju. Prema Hesihiju, jedno od značenja također je i ružin pupoljak.
Nimfe su prikazivane kao prekrasne mlade žene. Povezane su s božanstvima - Artemidom,[3] Apolonom, Dionizom te s Panom i Hermesom. Često su bile mete požudnih satira. Bile su ljubavnice mnogih bogova - Zeusa, Apolona, Posejdona, a također i smrtnika - Minosa, Sizifa i Odiseja. Živjele su u prirodi, u planinama, rijekama, izvorima, dolinama.
Grčke nimfe su također bile prikazivane kao duhovi koji su bili vezani za mjesta, za razliku od latinskog genius loci, a ponekad je to proizvodilo komplikovane mitove poput kulta Aretuze na Siciliji. U nekim djelima latinskih pjesnika školovanih u Grčkoj, nimfe su postepeno apsorbirale u svoje redove autohtona italijanska božanstva izvora i potoka (Juturna, Egerija, Karmentu, Fontana), dok su Limpfe, italijanske boginje vode, zahvaljujući zbog slučajne sličnosti njihovih imena, mogle se poistovjetiti s grčkim nimfama. Malo je vjerovatno da su klasične mitologije rimskih pjesnika utjecale na obrede i kultove pojedinačnih nimfi koje su poštovali seljaci u izvorima i rascjepima Lacija. Među rimskom književnom klasom, njihova sfera uticaja bila je ograničena i oni se pojavljuju gotovo isključivo kao božanstva vodenog elementa.
Motiv koji je ušao u evropsku umjetnost tokom renesanse bila je ideja o statui nimfe koja spava u pećini ili izvoru.[4][5][6] Ovaj motiv navodno potiče iz italijanskog izvještaja o rimskoj skulpturi nimfe na fontani iznad rijeke Dunav.[7] Izveštaj i prateća pjesma navodno na fontani koja opisuje usnulu nimfu, sada he generalno stav da je falsifikat iz petnaestog vijeka, ali se motiv pokazao uticajnim među umjetnicima i vrtlarima nekoliko vijekova nakon toga, a kopije su viđene u neoklasičnim baštama kao što su kao pećina u Stourheadu.[8][9][10]
Nimfa na Wikimedia Commonsu. |
Commons ima datoteke na temu: Nimfa |