Pleonazam

Pleonazam (grčki: πλεονάζω = imati napretek, obilovati) jest gomilanje istoznačnih riječi u govoru. Njime se naziva postupak razvijanja i proširivanja iskaza tako da se postojećim riječima i izrazima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice.^[1][2]

Načelno je moguće razlikovati neosviješteni i stilistički pleonazam:

• Neosviješteni pleonazam je jezička greška. To je pojava nepotrebnog gomilanja riječi u govoru, tako da on djeluje nespretno, neprimjereno i nezgrapno, npr: Pokrenuti inicijativu, Vidio sam svojim vlastitim očima, Ja, osobno, mislim..., Mala ptičica, investicijska ulaganja i slično.
• Stilistički pleonazam ili pleonazam u užem smislu stvara osviješteni govoreći subjekt. Ekspresivan je, funkcionalno obilježava iskaz, ponekad ga i suptilno dopunjuje. Samo je stilistički pleonazam figura. Pleonazam se relativno često može naći u Ujevićevoj, Krležinoj i Matoševoj poeziji:

T. Ujević, Svakidašnja jadikovka	M. Krleža, Ni med cvetjem nî pravice	A. G. Matoš, Srodnost
I biti slab, i nemoćan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran i očajan.	Glavobolka, bogi cvet, glava zna od nje bolet...	Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin dršće, strepi i zebe kao da je zima...

Takoder pogledajte

• Tautologija (retorika)

Rererence

• Bratoljub Klaić, Veliki rječnik stranih riječi, "Zora", Zagreb, 1974, str. 1028.

1. "Od viška glava (ne) boli", članak Krešimira Bagića Arhivirano 3. 4. 2013. na Wayback Machine, matica.hr
2. "Pleonazam", proleksis.lzmk.hr, Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XVI, str. 112, Zagreb, 2007; ISBN 978-953-7224-16-5