Polibije

Polibije (oko 203-120. godine p. n. e. grčki: Πολύβιος) je bio grčki historičar iz helenističkog perioda. Njegovo najznačajnije djelo je Historije, impozantno djelo u preko četrdeset tomova koje detaljno obuhvata period historije od 220-146. godine p. n. e. Također je poznat po svojim idejama o političkim odnosima u vlasti koje su kasnije iskoristili Montesquieu za svoj rad O duhu zakona i tvorci nacrta Ustava Sjedinjenih Američkih Država.

Biografija

Polibije je rođen oko 203. godine p. n. e. u Megalopolisu u Arkadiji. Likortas, njegov otac, bio je zemljoposjednik, važan političar i član vladajuće klase. Zahvaljujući svom ocu Polibije je još od svojih mlađih dana imao direktna iskustva i detaljan uvid u vojna i politička pitanja. Polibije je imao i sklonost ka jahanju i lovu, vještinama koje su mu pomogle nakon što su ga zarobili Rimljani. 182. godine p. n. e. Polibije je bio izabran za nosioca urne sa posmrtnim ostacima Filipomena. Ovo je bila posebna čast jer je Filipomen bio jedan od najeminentnijih Ahajskih vojskovođa i političara svog vremena. Oko 170. godine p. n. e. Polibije je izabran za hiparha – komandanta konjice. Ovo je bilo prestižna titula koja je otvarala vrata daljem napredovanju u karijeri. Svoju ranu političku karijeru Polibije je uglavnom posvetio radu na održavanju nezavisnoti Ahajskog saveza (konfederacija grčkih gradova na teritoriji sjeverne obale Peloponeza).

Burne godine

Polibijev otac Likortas bio je najglasniji zagovornik politike neutralnosti u vrijeme rata između Rimljana i Perzeja Makedonskog. To je izazvalo snažnu sumnju kod Rimljana koji su zato Polibija i još hiljadu Ahajskih plemića 168. godine p. n. e. odveli u Rim kao taoce. Polibije je bio talac Rima punih 17 godina, no zahvaljujući svom visokom obrazovanju i kulturi bio je dobrodošao kod mnogih velikodostojnika. Emilijus Paulus mu je čak povjerio svoje sinove kao učenike. Kao bivši tutor Scipiona Emilijanusa, Polibije je ostao s njim u veoma srdačnom prijateljstvu i njegov savjetnik u pobjedi nad Kartaginjanima u 3. punskom ratu. Scipion mlađi je razorio Kartagu 146. godine p. n. e. a ahajski taoci su pošteni na slobodu nešto ranije, 150. godine p. n. e., i tada je i Polibije dobio priliku da se vrati kući. No, već slijedeće godine Polibije ponovo odlazi svom prijatelju u Afriku tako da je čak bio u prilici biti na licu mjesta kada je Kartaga osvojena što je i opisao. Vjerovatno je da je Polibije nakon razaranja Kartage nastavio svoje putešestvije do afričke obale Atlantika i Španije.

Nakon razaranja rimskog Korinta, Polibije se ipak vraća u Grčku gdje pokušava ublažiti trenutno loše stanje uz pomoć svojih rimskih poznanstava i utjecaja. Tako je i dobio težak zadatak organizovanja nove vlasti u Grčkim gradovima. Na ovoj dužnosti Polibije je postigao veliki uspjeh i zaslužio veliko priznanje za svoje napore; Ahajci su mu podigli spomenike u Tegei, Palantiumu, Mantineji i Likosuri sa natpisom: “Za Grčku nikada ne bi bilo tuge da je samo poslušala Polibija u svim stvarima, al' ipak i sad u tuzi Grčka nađe utjehu baš u Polibiju." a u Megalopolisu: “on je obišao sva mora i sve zemlje, bio je saveznik rimljanima i ugasio njihov bijes protiv Grčke."

Polibijeva putovanja

Naredni period Polibije je izgleda proveo u Rimu gdje se posvetio radu na svojem historijskom djelu a povremeno je išao na duga putovanja po mediteranskim zemljama gdje je iz prve ruke sakupljao historijsku građu. Polibije je razgovarao i sa brojnim veteranima koji su mu pomogli u razjašnjenju događaja o kojima je pisao a imao je i pristup arhivskoj građi. Ostatak Polibijevog života nam nije poznat; moguće je da je putovao sa Scipionom do Španije i bio njegov vojni savjetnik tokom rata protiv Numancije (Ovaj grad na Iberijskom poluostrvu i njegovi stanovnici pružili su herojski otpor Rimljanima, bila im je draža smrt nego ropstvo pod Rimom. Iako opkoljen i mučen glađu, grad se nije predavao. Kada je Scipion Emilijan napokon ušao uovaj grad 133. godine p. n. e. zatekao je stravičan prizor: Numantinci su izvršili masovno samoubistvo.) Polibijevi zapisi o ovom događaju su nažalost izgubljeni. (Kasnije je Migel de Servantes Saavedra opisao ovaj rat u svojoj tragediji Opsada Numancije /El cerco de Numancia/). Pri kraju života, Polibije se napokon skrasio u Grčkoj gdje još i danas postoje mnogi natpisi sa njegovim imenom i statue sa njegovim likom.

Polibije historičar

Polibije je napisao veliki broj djela od kojih je do danas sačuvan samo manji broj. Među njegovim ranim radovima ubraja se biografija velikog grčkog vojskovođe i državnika Filipomena. Ovom biografijom kasnije se poslužio Plutarh, još jedan od velikih historičara antičkog vremena, te preko njega znamo za ovaj Polibijev rad jer je original izgubljen. Dalje, Polibiju se pripisuje i obiman traktat pod naslovom Taktika u kojoj je dao detaljan opis grčke i rimske vojne taktike. Ni Taktika nije preživjela stoljeća ali neke njene dijelove Polibije je iskoristio za Historiju, njegov najznačajniji i najobimniji rad u 40 knjiga (tomova).

Prvih pet tomova Historija su sačuvani u potpunosti, tu je i veći dio šestog a nažalost samo fragmenti ostalih tomova. Prva dva toma opisuju događaje na području Mediterana od Galske opsade i pljačke Rima 390. godine p. n. e. pa sve do Prvog Punskog rata, s fokusom na uspon rimske hegemonije. U prvim dijelovima Historija Polibije jasno pokazuje namjeru da objasni kako je i zašto Rim u razdoblju od nepune 53 godine postao dominantna sila u cijelom tada poznatom civiliziranom svijetu.

Možda se tvrdnja iz prethodne rečenice čini pretjerana, no tadašnji je Rim od sile ograničene samo na Apeninsko poluostrvo za pola stoljeća uspio postati imperij koji je eliminirao Kartagu i osvojio sredozemni dio Afričke obale od Egipta do Alžira, pa zatim Iberijsko poluostrvo, južnu francusku obalu, Iliriju, Grčku, Makedoniju i Malu Aziju. Polibije tu možda nije uračunao prethodna stoljeća "priprema" za ovakvu ekspanziju ali mi moramo imati u vidu da je on bio Grk, i da je "svijet" za Grke tada bio samo grčki Mediteran, njihova matična zemlja i njihove kolonije; sve ostalo su bila barbarska područja. (Uistinu, stari Grci su često bili arogantni u svom odnosu prema neciviliziranom ostatku svijeta, doduše s određenim pravom; lutajuće barbarska plemena u ostatku tadašnje Evrope bila su tek na nivou neolita, nisu imali pismenost, državu ni ostale atribute "civilizacije".)

Oko stotinu godina nakon Polibija, rimski historičar Livije (59. p. n. e.-17. godine) se u svojim djelima uveliko oslanjao na Polibijeve radove. Smatra se da je Polibije bio prvi historičar koji je pokušao predstaviti historiju kao slijed događaja potaknutih određenim uzrocima i sa odgovarajućim posljedicama. Polibije je bio veoma pažljiv i kritičan istraživač koji se oslanjao na sopstvena iskustva i svjedočenja direktnih učesnika u historijskim događajima.

Očito je Polibije bio svjestan opasnosti od prihvatanja priča i predanja kao historije: tražio je istinu umjesto praznih i nekorisnih bajki. Njegov poseban interes za već pomenutu sposobnost Rima da se organizuje i stavi pod kontrolu cijelo područje Mediterana dovela ga je do analize nekoliko vrsta ustavnih rješenja i prijedloga teorije o promjenama ustava kroz neizbježan ciklus promjena društvenog i državnog uređenja: od monarhije preko tiranije, aristokratije, oligarhije, demokratije, anarhije natrag i opet do tiranije. Polibije je imao visoko mišljenje o Ustavu Rima ali je, čini se, smatrao da će i "vječni Rim" vidjeti svoju propast, možda ne zbog djelovanja moćnijeg vanjskog neprijatelja, već zbog propadanja iznutra.

Polibije je vidjeo i zabilježio sve: nacionalizam, ksenofobiju, političku demagogiju, strašne bitke i okrutnost, lojalnost, hrabrost i vrlinu, inteligenciju, razum i visprenost. Njegovo djelo nije samo puko nabrajanje događaja u vremenu već kritičko i sveobuhvatno promišljanje o historiji.

Kritički osvrt

Pojedini savremeni historičari smatraju da je Polibije Tukididov nasljednik zbog svoje objektivnosti i kritičkog razmišljanja a, s druge strane, da je praotac savremenog naučnog i mukotrpnog historijsko-istraživačkog rada. Dakle, shodno ovom stavu, Polibijev rad predstavlja temelj za razumijevanje toka događaja uz primjenu metoda poput prodora u suštinu, zdravog razuma i uočavanja uzročno-posljedičnih veza, i to s posebnim osvrtom na geografske uslove kao jednim od bitnih faktora koji su imali (i koji i dalje imaju) utjecaj na historijska događanja. Svakako da možemo slobodno zaključiti da njegov rad pripada redu najvećih historijskih djela.

Međutim, u skorije vrijeme se Polibijeve zasluge interpretiraju nešto drugačije. Historičar Peter Green smatra da je Polibijev rad zapravo subjektivan pokušaj opravdanja sopstvene političke karijere i karijere njegovog oca. Čini se tako da se Polibije veoma potrudio opisati Kalikrata u prilično negativnom svjetlu jer je on bio odgovoran za Polibijevo talaštvo u Rimu. Stvar je i slobodnog logičkog zaključka činjenica da Polibije kao talac ipak nije mogao slobodno i objektivno izraziti svoje mišljenje. Green dalje navodi da trebamo imati na umu da je Polibije pisao o Rimu za Grke i pokušao ih ubijediti u neminovnost prihvatanja vladavine Rima. No, Green također ocjenjuje Polibijev rad kao neprocjenjiv i možda najbolji izvor podataka o vremenu o kojem je pisao.

Kriptografija

Polibije je stvorio i koristan metod slanja signala na daljinu putem pretvaranja slovnih simbola u brojeve. Ova ideja je dalje prerasla u kriptografsku manipulaciju i steganografiju (poseban način slanja skrivenih poruka čija je prednost u odnosu na kriptografiju u tome što niko osim upućenih čak ne može ni posumnjati da se radi o nekoj poruci ili skrivenom značenju).

	1	2	3	4	5
1	A	B	C	D	E
2	F	G	H	I/J	K
3	L	M	N	O	P
4	Q	R	S	T	U
5	V	W	X	Y	Z

Gornji primjer je poznat kao Polibijev kvadrat. Ukrštanjem brojeva po vertikali i horizontali dobijalo se određeno slovo.

Utjecaj

Savremenici nisu mnogo cijenili Polibija. Tek su kasniji rimski historičari poput Livija i Diodorusa iskoristili Polibijeve radove za svoja djela.

Kod pobornika republikanske misli poput Cicerona i Montesquiea pa sve do otaca S.A.D-a, Polibije je imao značajno mjesto. Od doba Prosvjetiteljstva Polibije je bio privlačan onim zainteresovanim za Grčku u Helenističko doba i ranu Rimsku Republiku. Polibije i danas ipak i dalje zauzima mjesto važnog historičara koje mu s pravom pripada.

Izdanja

W. R. Paton: Polybius, The Histories (Grčki tekst sa prevodom na engleski jezik), Loeb Classical Library.
I (L128) Books I-II (1922) ISBN 99142-7
II (L137) Books III-IV (1922) ISBN 99152-4
III (L138) Books V-VIII (1923) ISBN 99153-2
IV (L159) Books IX-XV (1925) ISBN 99175-3
V (L160) Books XVI-XXVII (1926) ISBN 99176-1
VI (L161) Books XXVIII-XXXIX (1927) ISBN 99178-8

Izvori i vanjski linkovi

“Historije” ili “Uspon Rimske Imperije” na engleskom i grčkom jeziku
Polibijevi radovi, knjiga 1, iz 1670. godine
Polibijevi radovi, knjiga 2, iz 1670. godine
Enciklopedija Britanika o Polibiju
O Polibiju na humanistictexts.org Arhivirano 28. 3. 2016. na Wayback Machine
Polybius: "The Rise Of The Roman Empire", Penguin, 1979.