Pravo konkurencije je oblast prava koja promoviše ili nastoji da očuva i unaprijedi tržišnu konkurenciju regulišući antikonkurencijska djelovanja kompanija i drugih učesnika na tržištu [1][2]. Ova oblast također je poznata i kao antimonopolsko pravo (ili antitrustovsko pravo [3]).
Historija prava konkurencije seže do Rimskog carstva. Poslovna praksa trgovaca na tržištu, cehova i vlada oduvijek je bila podvrgnuta kontroli, a ponekad i strogim sankcijama. Od XX vijeka, pravo konkurencije je postalo globalno [4]. Dva najveća i najuticajnija sistema regulacije konkurencije su antimonopolsko pravo Sjedinjenih Država i pravo konkurencije Evropske unije. Nacionalna i regionalna tijela za zaštitu konkurencije širom svijeta su formirala međunarodne mreže saradnje i podrške u provedbi svojih aktivnosti.
Moderni zakon o konkurenciji je historijski evoluirao na nacionalnom nivou kako bi promovisao i održao fer konkurenciju na tržištima uglavnom unutar teritorijalnih granica nacionalnih država. Nacionalni zakon o konkurenciji obično ne pokriva aktivnosti izvan teritorijalnih granica osim ako ima značajne efekte na nivou države. Zemlje mogu dozvoliti eksteritorijalnu nadležnost u slučajevima narušavanja konkurencije na osnovu takozvane "doktrine efekata" [5]. Zaštita međunarodne konkurencije regulisana je međunarodnim ugovorima . Godine 1945, tokom pregovora koji su prethodili usvajanju Opšteg sporazuma o carinama i trgovini (GATT) 1947. godine, u okviru Povelje za Svjetssku trgovinska organizaciju predložene su ograničene obaveze održavanja međunarodne konkurencije. Ove obaveze nisu bile uključene u GATT, ali je 1994. godine, zaključenjem Urugvajske runde multilateralnih pregovora GATT-a, stvorena Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Sporazum o osnivanju WTO uključivao je niz odredbi o različitim pitanjima prekogranične konkurencije na osnovu specifičnog sektora [6].
Često korišten izraz za ovu oblast prava "antitrust" nastao je iz engleskog jezika, odnosno SAD gdje su početkom XX vijeka doneseni prvi zakoni protiv trustova, odnosno kartela. Kanada je 1889. godine donela ono što se smatra prvim legislativnim aktom o konkurenciji u modernom vremenu. Zakon o prevenciji i suzbijanju kombinacija nastalih u cilju ograničavanja trgovine donesen je godinu dana prije nego što su Sjedinjene Države donijele najpoznatiji pravni statut o pravu konkurencije, Sherman Act iz 1890. godine. Ime je dobio po senatoru Johnu Shermanu koji je tvrdio da Zakon "ne objavljuje novi princip prava, već primjenjuje stare i dobro priznate principe običajnog prava" [7].
Zakon o konkurenciji, ili antimonopolski zakon, obično ima tri glavna elementa:
Rani primjer ovog zakonodavstva je donesen za vrijeme Rimske republike oko 50. godine pne.[8] Da bi se zaštitila trgovina žitaricama, nametane su teške kazne svima onima koji direktno, namjerno i podmuklo zaustavljaju brodove za opskrbu. Pod Dioklecijanom 301. godine nove ere, ediktom je nametnua smrtna kazna za svakoga ko prekrši tarifni sistem, na primjer kupovinom, prikrivanjem ili izmišljanjem oskudice svakodnevnih dobara [9]. Više zakona došlo je u okviru Zenonovog ustava iz 483. godine, koji se može pratiti u fiorentinskim općinskim zakonima iz 1322. i 1325. godine [10]. Ovo je predviđalo konfiskaciju imovine i progon za bilo kakvu nezakonitu trgovinsku kombinatoriku ili zajedničko djelovanje monopola, bilo privatnih ili odobrenih od strane cara. Zenon je ukinuo sva ranije data ekskluzivna prava. Justinijan I je naknadno uveo zakon za plaćanje službenika za upravljanje državnim monopolima.
Zakonodavstvo u Engleskoj za kontrolu monopola i restriktivnih praksi bilo je na snazi mnogo prije normanskog osvajanja [11]. Knjiga Domesday Book je zabilježila da je "foresteel" (tj. sprečavanje, praksa kupovine robe prije nego što stigne na tržište, a zatim napuhavanje cijena) jedna od tri moguće konfiskacije koje je kralj Edvard Ispovjednik mogao izvršiti u Engleskoj [12]. Ali briga za poštene cijene dovela je i do pokušaja direktnog reguliranja tržišta. Pod Henrikom III je 1266. godine donesen zakon da se cijene hljeba i piva određuju u skladu sa cijenama žitarica utvrđenim asesima.
Zakon kojim se uređuju pravila, mjere i postupci zaštite tržišne konkurencije u našoj zemlji je Zakon o konkurenciji [13], a organ za provođenje zaštite konkurencije je Konkurencijsko vijeće Bosne i Hercegovine.