Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
ROM (skraćeno od engl. Read-only memory - memorija iz koje se podaci mogu samo čitati). Koristi se kao medij za pohranu podataka u računarima. Zbog toga što se na ovakav medij podaci ne mogu (na jednostavan način) zapisivati, njegova upotreba je najčešća kod distribucije firmvera (vrste softvera što je u uskoj vezi sa računarskim hardverom, gdje nema potrebe za čestim ažuriranjem). Današnji poluprovodnički ROM ima tipičan oblik integralnog kola, ono što obično zovemo "čip", a razlikujemo ga od ostalih "čipova" često samo po upisanim oznakama.
Mnogi mikrokontroleri objedinjuju na jednom čipu ROM program, jezgro procesora, neke intergrirane periferne jedinice i RAM. Praktično svi mikroprogramirani procesori imaju na istom čipu neku vrstu ROM-a koji sadrži kontrole.
U ranim osamdesetim godinama XX vijeka, kućni računari su imali kompletan operativni sistem na ROM-u. Potreba za nadogradnjom tada je iziskivala zamjenu starog čipa novim korištenjem lemila i sl. alata.
Konzole za igranje od 70-ih do sredine 90-ih godina XX vijeka su kao primarni način distribuiranja softvera koristile ROM upakovan u plastična kućišta - kertridž. Ovaj način bio je u primjeni i kod nekih kućnih računara. Od 2000. godine, samo ručne konzole za igranje koriste ovakve kertridže.
Trenutno postoji tendencija smještanja softvera na diskove umjesto na ROM. Ovo omogućava lakše izmjene a ni operativni sistemi se više gotovo uopšte ne smještaju na ROM. Ipak, ROM je zadržao svoju primjenu kod računara, npr. za smještaj BIOSa, ali i tu u svojoj modifikovanoj verziji - flash-ROM. Mobilni telefoni i neki drugi ručni elektronski uređaji koji barataju podacima također koriste ROM ili flash memoriju.
Jedan od razloga zbog kojih je ROM još uvijek u upotrebi je brzina - magnetni diskovi su mnogo sporiji. Drugi je činjenica da se upravljački program potreban za rad diska ne može nalaziti na samom disku. Zato je BIOS još uvijek na ROM-u. Uz ovo, mrežne i grafičke karte neke svoje osnovne funkcije implementiraju preko softvera pohranjenog na ROM-u. Dalje, u posebno teškim uslovima rada (vibracije, veliko ubrzanje), gdje su diskovi neprimjenljivi zbog svoje osjetljivosti, ROM je nezamjenljiv.
Kod klasičnih ROM čipova, podaci se na njih upisuju tokom samog procesa proizvodnje i kasnije se ne mogu mijenjati. Ali, ima i drugih vrsta ROM-a kod kojih je to moguće:
Iako je tokom vremena bilo razlika, današnji veliki RAM se čita brže nego veliki ROM. Iz tog razloga se sadržaj ROM-a često kopira u RAM a zatim iz njega čita (shadowed, kod BIOS-a npr.).
Kod onih vrsta ROM-a u koje se može upisivati, upisivanje je uvijek znatno sporije od čitanja i zahtijeva ili promjene napona ili podešavanje prekidača - džampera (engl. jumper - kratkospojnik/u računarskoj tehnici/).
Zbog toga što se podaci u njih upisuju prisilnim prolazom elektrona kroz izolatorski sloj na plutajuću bazu tranzistora, s vremenom se izolacija oštećuje. Kod starijih tipova EAROM-a, oštećenja su nastupala već poslije 1.000 upisivanja. Moderni EEPROM-i mogu pretrpiti od nekoliko desetina do nekoliko stotina hiljada ciklusa. Pošto ovaj broj nije neograničen, kao i zbog njihovog ograničenog i skupog kapaciteta, nije vjerovatno da će flash ROM zamijeniti magnetne diskove u skoroj budućnosti.
Čitanje nije ograničeno. Jedino se može desiti da "curenje električnog naboja" sa tranzistora izazvano jonizirajućom radijacijom skrati upotrebni vijek EEPROM i EAROM-a.