Shoegaze | |
---|---|
Ostala imena | shoegazing |
Stilsko porijeklo | |
Kulturološko porijeklo | krajem 1980-ih u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu |
Fuzijski žanrovi | |
blackgaze | |
Ostale teme | |
Ambijent |
Shoegaze (poznat i kao shoegazing, a često pomiješan sa "dream popom")[6][7] jest podžanr indie i alternativnog roka kojeg odlikuje eterični zvuk, pomračeni vokali, gitarska distorzija i efekti, audio-fidbek i ogromna jačina zvuka.[8] Pojavio se krajem 1980-ih u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu među neopsihedeličnim grupama. Ime proizlazi od velike upotrebe gitarskih efekata, jer su izvođači često gledali u svoje pedale tokom koncerata.[9] Album My Bloody Valentinea Loveless, često se smatra izdanjem koje je definisalo žanr, a druge istaknute shoegaze grupe su Slowdive, Ride, Lush, Pale Saints i Chapterhouse. Shoegaze je bio zasjenjen grunge pokretom i britpop grupama ranih 1990-ih, što je dovelo do toga da su se mnogi bendovi raspali ili se prilagodili nekom drugom stilu. Međutim, od kasnih 2010-ih, uočen je ponovni interes za žanr, posebno među nu gaze i blackgaze bendovima.
Porijeklo shoegazea može se pratiti do muzike My Bloody Valentinea, benda koji je 1991. izdao svoj revolucionarni album Loveless. Loveless se često smatra osnovnim shoegaze albumom, sa svojim gustim i maglovitim vokalima.[10] Drugi bendovi koji su navedeni kao utjecaji na shoegaze su Cocteau Twins, The Jesus and Mary Chain, Dinosaur Jr., Sonic Youth i The Cure.
Jedna od ključnih karakteristika shoegazea bilo je uključivanje ženskih muzičara. Dok su savremeni alternativni rok pokreti tog vremenskog perioda bili izuzetno dominirani muškarcima (britpop, grunge), shoegaze bendovi su imali barem jednu istaknutu žensku muzičarku koja je dala ključne vokalne elemente i/ili integralne komponente pisanja u muziku. Primjeri takvih muzičara su Rachel Goswell iz Slowdivea, te Emma Anderson i Miki Berenyi iz Lusha.[11]
Shoegaze je bio dio veće društvene i muzičke scene ranih 1990-ih u Londonu, poznate kao "Scena koja slavi sebe". Izraz je skovao Steve Sutherland iz Melody Makera 1990, a odnosio se na to kako su bendovi uključeni u scenu često viđeni na svirkama jedni drugima, ponekad svirajući međusobno u bendovima i pijući zajedno.[12] Kritičari su grupe doživljavali kao previše privilegirane i u oštroj suprotnosti sa grupama koje su formirale val novokomercijalizirane grunge muzike. Pojava ovih novih muzičkih pokreta dovela je do opadanja shoegazea kao komercijalno održivog žanra do sredine 1990-ih.
Oživljavanje žanra počelo je kasnih 1990-ih (posebno u Sjedinjenim Državama) i ranih 2000-ih, što je pomoglo da se započne ono što se danas naziva "nu gaze" erom. Također, razne heavy metal grupe su bile inspirisane shoegazeom, što je doprinijelo nastanku "post-metal" i "metalgaze" stilova.[13] Naročito sredinom 2000-ih, francuski black metal bendovi Alcest i Amesoeurs počeli su da ugrađuju shoegaze elemente u svoj zvuk, pionirski u blackgaze žanru.[14]
U istočnoj Aziji ovaj žanr je postao sve popularniji kod bendova kao što su Cocteau Twins koji su utjecali na stvaranje nove shoegaze "umjetničke škole".Bendovi poput Tokyo Shoegazer i For Tracy Hyde sve više usvajaju zapadnjačke elemente, a neki bendovi kombinuju indie muziku sa shoegazeom i psihodeličnim rokom. Nadalje, od kraja 2010-ih, neki umjetnici su počeli vidljivo uključivati emo teme u shoegaze, a primjeri su bili albumi poput Weatherdaysovog Come In (2019) i Parannoulovog To See the Next Part of the Dream (2021).[15][16]
...the recent trend for combining metal’s sense of threat with the immersive idyll of shoegazing is undeniable, and only one aspect of the ongoing cross-pollination taking place in extreme music. For his part, r views the ‘metalgaze’ movement as less entropic than cyclical.