Somatska hipermutacija

Somatska hipermutacija (SHM) je ćelijski mehanizam pomoću kojeg se imunski sistem prilagođava novim stranim elementima koji se suočavaju s njim (npr. mikrobi), kao što je vidljivo tokom promjene klase imunoglobulina. Glavna komponenta procesa sazrevanja afiniteta, SHM diversificira B-ćelijske receptore koji se koriste za prepoznavanje stranih elemenata (antigena) i omogućava imunskom sistemu da prilagodi svoj odgovor na nove prijetnje tokom životnog vijeka organizma.[1] Somatska hipermutacija uključuje programirani proces mutacije koji utiče na varijabilne regije imunoglobulinskih gena. Za razliku od germ-mutacija, SHM utjiče samo na pojedine organizme imunske ćelije, a mutacije se ne prenose u potomstvo organizma.[2] Pogrešna somatska hipermutacija je vjerovatni mehanizam u razvoju ćelijskih limfoma[3] i mnogih drugih kancera.[4][5]

Ciljanje

[uredi | uredi izvor]

Kada B-ćelija prepozna antigen, ona se stimulira za dijeljenje (ili proliferacij). Tokom proliferacije, lokus receptora B-ćelije prolazi kroz iznimno veliku brzinu somatskih mutacija koja je veća za bar 105–106 veća od normalne mutabilnosti u genomu.[2] Varijacija je uglavnom u obliku pojedinačne supstitucije, pri čemu su rjeđe insercije i delecije. Ove se mutacije uglavnom događaju u „vrućim tačkama“ DNK, koje su koncentrirane u hipervarijabilnim regijama. Ove regije odgovaraju određujućim regijama komplementarnosti; mjesta koja su uključena u prepoznavanje antigena na imunoglobulinu.[6][7][8] Sveukupni rezultat procesa hipermutacije postiže se ravnotežom između popravljanja grešaka i popravka visoke vjernosti koplementiranja.[9] Ova usmjerena hipermutacija omogućava izbor B-ćelija koje eksprimiraju imunoglobulinske receptore koji imaju poboljšanu sposobnost prepoznavanja i vezivanja određenog stranog antigena.[1]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

References

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b Janeway, C.A.; Travers, P.; Walport, M.; Shlomchik, M.J. (2005). Immunobiology (6th izd.). Garland Science. ISBN 978-0-8153-4101-7.
  2. ^ a b Oprea, M. (1999) Antibody Repertoires and Pathogen Recognition: Arhivirano 6. 9. 2008. na Wayback Machine The Role of Germline Diversity and Somatic Hypermutation (Thesis) University of Leeds.
  3. ^ Odegard V.H.; Schatz D.G. (2006). "Targeting of somatic hypermutation". Nat. Rev. Immunol. 6 (8): 573–583. doi:10.1038/nri1896. PMID 16868548.
  4. ^ Steele, E.J.; Lindley, R.A. (2010). "Somatic mutation patterns in non-lymphoid cancers resemble the strand biased somatic hypermutation spectra of antibody genes" (PDF). DNA Repair. 9 (6): 600–603. doi:10.1016/j.dnarep.2010.03.007. PMID 20418189.
  5. ^ Lindley, R.A.; Steele, E.J. (2013). "Critical analysis of strand-biased somatic mutation signatures in TP53 versus Ig genes, in genome -wide data and the etiology of cancer". ISRN Genomics. 2013 Article ID 921418: 18 pages.
  6. ^ Li, Z.; Wool, C.J.; Iglesias-Ussel; M.D., Ronai, D.; Scharff, M.D. (2004). "The generation of antibody diversity through somatic hypermutation and class switch recombination". Genes & Development. 18 (1): 1–11. doi:10.1101/gad.1161904. PMID 14724175.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  7. ^ Dunn-Walters, DK; Dogan, A; Boursier, L; MacDonald, CM; Spencer, J (1998). "Base-specific sequences that bias somatic hypermutation deduced by analysis of out of frame genes". J. Immunol. 160: 2360–64.
  8. ^ Spencer, J; Dunn-Walters, DK (2005). "Hypermutation at A-T base pairs: The A nucleotide replacement spectrum is affected by adjacent nucleotides and there is no reverse complementarity of sequences around A and T nucleotides". J. Immunol. 175 (8): 5170–77. doi:10.4049/jimmunol.175.8.5170. PMID 16210621.
  9. ^ Liu, M.; Schatz, D.G. (2009). "Balancing AID and DNA repair during somatic hypermutation. Trends in Immunology". Trends in Immunology. 30 (4): 173–181. doi:10.1016/j.it.2009.01.007. PMID 19303358.

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]