Stalagmit (grčki jezik: stalagma, (Σταλαγμίτης) - kap) je pećinski ukras koji raste s poda prema stropu, a nastaje zbog kapanja mineralnih otopina i taloženja krečnjaka.[1]
Proces nastanka pećinskih ukrasa u kraškom području počinje prolaskom dosta oborinskih voda kroz porozno tlo iznad pećine u kojem se nalaze i krečnjačke stijene. Tada dolazi do hemijskog proces u kojem se kalcij-karbonat u dodiru sa vodom i pod uticajem ugljen dioksida razlaže na kalcij i hidrokarbonat. Kada otopina izađe iz plafona u zračni prostor pećine dolazi do isparavanja u otpuštanja ugljen dioksida iz vode, čime ona gubi svoju sposobnost otapala.[2] Dio se taloži na plafonu kao stalaktit.
Kapljica vode koja padne sa stalaktita ili sa stropa obično još uvijek sadrži nešto hidrokarbonata u otopini. Tokom pada kroz zrak, a posebno pri udaru o pod, iz kapljice se oslobađa CO2 te se taloži CaCO3 u vidu stubića, koji raste od poda podzemne prostorije.[3] Za razliku od stalaktita, stalagmit je potpuno ispunjen.[4] Kada voda kapa s niske tavanice, slojevi koji grade stalagmit obično su ispupčeni prema gore, a u slučajevima kada voda kapa s visoke tavanice, slojevi su udubljeni, odnosno ispupčeni prema dolje.
Stalagmiti koji rastu sa dna pećine deblji su od svog komplementarnog stalaktita, iako nastaju iz istog izvora. Nema svaki stalagmit svoj komplementarni stalaktit (i obrnuto). Ali tamo gdje postoji par, neprekidno produženje jednog ili oba može na kraju rezultirati spajanjem i stvaranjem stupaca, najrazličitijih izgleda, boja, i dimenzija. Masivni stalagmiti nastaju pri brzom kapanju, kada se taloženje odvija i po bokovima stalagmita koji tada raste i u širinu. Kod sporijega kapanja većina taloga ostaje na vrhu stalagmita koji postaje visok i tanak. Stubovi imaju ulogu ojačavanja podzemnih prostorija i sprečavanja daljeg urušavanja i stropoštavanja njihovih tavanica.[5]
Uslovi koji pogoduju taloženju su; porozna stijena iznad pećine, dosta površinskih voda, uski, ali kontuirani prolazi za tu vodu, koji joj omogućuju da vrlo sporo kapa i odgovarajući zračni prostor u šupljini koji omogućava isparavanje ili otpuštanje ugljičnog dioksida iz vode, čime ona gubi svoju sposobnost otapala.