Stevan Sremac
 | Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. |
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Stevan Sremac | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 11. novembar 1855. Senta, Austrijsko Carstvo |
| Smrt | 12. august 1906 (50 godina) Sokobanja, Srbija |
Stevan Sremac (Senta, 1855. - Sokobanja, 1906.) bio je srbijanski prozaist.
Nakon studija jezika i historije na Beogradskom univerzitetu radio je kao srednjoškolski profesor u Pirotu, Nišu i Beogradu. Kao već istaknuti pisac u naponu snage izabran je za člana Srpske kraljevske akademije (buduća SANU), ali uskoro umire od infekcije. Ondašnja javnost je ispratila Stevana Sremca uz dužne počasti, kao jednog od najostvarenijih srpskih pripovjedača realističkog smjera.
Glavna Sremčeva djela su romani (ili, opsežnije pripovijetke koje su obimom nadrasle žanr) "Ivkova slava", 1895, "Pop Ćira i pop Spira", 1898 i "Zona Zamfirova", 1903, te niz pripovijesti među kojim se ističu "Vukadin", "Limunacija na selu", "Čiča Jordan" i drugi Svoja djela objavljivao ih je između ostalih i u književnom časopisu "Zora"[1] iz Mostara. Konzervativnog svjetonazora, rojalist i "nacionalist" u politici, privrženik patrijarhalnih vrijednosti, Sremac je bio zdravohumorni temperament, čovjek koji je prihvatao stvarnost kakva jest. Satirik, ali ne gorak i jedak; realistički opisivač, ali ne i balzakovski analitik; humorni pripovjedač blagonaklonog stava naspram osmanlijsko-orijentalne baštine, ali bez elegičnosti i sjete, Sremac je naročito zdravi i jedri majstor svakodnevnog, dobar opažač životnih trivijalnosti i pitoresknosti. Općim mjestom postala je tvrdnja da je Stevan Sremac jedini opisao tri regionalna tipa srpskog društva: beogradsko-varoški, vojvođansko-banatski i južnosrbijansko-niški. Rjeđe se spominju ostale karakteristike njegovog stvaralaštva: Sremac nije ni pjesnik iščezle prošlosti ni naturalistički društveni kritičar savremenosti; on nije ni tvorac osobnosti problematiziranog unutrašnjeg života, niti razrješivač uzlova međuljudskih odnosa.[nedostaje referenca] Njegova snaga je u prihvatanju burlesknosti, na nižem nivou i banalnosti svakodnevnosti ljudske opstojnosti, te, na paradoksalan način, proslavljanju i posvećivanju običnih i neznatnih sudbina. Dok su u "Popu Ćiri i popu Spiri", pripovijeci koja je postala roman, na dobrodušan način ismijani srpski pravoslavni popovi (sam Sremac je bio vjernik i njegova satira nije žučna ni maliciozna), u "Zoni Zamfirovoj" evocirana je atmosfera srbijanskog "orijenta"; roman je životan i zbog piščeve znalačke upotrebe torlačkog narječja u dijalozima, a velik uspjeh polučila je i moderna ekranizacija. Izgleda da su srbijanski režiseri pronašli pravi mali rudnik u Sremčevim djelima što odišu orijentalnom aromom, tako da je režiser Zdravko Šotra 2005. snimio i ekranizaciju Sremčeve pripovijesti "Ivkova slava".
Djela
[uredi | uredi izvor]- Božićna pečenica (1899.)
- Ivkova slava (1895.)
- Limunacija na selu (1896.)
- Pop Ćira i pop Spira (1898.)
- Iz knjiga starostavnih (1903).
- Vukadin (1903.)
- Zona Zamfirova (1906.)
Također pogledajte
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "Jezička standardizacija i pravopisna norma u "Zori" Prilog Mr. Muhameda Šatora na most.ba". Arhivirano s originala, 9. 6. 2013. Pristupljeno 20. 6. 2013.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]