Sulejman Naibi (Ramazani) bio je albanski pjesnik koji je stvarao u okviru tzv. bejtadžijske književnosti.[1][2]
O njegovom se životu ne zna mnogo. Bio je suvremenik drugog bejtadžijskog pjesnika, Nezima Frakulle, i vjerojatno manje važan od njega. Naibi je rođen u Beratu, koji je tada pripadao Valonskom sandžaku i Janjinskom vilajetu u okviru Osmanskog Carstva. Naibi je veći dio svog života proveo u Beratu, gdje je i umro 1771.[2] ili 1772. godine.[1][3] Pripadao je bektašijskom derviškom redu.
Neka su njegova djela napisana u Elbasanu, pa se pretpostavlja da se tamo oženio. Naibijev je jezik čišći i s manje orijentalnih posuđenica. Njegova poezija stoji pod velikim utjecajem arapske tradicije. Vjerojatno je neko vrijeme živio u Turskoj ili na Bliskom Istoku. Sulejman Naibi autor je jednog divana, tj. pjesničke zbirke, na albanskom jeziku, čiji je rukopis bio sačuvan u Fieru do 1944. godine, ali je potom izgubljen. Samo je nekoliko njegovih pjesama isplivalo na površinu u drugim rukopisima ili je usmeno preživjelo u narodnim pjesmama središnje Albanije, poput pjesme Mahmudeja, lijepo ukrašena (Mahmudeje e stolisurë), koju albanski kritičar Koço Bihiku naziva "kicoškom pjesmom koja plamti od ljubavi". Naibi je prvi muslimanski pjesnik koji je stihove posvetio ljepoti žena, budući da su u većem dijelu poezije u orijentalnoj tradiciji muškarci sastavljali stihove u slavu ljepote mladića.[1][2]