Triangulacija je taktika koja se koristi u šahu da se protivnik dovede u iznudicu (cugcvang), odnosno to je taktika čiji je cilj vraćanje u početnu poziciju na takav način da je protivnik tada prisiljen odigrati prvi u toj poziciji, kad to za njega predstavlja hendikep, npr. mora obustaviti blokadu i dopustiti protivniku da prodre u njegovu poziciju. Triangulacija se još naziva i gubljenje tempa ili gubljenje poteza.
Najčešće se dešava u završnicama s kraljevima i pješacima kad jedan kralj može manevrirati na 3 susjedna polja u obliku trougla i zadržati osnovnu poziciju dok protivnički kralj ima samo 2 polja za to. Stoga, ako jedan kralj triangulira koristeći 3 poteza da bi se vratio na polazno polje, a protivnički kralj ne može učiniti istu stvar, izgubio je ključni tempo i došao do iste pozicije, samo što je sad na potezu protivnik. Triangulacija se može desiti i u drugim završnicama i čak i u nekim središnjicama (Flear 2004, str. 15).
Razmotrite ovu poziciju, sa bijelim na potezu. Ovdje crni ima opoziciju i drži bijelog kralja na odstojanju. Međutim, da bijeli ima opoziciju (tj. da je crni na potezu u ovoj poziciji), crni kralj morao bi se odmaći od d7 i dozvoliti bijelom kralju da napreduje. Crni kralj mora ostati blizu trenutnog položaja – mora spriječiti napredovanje c-pješaka i ne smije dozvoliti da bude izguran na ivicu table. Polja d5 i d7 jesu odgovarajuća polja. Kad je bijeli kralj na d5, crni kralj mora biti na d7, sa bijelim na potezu kako bi spriječio napredovanje bijelog kralja. Bijeli ima trougao dostupnih polja: d5, e5 i d4 i može pobijediti sljedećim manevrom:
i sada je triangulacija kompletirana i imamo istu poziciju, ali je sad na potezu crni. Bijeli je uzeo opoziciju i crni je sad u iznudici. Partija se može nastaviti ovako:
i bijeli dobija (Dvorjecki 2006, str. 21). (Postoje i drugi načini za bijelog da dobije nakon svog 3. poteza.)
U ovoj partiji iz 1978. između Leva Aljburta i budućeg svjetskog prvaka, Garija Kasparova[1], crni dobija triangulacijom:
i bijeli je predao. Nakon 57. Kf1 Ke4! 58. Kf2 Kf4 59. Kf1 Kg3 crni osvaja bijelog pješaka (Kasparov 2011, str. 140).
Triangulacija se može desiti i u drugim završnicama osim one s kraljevima i pješacima, kao što je bilo u ovoj partiji na Turniru kandidata 1965, u kojoj je budući svjetski prvak Boris Spaski porazio bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Talja i izborio pravo da izazove tadašnjeg aktualnog svjetskog prvaka Tigrana Petrosjana.[2] Da je bijeli na potezu, bio bi u iznudici. Crni to postiže triangulacijom:
Sada je pozicija ista kao polazna, ali je na potezu bijeli, što znači da je u iznudici. Mora izgubiti topa ili dozvoliti napredovanje f-pješaka ka promociji (Giddins 2007, str. 62).
Obično, kad kralj triangulira u završnici s kraljem i pješakom, nalazi se blizu protivničkog kralja i triangulacijom stječe opoziciju, dovodeći protivnika u iznudicu. Ova pozicija (iz analize partije između Alekseja Širova i Aleksandra Griščuka iz New Delhija 2000) pokazuje primjer kad su kraljevi vrlo udaljeni.[3] Bijeli triangulira kako bi crnog doveo u iznudicu:
i crni je iznenađujuće u iznudici. Partija se može nastaviti ovako:
i bijeli dobija (Silman 2007, str. 374–77).
Za primjer triangulacije damom pogledajte poziciju u završnici dama protiv topa u Philidorovoj poziciji. Partija Fischer – Tajmanov (4. partija) pokazuje sličnu taktiku s lovcem. Top također može izvesti ovaj manevar, ali skakač ne može (Müller i Pajeken 2008, str. 40, 175, 189).
U ovoj partiji između budućeg FIDE svjetskog prvaka Veselina Topalova i bivšeg svjetskog prvaka Anatolija Karpova[4] bijeli triangulira topom kako bi crnog doveo u iznudicu:
Nazad u istu poziciju i crni je u iznudici. Partija je nastavljena: