Tupoljev Tu-160

Tu-160 "Blackjack"
Proizvođač	Tupoljev
Prvi let	19. decembar 1991.
Status	Aktivna upotreba
Glavni korisnik	SSSR Rusija
Broj napravljenih	35

Tupoljev Tu-160 (NATO naziv: Blackjack) jeste supersonični teški bombarder s promjenjivom geometrijom krila dizajniran u bivšem SSSR. Najteži je borbeni zrakoplov ikad napravljen.

Razvoj

Rađen iz političkih pobuda, s ciljem da nadmaši B-1 Lancer, Tu-160 je u tome u potpunosti uspio. Iako je razvoj Tu-160 započeo u ranim sedamdesetima, postojanje projekta Samolet 70 otkriveno je tek kad je 26. novembra 1981. američki špijunski satelit snimio prototip na uzletištu Žukovski. Prvi let prototip je izveo 19. decembra iste godine. Da razvoj novog bombardera nije tekao bez teškoća potvrđuje i činjenica kako je brzina zvuka dostignuta tek u februaru 1985. godine. Bombarder je patio od većeg broja nedostataka koji su manjim dijelom bili posljedica loše konstrukcije, a većim dijelom nesposobnosti sovjetske industrije da podupre tako zahtijevan projekt. Zbog toga je djelomičan nivo operativnosti Tu-160 dostigao tek potkraj 1987. Iako je prvobitno planirana proizvodnja bar 100 tih bombardera, zbog raspada Sovjetskog Saveza napravljeno ih je ukupno 32 (neki izvori navode 39), dok je u tvornici Kazan ostao napola dovršeni primjerak. Ruski su izvori potvrdili da ne postoji mogućnost obnove proizvodnje.^[1]

Opis

Tu-160 u letu.

Kokpit aviona.

Iako se sličnost B-1 i Tu-160 nikako ne može poreći, ipak bi bilo nepravedno reći da je sovjetski bombarder kopija američkog. Koristeći se istim ili sličnim naučnim saznanjima i dostignućima, sličnim računarskim programima, ali i iskustvima američkih kolega iz projekta B-1A, sovjetski stručnjaci su dobili sličan avion većih dimenzija, ali i boljih karakteristika. Ako je Tu-160 kopija B-1A, onda je to kopija koja je nedvojbeno nadmašila original.

Zbog toga je odabrana konfiguracija niskokrilca s promjenjivom geometrijom krila. Tri osnovne strijele ugla krila od 20°, 35° i 65° odabiralo je automatski letno računalo, iako je zadržana i mogućnost ručnog namještanja. Ugao od 20° rabio se isključivo za letenje pri malim brzinama, kod slijetanja i polijetanja. Strijela od 35° služila je za letenje na malim visinama, dok je strijela od 65° bila namijenjena isključivo postizanju visokih nadzvučnih brzina. Kad su se krila pomaknula na strijelu od 65°, podigla su se dva pretkrilca fiksnog dijela krila gradeći tako aerodinamičke pregrade čija zadaća je bilo omogućiti pravilnije strujanje zraka. Koristeći pozitivna iskustva s krilima primijenjena na Tu-22M i Tu-160 je dobio krila opremljena pretkrilcima (flap) i dvodijelnim zakrilcima po cijeloj dužini pokretnog dijela krila. Na krajevima krila postavljena su krilca (aileron) koja su pri slijetanju glumila zakrilca. Zbog ugradnje gondola s motorima nepokretni dio krila (rukavica) nije dobio zakrilca iako je svojim oblikom znatno pridonosio uzgonu aviona. Krila su opremljena i zračnim kočnicama (spoiler). Repne horizontalne površine bile su all-moving tipa i postavljene su na sredini vertikalnog stabilizatora, nešto više nego kod bombardera B-1. Ugrađen je vrlo moderan fly-by-wire sistem upravljanja avionom koji je znatno pojednostavljivao letenje i smanjivao zamor pilota.

Tijelo je bilo kružnog oblika relativno malog prečnika, a posebna pažnja obraćena je spoju trupa i krila kako bi se dobio što manji radarski odraz aviona. Zbog toga Tu-160, kad se gleda sprijeda, podsjeća na oblik letećeg krila. Koliko su sovjetski stručnjaci u naporima za smanjenjem radarskog odraza uspjeli, najbolje kazuje podatak da 20 posto veći Tu-160 ima manji radarski odraz od američkog konkurenta B-1B. Kako se na razvoju i gradnji Tu-160 nije štedjelo, tako je i 20 posto konstrukcije aviona napravljeno od ultraskupog titana, uključujući napadne rubove i remenjače krila.

Motori su postavljeni u gondole pod krilima. Konstrukcija gondola bila je znatno naprednija nego na B-1B, što je izazvalo veliko iznenađenje na Zapadu. Uvodnici zraka bili su promjenjivog presjeka i omogućavali su let brzinama iznad 2000 km/h. Uz to bili su takve konstrukcije da nisu dopuštali ulazak radarskih zraka do lopatica kompresora motora i njihovo odbijanje prema radaru. U gondole su ugrađivana četiri Samara NK-321 turbofan mlazna motora, po dva u svaku gondolu. Motor NK-321 imao je maksimalnu snagu od 137,3 kN suhog i 245 kN potiska s naknadnim izgaranjem, što je 79 posto više snage nego kod konkuretnog B-1B. Gorivo se nosilo u rezervoarima u trupu i u pokretnom dijelu krila.

Stajni trap je bio masivan i prilagođen za loše USS-e, ili za betonske staze prekrivene snijegom. Tako su glavne noge stajnog trapa dobile čak šest kotača što je znatno utjecalo na težinu, ali se smatralo opravdanim za teške zimske uvjete u Rusiji i Ukrajini. Zbog gondola na krilima razmak glavnih nogu stajnog trapa relativno je mali, iako ne postoje izvještaji koji bi potvrđivali da su posade zbog toga imale problema.

Raspon naoružanja koje je Tu-160 mogao ponijeti doista je impozantan, od klasičnih gravitacijskih bombi do krstarećih raketa dometa 3000 kilometara. Za upotrebu klasičnih gravitacijskih bombi i mina opremili su ga elektrooptičkim sistemom smještenim u prednjem dijelu aviona. Uz to što je zadržao mogućnost nošenja rakete iz arsenala Tu-22M - Kh-15P (AS-16 Kickback), Tu-160 je osamdesetih dobio i mogućnost nošenja krstarećih projektila vrlo velikog dometa Kh-55MS (domet 2400 km) i njene verzije Kh-55SM (dometa 3000 km). NATO oznaka za rakete je AS-15 Kent. Usvajajući znanja proistekla iz iskustava Savezničkih snaga u "Pustinjskoj oluji" razvijena je verzija oznake Kh-65SE opremljena konvencionalnom penetracijskom bojnom glavom težine 410 kilograma. Težina projektila bila je 1650 kilograma, a maksimalni domet 600 kilometara. Za precizno bombardiranje razvijena je i verzija oznake Kh-SD (srednjei dalnosti - srednjeg dometa) opremljena sistemom televizijskog vođenja i GPS navigacijom. Maksimalni domet tog projektila bio je 300 kilometara. Sve su se rakete nosile u odjeljku za borbeni teret unutar trupa, na šesterostrukom rotirajućem lanseru. Početkom osamdesetih pokrenut je razvoj novog krstarećeg projektila oznake Kh-101.

Operativna upotreba

Prva jedinica opremljena novim bombarderom bila je 184. gardijski puk teških bombardera smješten u zračnoj bazi Priluka u Ukrajini. Tako je, nakon raspada Sovjetskog Saveza upravo Ukrajina naslijedila većinu operativnih Tu-160, a to je izazvalo dugogodišnji politički spor s Rusijom. Iako Ukrajina nije imala ni volje, ni potrebe, a ni novca za održavanje flote od 19 vrlo skupih Tu-160 (avioni nisu letjeli niti su bili posebno zaštićeni ili konzervirani), pregovori o njihovom vraćanju Rusiji bili su teški i dugotrajni. Sporazum je postignut tek 1999., a sadržavao je odredbu o vraćanju osam operativnih ili, bolje rečeno, preživjelih Tu-160, dok će ostatak od 11 aviona, uz američku financijsku pomoć, biti razrezan. Na taj je način Rusija u kratko vrijeme uspjela znatno ojačati svoju flotu Tu-160 koja je dotad brojala samo 12 aviona, uz najvjerojatnije tek 2 aviona spremna za obavljanje borbenih misija.^[2]

Specifikacije

Podaci	Jedinice
Godina produkcije	1984-danas
Firma	Tupoljev
Raspon krila	55,70 m
Dužina	54,1 m
Visina	13,10 m
Površina krila	400 m^2
Težina (prazan)	110.000 kg
Mogući tovar	-
Težina (maksimalna pri startu)	275.000 kg
Putnici	-
Posada	4
Brzina	2220 km/h
Visina leta	16.000 m
Dužina leta	12.300 km
Pogon	4× Kuznetsov NK-32 turbofen motora
Snaga
Naoružanje	do 40.000 kg bombi

Izvor

1. "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 15. 6. 2013. Pristupljeno 5. 7. 2014.
2. "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 4. 10. 2012. Pristupljeno 5. 7. 2014.