Šefik Bešlagić (Gornja Tuzla, 6. april 1908 – Sarajevo, 19. novembar 1990) bio je bosanskohercegovački kulturni historičar.
Šefikov otac Agan bio je učitelj, a majka Devleta, rođena Mulalić, domaćica. Osnovnu školu završio je u Doboju, nižu gimnaziju u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu 1928. Bio je učitelj u Žeravcu kod Dervente i u Gračanici u periodu od 1929. do 1935. Pohađao je Višu pedagošku školu Zagrebu na umjetničkoj grupi predmeta od 1935. do 1937, gdje je i diplomirao. Kao nastavnik građanskih škola radio je u Drnišu, Konjicu i Tuzli u periodu od 1938. do 1943. Od 1943. Bešlagić je u partizanima na raznim dužnostima (komandant bataljona Tuzlanskog odreda, komandant mjesta u Gornjoj Tuzli i Gračanici, saobraćajni ofcir III korpusne vojne oblasti, okružni organ Zemaljske komisije za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača). Imao je čin kapetana I klase. Za doprinos antifašističkoj borbi nagrađen je sa više odlikovanja i priznanja. U toku rata odlikovan je Ordenom za hrabrost i Ordenom zasluga za narod III reda, a poslije rata Ordenom rada II reda i Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.
Poslije Drugog svjetskog rata, Bešlagić je povjerenik Sreskog, Okružnog i Oblasnog odbora u Doboju i Tuzli. Obavljao je funkciju direktora Gimnazije u Doboju (1947.-1949.) Bio je inspektor u Ministarstvu prosvjete i Ministarstvu za nauku i kulturu Narodne republike Bosne i Hercegovine do 1952. Na mjestu direktora Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti/Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine je u periodu od 1952. do 1967, kada po vlastitoj želji, odlazi u penziju. Više godina je urednik časopisa Naše starine, u kojemu je podrobno opisao spomenike u dolini Neretve (područje Jablaničkog jezera), Raškoj Gori i Drežnici, te na Kupreškom i Duvanjskom polju.
Bešlagić se konstantno usavršavao. Vanredno je studirao na Filozofskom fakultetu Beogradu od 1949. do 1950. Godine 1955. dobio je zvanje stručnog saradnika, 1959. zvanje savjetnika, a 1961. zvanje višeg stručnog saradnika. Za naučni rad u proučavanju materijalne kulture Bosne i Hercegovine nagrađivan je visokim priznanjima svoga vremena, Dvadesetsedmojulskom nagradom Bosne i Hercegovine za 1972. i nagradom ‘Veselin Masleša’ za naučnoistraživački rad. Dobitnik je Plakete grada Sarajeva, Plakete grada Doboja i Povelje Turističkog saveza Bosne i Hercegovine. Bio je predsjednik Društva konzervatora Jugoslavije. Sahranjen je na gradskom groblju Bare u Sarajevu.
Preokupacija Bešlagićevog interesa je kamen, djelo ljudskog stvaralaštva u kamenu. To su stećci, nišani, stolice i korita, pretežno nadgrobni spomenici, ali i natpisi, načini zrade, simbolika ukrašavanja, pripadnost, rasprostranjenost, evidentiranje, konzerviranje, zaštita i upotrebna vrijednost kamena. Višegodišnja tematska specijaliziranost rezultirala je ostvarenjima koja ga svrstavaju među najpoznatije historičare materijalne kulture Bosne i Hercegovine. Bešlagić se zalagao za zaštitu materijalnih spomenika kao integralne kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Najveći domet ostvario je obimnim kataloškim pregledom stećaka iz 1971. i sintezom o stećcima iz 1982.