Šejhul-islam (arapski: شَيْخُ الإسْلام, doslovno 'čuvar vjere') naziv je za najvišeg autoriteta u hijerahiji islamskog svećenstva (uleme) u Osmanskom Carstvu. U hijerarhiji islamskog svećenstva, iznad njega nalazio se sultan koji je bio halifa islamskog svijeta.[1]
Osmansko Carstvo nije imalo odvojenu vjersku od državne administracije, zbog čega je ova država predstavljala jedinstvo vjerskog i političkog djelovanja. Za razliku od prethodnih islamskih država, Osmansko Carstvo imalo je čvrsto izgrađenu hijerarhiju islamskog islamskog svećenstva (uleme). U toj hijerarhiju mogli su se identificirati islamski službenici (imami, hatibi), profesori (muderrisi), pravnici (kadije). Na čelu cjelokupne vjerske organizacije nalazio se šejhul-islam, koji je izvorno bio muftija Istanbula. Uspostavljanjem funkcija šejhul-islama prvi put u historiji islama dolazi do odvajanja države i vjere. U početku to nije bilo tako izraženo, ali je omogućilo daljnjoj podjeli koja se nastavila ne samo u političkom nego i u kulturnim, obrazovnim i drugim pravcima. Sultani su i dalje zadržavali funkciju halife pored funkcija državnosti i vojskovođe, dok je šejhul-islam imao pravo veta na sultanove odluke, ako su u suprotnosti s Kur'anom i hadisom.[2]
Raspadom Osmanskog Carstva, zbacivanjem sultana, uspostavljenjem Republike Turske, a potom protjerivanjem i posljednjeg halife, došao je u pitanje i ured šejhul-islama. Ured šejhu-l-islama koji se zvao mešihat preimenovan je u ministarstvo 1920. pod nazivom Ministarstvo Shar’iyya wa Awqaf, a potom je 1924. ponovo preimenovano u Predsjedništvo u vjerskim poslovima. Ta institucija pripala je Uredu premijera, koja se do dana današnjeg financira iz proračuna premijera u skladu sa zakonom 429. Republike Turske.[3]