Život je lijep
| Život je lijep | |
|---|---|
 | |
| Izvorni naslov | La vita è bella |
| Režiser | Roberto Benigni |
| Producent | |
| Scenarist(i) |
|
| Uloge |
|
| Muzika | Nicola Piovani |
| Žanr | drama, komedija |
| Kinematografija | Tonino Delli Colli |
| Montaža | Simona Paggi |
| Produkcija | Cecchi Gori Group |
| Distributer | Miramax Films |
| Premijera | 20. decembar 1997. |
| Trajanje | 116 minuta[1] |
| Zemlja | Italija |
| Jezik | italijanski, njemački, engleski |
| Budžet | 20 miliona dolara[2] |
| Zarada | 229,2 miliona dolara[3] |
Život je lijep (italijanski: La vita è bella) italijanska je dramska komedija snimljena 1997. godine u režiji i glavnoj ulozi Roberta Benignia, koji je i ko-autor scenarija zajedno sa Vincenzom Ceramiem. Benigni igra Guida Oreficea, italijanskog Jevreja, vlasnika knjižare, koji koristi svoju bujnu maštu kako bi zaštitio svog sina od užasa internacije u nacističkom koncentracionom logoru.
Film je doživio kritički i finansijski uspjeh. Na 71. dodjeli Oscara imao je 7 nominacija osvojivši ukupno 3 nagrade: za Benignia Oscara za najboljeg glumca, kao i Oscara za najbolju originalnu muziku i najbolji strani film[4] Film je postao drugi nakon filma Z (1969) koji je u isto vrijeme bio nominiran za Oscara za najbolji strani film i najbolji film.[5]
Roberto Benigni je objasnio "da film nije komedija o holokaustu; to je film jednog komičara o holokaustu.[6] Filmski kritičar Roger Ebert ocijenio je "da se u filmu ne radi o nacistima i fašistima, nego o ljudskom duhu i spašavanju svega što je dobro i obećavajuće od olupina snova. O nadi u budućnost i prijeko potrebnom ljudskom uvjerenju, ili zabludi, da će stvari za našu djecu biti bolje nego što su sada.[7]
Radnja
[uredi | uredi izvor]Godine 1930. u tadašnjoj Kraljevini Italiji, Guido Orefice je mladi Jevrej koji prekida svoj stari način života i odlazi u grad u kojem njegov ujak živi kako bi našao posao. Guido je po prirodi komičan i oštrouman, i vješto se snalazi u svakoj situaciji u kojoj se nađe. On se zaljubljuje u jednu ženu po imenu Dora. Kasnije on je ponovo vidi u gradu gdje radi kao učiteljica. Dora treba da se zaruči za bogatog, ali arogantnog čovjeka, zvaničnika lokalne samouprave sa kojim Guido ima redovne nesporazume. Guido smišlja mnoge "slučajne" incidente kako bi pokazao svoj interes za Doru. Konačno Dora uviđa Guidovu naklonost i obećava mu da će poći za njega iako sa njim nema bolju budućnost. On dolazi na konju i krade je sa ceremonije zaruka, ponižavajući njenog zaručnika i majku. Do 1939. godine oni su u braku i imaju sina, po imenu Giosuè.
U prvom dijelu, film prikazuje promijenjenju političku klimu u Italiji: Guido često oponaša članove Nacionalne fašističke stranke, rugajući se njihovoj rasističkoj logici i pseudonaučnim tumačenjima (u jednom trenutku, on skače na sto da demonstrira svoj "savršeni arijevski pupak"). Međutim, Italiju zahvata sve veći fašistički talas: konj s kojim je Guido ukrao Doru obojen je zelenom bojom i uvredljivim antisemitskim parolama. Kasnije, tokom Drugog svjetskog rata, nakon što su se Dora i njena majka pomirile, Guido, njegov ujak Eliseo, i Giosuè su uhapšeni dok su slavili rođendan Giosuèa. Oni kao i mnogi drugi Jevreji su prisiljeni da se ukrcaju na voz i odvedeni su u logor. Nakon svađe sa stražarom oko njenog muža i sina, rečeno joj je da njihova deportacija nije greška. Dora se dobrovoljno ukrcava u voz kako bi bila blizu svoje porodice. Međutim, muškarci i žene su razdvojeni u logoru, a Dori i Guidu je onemogućeno da se viđaju tokom zatočeništva. Stoga, Guido započinje svoje akrobacije, koristeći da preko zvučnika kampa, pošalje simbolične poruke, kako bi uvjerio Doru da su on i njihov sin na sigurnom. Eliseo je smaknut u gasnoj komori ubrzo nakon njihovog dolaska. Giosuè zamalo izbjegava smrt u gasnoj komori jer mrzi tuširanje, i odbija da se priduži drugoj djeci kada im je naređeno da uđu u gasne komore.
U logoru, Guido krije pravu istinu od svog sina. Guido objašnjava Giosuèu da je logor komplikovana igra u kojoj on mora obavljati zadatke koje mu Guido zadaje. Svaki od zadataka će im donijeti bodove i ko god prvi dostigne hiljadu bodova osvaja tenk. Zatim mu kaže da ako plače, žali se da želi vidjeti svoju majku, ili kaže da je gladan, izgubiće bodove, dok dječaci koji se kriju od stražara logora zarađuju dodatne bodove. Giosuè ponekad nerado prihvata igru, ali Guido ga svaki put nagovara da nastavi. Guido koristi ovu igru da prikrije pravu namjenu logora što bi inače bilo zastrašujuće za dijete: stražari su tu samo zato što žele tenk za sebe; a ostale djece je sve manje jer se kriju samo kako bi postigli više bodova nego Giosuè jer tako jedino mogu pobijediti u igri. U stvarnosti oni su ubijeni u plinskim komorama. Giosuè traži prekid igre i povratak kući ali Guido ga pokušava razuvjeriti jer misli da su u vođstvu za tenk, i treba čekati samo kratko vrijeme prije nego što mognu da se vrate kući sa svojim tenkom. Guido na kraju kupuje dodatno vrijeme tako što je Giosuèa pomiješao sa lokalnim njemačkim učenicima, i nakratko radeći kao njihov sluga kako bi pomogao skrenuti pažnju drugih zvaničnika da ne primijete da je Giosuè zapravo italijanskog porijekla.
Uprkos tome što je okružen bijedom, bolestima i smrću u logoru, Giosuè ne dovodi u pitanje očeve izmišljotine zbog njegove uvjerljivosti i svoje nevinosti. Guido održava ovu priču sve do kraja kada su, u haosu zatvaranja logora, savezničke snage došle već nadomak logora, i on kaže svom sinu da ostane skriven sve dok svi ne odu, što je trebalo biti finalno takmičenje prije nego što tenk bude njegov. Dok je kamp u haosu Guido se daje u potragu za Dorom, ali u momentu kad je izašao vani uhvaćen je od strane jednog njemačkog vojnika. Oficir donosi odluku da pogubi Guida. Guida odvodi vojnik koji treba da ga pogubi. Dok je koračao do mjesta svog pogubljenja, Guido prolazi pored Giosuèa posljednji put, a njegov sin misli i dalje da je sve to dio igre. On namiguje na Giosuèa na šta mu on uzvraća. Sljedećeg jutra, Giosuè izlazi iz skrovišta, baš kad jedinica američke vojske na čelu sa Sherman tenkom stiže u kamp koji je oslobođen. Giosuè je ushićen i uvjeren je da je pobjednik igre i da je dobio nagradu. Svi ostali zarobljenici u logoru izlaze iz skrovišta. Zatvorenici putuju na sigurno, u pratnji Amerikanaca. Dok putuju, vojnici dozvaljaju da se Giosuè vozi s njima na tenku. Giosuè ubrzo vidi Doru koja se pomalja u povorci na izlasku iz logora. Giosuè i Dora su ujedinjeni i presretni su što su ponovo zajedno. Na kraju filma, Giosuè je mladić. Pripovjedač na početku i kraju filma je stariji Giosuè koji podsjeća na priču o svom ocu i njegovom činu žrtvovanja za svoju porodicu.
Uloge
[uredi | uredi izvor]- Roberto Benigni – Guido Orefice
- Nicoletta Braschi – Dora
- Giorgio Cantarini – Giosuè
- Giustino Durano – ujak Eliseo
- Horst Buchholz – doktor Lessing
- Marisa Paredes – Dorina majka
- Sergio Bustric – Ferruccio
- Amerigo Fontani – Rodolfo
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "LA VITA E BELLA (LIFE IS BEAUTIFUL) (12A)". Buena Vista International. British Board of Film Classification. 26. 11. 1998. Arhivirano s originala, 31. 12. 2013. Pristupljeno 23. 8. 2013.
- ^ Box Office Information for Life is Beautiful. Arhivirano 19. 6. 2013. na Wayback Machine The Wrap. Pristupljeno 4.4.2013.
- ^ Life is Beautiful Box Office Mojo Pristupljeno 28.12.2010.
- ^ "The 71st Academy Awards (1999) Nominees and Winners". oscars.org. Pristupljeno 20. 10. 2015.
- ^ "Life Is Beautiful". emanuellevy.com. Pristupljeno 9. 9. 2016.
- ^ "Movie Interview: "I wanted to make a beautiful movie"". salon.com. Pristupljeno 9. 9. 2016.
- ^ "LIFE IS BEAUTIFUL". rogerebert.com. Pristupljeno 9. 9. 2016.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]