Baltazar Adam Krčelić (Kerchelich, Kerchelics; Boltižar, Boltek, Bolthisar)[1] (Šenkovec kraj Zagreba, 5. veljače 1715. – Zagreb, 29. ožujka 1778.)[2] bio je hrvatski povjesničar, književni povjesničar, teolog i pravnik. Pisao je i pod imenom Adalbert Barić (Barits).[3] Bio je pristaša prosvijećenog apsolutizma.[3] Nakon Vitezovića, najistaknutija je ličnost hrvatskoga kulturnog života svojega doba.
U Zagrebu se školovao na gimnaziji kod isusovaca i u biskupskoj gimnaziji.[3] Kao nadarena učenika poslali su ga studirati u Hrvatski kolegij u Beču.[3] Poslije je četiri godine studirao u Bologni u Ilirskom kolegiju.[3] Doktorirao je filozofiju i bogoslovlje.[3]
Vrativši se u Hrvatsku prvu duhovničku dužnost imao je u crkvi sv. Martina pod Okićem gdje je bio kapelanom.[3] Poslije je bio župnikom u Selima kod Siska.[3] Nedugo zatim postao je prefektom zagrebačkoga sjemeništa, a zatim i zagrebačkim kanonikom.[3] Nešto poslije postao je rektor Hrvatskog kolegija u Beču, a na to ga je mjesto postavio biskup Juraj II. Branjug (1747.).[3]
Napredak u domovini Krčelić je dočekao kad je zagrebačkim biskupom postao barun Franjo Ksaver Klobušicki, koji je ga imenovao za svog pobočnika.[3] Sreća se preokrenula kad je za biskupa došao Franjo Thauszy, koji ga je sputavao na svim poljima: znanosti, crkvenom radu, častima i prihodima.[3] Zbog toga je Krčelić svoju privatnu knjižnicu oporukom ostavio Kraljevskoj akademiji, te je danas osnovicom hrvatske Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.[3]
Krčelć je pisao na latinskom jeziku i kajkavskom narječju hrvatskog jezika, a glavna su mu djela posvećena zagrebačkoj crkvenoj povijesti do polovice 17. stoljeća i političkoj povijesti Kraljevine Hrvatske do 1564.
Krčelićev ljetopis Annuae ili povijest od uključivo 1748. godine i sljedećih (do 1767) na znanje potomstvu (Annuae sive historia ab anno inclusive 1748. et subsequis (1767) ad posteritatis notitiam[3][4] dragocjen je izvor za povijest naznačena razdoblja, s mnoštvom podataka o prilikama u Hrvatskoj, osobito o seljačkim i krajišničkim bunama.
Ističu se još djela Povijest zagrebačke stolne crkve, prvi svezak, prvi dio (Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis partis primae tomus primus) (1754./1770.) te Prethodne napomene o kraljevstvima Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (De Regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae notitiae praeliminares) iz 1770. godine,[4] u kojem namjerava dokazati da nasljednici ugarske krune (Habsburgovci), imaju pravo na krunu u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, ali i Bosni i Srbiji.[3]
Autor je jednog od najstarijeg pregleda povijesti hrvatske književnosti. Napisao ga je na latinskom jeziku, objavio u Varaždinu, a obuhvatio je hrvatske pisce od l4. do konca 17. stoljeća (od Augustina Kažotića do Pavla Vitezovića).[3] O biskupu Kažotiću napisao je i djelo na kajkavskom narječju Živlenje blaženoga Gazotti Augustina, zagrebečkoga biskupa (1747.).[3][4]