Branko Miljković

Branko Miljković
Puno imeBranko Miljković
Rođenje29. siječnja 1934.
Niš, Srbija
Smrt12. veljače 1961.
Zagreb, Hrvatska
Zanimanjeknjiževnik
NacionalnostSrbin
Period pisanja1957. – 1961.
Književne vrstepoezija, esej
Važnija djela
  • Uzalud je budim, Poreklo nade, Vatra i ništa, Krv koja svetli
Portal o životopisima

Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934. – Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Osim poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem slovenskih, ruskih i francuskih pjesnika.[1]

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji.[2] Osnovnu školu i gimnaziju polazio je i završio u rodnome gradu. Pjesme je počeo pisati s trinaest godina i prvu pjesmu objavio je s osamnaest godina u beogradskome listu Zapisi, 1952. godine.[3] U Nišu pjesme je objavio u Narodnim novinama, Glasu omladine, Našem putu i Gledištima.[3] Godine 1953. s roditeljima preselio se u Beograd u koji Branko stiže sa stotinjak već napisanih pjesama gdje će boriti se za njihovo objavljivanje. U Beogradu živio je narednih osam godina pokušavajući istaknuti se u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisao se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijateljstva s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Zbog geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimijećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s Partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je razvidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom mjesečnom časopisu Delo 1955. godine čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio Oskar Davičo.[4] Potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1957. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma "Uzalud je budim" postala je klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove umrle sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života. Iste godine diplomirao je Filozofiju na Filozofskome fakultetu u Beogradu.[5]

Poprsje Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad kipara Nebojše Mitrića

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski život. Međutim zbog stalnog konzumiranja alkohola, znao je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, kako više nikad neće pisati.

Godine 1958. Jean-Paul Sartre posjetio je Beograd, kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković je primio posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili. Godine 1959. njegova druga zbirka pjesama objavljena je pod nazivom Smrću protiv Smrti.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, te je donio odluku zauvijek napustiti Beograd i naći novi dom u Zagrebu. U Zagrebu ga je čekao posao u literarnoj redakciji Radio Zagreba.[6] Po odlasku poslao je pismo novinama Dugi kojim se odrekao dobivene nagrade. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.

U svojoj zbirci pjesama Poreklo nade objavio je pjesmu "Epitaf" u kojoj je samo jedan stih: Ubi me prejaka reč.[7] ↓1 Zvuči gotovo proročki.

Dana 12. veljače 1961. godine pronađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u šumici na Ksaveru, rubnome dijelu grada Zagreba,[6] u kojem je tada živio. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeno Miljković je izvršio samoubojstvo, što njegova obitelj nikada nije prihvatila.[6]

Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti. Pokopan je u Beogradu, na Novom groblju, 14. veljače 1961. godine.[8]

Djela

[uredi | uredi kôd]

Zbirke pjesama:

  • Uzalud je budim, Beograd, 1957.
  • Smrću protiv smrti, Beograd, 1959., s Blažom Šćepanovićem[9]
  • Poreklo nade, Zagreb, 1960.
  • Vatra i ništa, Beograd, 1960.
  • Krv koja svetli, Beograd, 1961.

Posmrtno:

  • Pohvala vatri, Niš, 1964.
  • Pesme, Prosveta, Beograd, 1965. (2. izd. 1972.)
  • Sabrana dela, 1-4, Gradina, Niš, 1972.[5]
  • Dok budeš pevao, Beograd, 1981.
  • Poezija, Beograd, 1981.
  • Najlepše pevaju zablude: 101 pesma, Beograd, 1987. (2. izd. 1989.)
  • Smrt Orfeja, Niš, 1988.
  • Prejaka reč, Niš, 1993.

Nagrade

[uredi | uredi kôd]

Spomen

[uredi | uredi kôd]
  • Spomen soba Branko Miljković. U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna ostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formirana je i zaklada istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu ostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.
  • Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama nazvana je po njemu. Nagradu od 1971. godine dodjeljuje Skupština grada Niša. Iscrpni podatci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića Nad istorijom nagrade Branko Miljković.

Citati

[uredi | uredi kôd]
  • Ubi me prejaka reč.
  • Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj.

Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu

[uredi | uredi kôd]
  • Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965.
  • Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973.
  • Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973.
  • Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988.
  • Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991.
  • Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996.
  • Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997.
  • Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999.
  • Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002.
  • Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002.
  • Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002.
  • Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003.
  • Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003.
  • Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951. – 1973.), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974.): 151–197, 343–396.
  • Gradina, Nova serija broj 4/2004., tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković

Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću

[uredi | uredi kôd]
  • Ljubisav Stanojević (1927. – 2005.): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973.)

Filmovi o Branku Miljkoviću

[uredi | uredi kôd]
  • Vatra i ništa (Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, skladatelj: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović).

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑1 Ubi me prejaka reč posljednji je stih pjesme koju je Miljković napisao hrvatskome pjesniku Zlatku Tomičiću u pismu poslanom 15. siječnja 1960. godine, a koji ju je cijelu objavio nakon njegove smrti (Tomičić, Z. (1967.). „Jedna neobjavljena pjesma“, Književne novine, 18. veljače, 5.).[10]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Miljković, Branko, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 23. srpnja 2021.
  2. ↑ Blaženko Strižić, Subašić je navodno Srbin, a Miljković i Đoković nisu Hrvati, hrsvijet.net, 8. srpnja 2018. (pristupljeno 10. srpnja 2018.)
  3. ↑ a b Zoran Radisavljević, Živ je otišao među žive, politika.rs, 15. svibnja 2011., pristupljeno 24. srpnja 2021. (srp.)
  4. ↑ Goran Plavšić, Princ poezije na prokletom tlu, portalnovosti.com, 5. veljače 2011., pristupljeno 24. srpnja 2021.
  5. ↑ a b c Narodni muzej Niš: Odeljenje za proučavanje književne zaostavštine: Memorijalna zbirka Branko Miljković, narodnimuzejnis.rs, pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)
  6. ↑ a b c Biografija, brankomiljkovic.com, pristupljeno 24. srpnja 2021. (srp.)
  7. ↑ EPITAF, brankomiljkovic.com, pristupljeno 23. srpnja 2021. (srp.)
  8. ↑ Jovan Mladenović, Branko Miljković: poezija kao sudbina, Narodni muzej Niš, Niš, 2011., str. 15., pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)
  9. ↑ Smrću protiv smrti / Branko Miljković i Blažo Šćepanović, katalog.kgz.hr, pristupljeno 23. srpnja 2021.
  10. ↑ Branko Miljković: novo čitanje: zbornik radova, prir. Danijela Popović, ur. prof. dr Bojana Dimitrijević, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2015., ISBN 978-86-7379-397-9, str. 251., 253., pristupljeno 23. srpnja 2021. (srp.)