Béla Hamvas [hα'mvαš], (Eperjes, Ugarska, (danas Prešov, Slovačka), 23. ožujka 1897. – Budimpešta, 7. studenoga 1968.), mađarski filozof, književnik i prevoditelj.
Odrastao je u Bratislavi. Godine 1915. upisao je kadetsku školu, te bio dvaput ranjen na ukrajinskom i talijanskom frontu. Nakon preseljenja obitelji u Budimpeštu, 1919. upisao je studije mađarskog i njemačkog jezika, te 1923. diplomirao. Od 1927. godine radio je kao knjižničar Gradske knjižnice. U to je vrijeme objavio je oko 250 tekstova u časopisima i periodicima, prevodio Konfucija i druge mislioce. Na mjestu knjižničara ga je zatekao i Drugi svjetski rat tijekom kojeg je triput mobiliziran, 1942. sudjelovao na ruskom frontu, 1943. objavio je prvu knjigu, zbirku eseja "Nevidljivo zbivanje" (ponegdje prevedena kao "Nevidljiva povijest"),[1] 1945. pri opsadi Budimpešte je dezertirao. Potom je razoren njegov stan, uništena je njegova bogata osobna knjižnica i svi njegovi rukopisi. S mjesta knjižničara otpušten je 1948. zbog političke nepodobnosti.[2] Sa svojom drugom suprugom Katalin Kemény, objavio je knjigu "Revolucija u umjetnosti, apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj", što je bila druga od dvije knjige objavljene za života, no njegovi stavovi nisu se uklapali u trenutnu komunističku političku ideju poslijeratne Mađarske. Zabranjeno mu je objavljivanje radova, te je onemogućen u dobivanju novog zaposlenja. Preživljavao je radeći naporne fizičke i poljoprivredne poslove, te 1964. otišao u mirovinu. Umro je od hemoragijskog moždanog udara 1968. godine. Sahranjen je u Senandriji (Szentendre).
Béla Hamvas je svoja djela pisao uglavnom u formi eseja. Kršćanski odgoj uvjetovao je njegov književni i filozofski opus. No svoja iskustva i spoznaje širio je proučavanjem i upoznavanjem i drugih svjetskih religija poput judaizma, budizma i brahmanizma, velikim svjetskim ličnostima, misliocima i filozofima. Proučavao je Platona, Origena, Erazma Roterdamskoga, Heraklita, Konfucija, Budu, Lao-Cea i brojne druge. Stoga je, kao veliki erudit, bio u stanju vrhunskim proznim tekstovima interpretirati misli svjetskih velikana (posebno u djelu “Scientia sacra”, koje se smatra njegovim kapitalnim djelom).[3] Njegovi eseji imaju umjetničku i duhovnu komponentu.
U periodu od gubitka mjesta knjižničara do mirovine, Béla Hamvas je napisao većinu svojih djela, koja su zbog zabrane ostala tek u rukopisima. Tek 1976. mađarski časopisi polako počinju postumno objavljivati Hamvaseve eseje. Tek 1987. u Pečuhu objavljena zbirka njegovih eseja "Duh i egzistencija". Za objavu brojnih Hamvasevih djela zaslužna je njegova supruga Katalin Kemény. Neka su njegova djela objavljena trideset i više godina nakon što su napisana.[1][3]
Mnogi njegovi rukopisi do danas nisu objavljeni. Godine 1990. postumno mu je dodijeljena mađarska državna nagrada "Kossuth".